Uistinu je svetačka praksa moliti samo za Božju volju. Stati pred Gospodina, Boga koji je osoba, osobni Bog koji me čuje i s kojim mogu razgovarati jasno i bez zadrške, i tražiti da se u mom životu vrši samo ono što on želi, makar se u potpunosti kosilo i suprotstavljalo meni u mojoj biti, to je vjera, i to svetačka. Svetačka, zato jer je Kraljevstvo nebesko mjesto na kojem vlada samo Božja volja i duše koje su tamo jednodušno slave Boga koji sjedi na prijestolju.
Božja volja jest da svojoj ljubljenoj djeci dadne u baštinu ono što ima, a to je njegova slava. Kako je to moguće? Dijete Božje, svaki čovjek, u sebi ima onaj tračak božanskoga koji ga razlikuje od ostalih stvorenja, a to je sloboda i savjest. I u svojoj slobodi čovjek je u stanju činiti puno i činiti svašta, a sva djela koja čini su odraz vjere i povjerenja, odnosno poznavanja Boga koji ga poziva da bude dionik njegove slave.
U želji za razlučivanjem svakodnevnih životnih situacija, pred nas se uvijek stavlja cijeli niz izbora, od onih sitnih, svakodnevnih, poput koju kavu popiti, pa do onih velikih, životnih, koje donosimo jednom u životu. I svaki taj izbor treba u sebi sadržavati upravo taj moment Božje slave, naš život treba odisati Božjom slavom i svaki naš čin treba biti svjedočanstvo Boga koji me ljubi i koji je svoj život dao za mene. U takvom življenju onda nije toliko teško moliti za Božju volju, jer Božja volja nam je to bliskija, što smo bliži njezinu izvoru, a to je sam Gospodin.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
