Ima jedan izraz u Evanđelju na koji rijetko obratim pozornost, a to je onaj s kraja zgode o Isusovu susretu sa sestrama Martom i Marijom “dio koji se ne će oduzeti”, kako Isus definira Marijinu odluku da sjedne kraj njegovih nogu i sluša ono što on govori, umjesto da pomogne sestri servirati i posluživati kod stola. Svi često upadnemo u zamku u koju je upala Marta. Nitko ne kaže da je posluživati grijeh, štoviše, to je istinska kvaliteta pravoga i gostoljubiva domaćina koji dočekuje dragoga gosta. Ali dubina odnosa s tim gostom, kao i istinska dobrodošlica jest prepoznati i slušati ono što nam taj naš prijatelj ima kazati u tom trenutku. Obogatiti se njegovom riječju, a u isto vrijeme pustiti njemu da raste i napreduje u ljudskosti i ljubavi tako što mu pomažemo da se osjeća bitnim i prihvaćenim, te da je njegova riječ nama uistinu važna.
U navedenoj evanđeoskoj epizodi Isus navodi Mariju kao onu koja je dobro odlučila, dobro razlučila i unatoč prijekornim pogledima i riječima koje joj je upućivala njezina sestra, ona je ostala vjerna i slušala, možemo slobodno reći upijala, svaku riječ koja je izlazila iz Isusovih usta. Obziri i naučena pristojnost nisu stali na put njezinoj vjeri, tako da, kao plod toga, imamo ženu za koju se vjeruje da je upravo ona, uz Mariju i Ivana, ostala uz Krista do samoga kraja.
Kada pokušamo aktualizirati ovu temu, postane nam poprilično jasno da je upravo Riječ, pouka i poslušnost ono što nas vodi u vječni život, u vječnost koju Bog daruje čovjeku u svakom trenutku i u svakoj situaciji. Nekada se toliko gubimo u posluživanju vlastitih obzira, da zaboravimo voditi računa o dijelu koji nam se ne može oduzeti, o dijelu na koji smo navikli ne misliti previše, a zapravo smo pozvani najviše za njega raditi. I uistinu, onaj tko sluša riječ Božju, taj donosi mnogo roda i Bog ostaje uz njega u svakom trenutku njegova života.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
