Gdje god se okrenem i poslušam, teško je ne primijetiti kako ljudi stalno govore o nekoj slobodi izbora, pravu na mišljenje, slobodi stavova o svim životnim pitanjima i situacijama. I često se zna dogoditi da ti isti ljudi u istom kontekstu okrive Gospodina kao onoga koji je glavni krivac za nedostatak slobode, jer on, navodno priječi slobodu izbora.
Imam jednu usporedbu. Ako netko, u svoj svojoj slobodi, odluči postati liječnik, podrazumijeva li to da će on poznavati ljudsku anatomiju do svakoga detalja? Ili će se možda odlučiti na varijantu selektivnoga poznavanja i prihvaćanja stvari koje su nepobitne. Primjerice, ako svi kažu da je srce – srce, ima li on pravo, kao čovjek struke, tvrditi da je to bubreg ili slezena? Ne će li ga svi upitno pogledati i, najblaže rečeno, zapitati se o njegovu mentalnom stanju? On u svojoj slobodi bira poziv, ali poziv kao takav sa sobom nosi neke stvari koje smo primorani naučiti, prihvatiti i živjeti.
Jednako tako, svaki čovjek koji je vjernik, vjernik je svojom slobodnom voljom i vlastitim izborom. Ali ako odlučim biti vjernik katolik, ne podrazumijeva li se to da prihvaćam, vjerujem i živim sve ono što moja vjera nalaže?! Može mi se sviđati žuta boja, možda više volim mačku nego psa, ali u bitnim stvarima svoje vjere moram biti do zadnje molekule svoga bića vjeran Kristovu nauku. I zato se ne smije dogoditi da vjernici imaju različite stavove po pitanju vjere, jer tko prihvaća vjeru, prihvaća cijeloga Krista. U vjeri nema selektivnosti, nego sam tu čitav, dajem sebe cijeloga, jer je Krist meni dao sebe cijeloga. I u svakom trenutku svoga života pozvani smo živjeti upravo ovu istinu. Biti istomišljenici među sobom, na čelu s Kristom.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
