U vremenu došašća cijela liturgija je okrenuta fenomenu dolaska. Gospodin dolazi, krenuo je i uskoro je tu, stoga je potrebno pripraviti mu put i poravnati mu staze. I sve je to obavijeno nekim velom tajne, mistike, jer nitko ne zna kako će taj dan izgledati. A potrebno je vrlo malo. Samo pogled baciti u liturgijsku godinu koja je sama od sebe ciklički prikaz Božjega čina spasenja čovjeka.
Često se u prošlosti, vjerojatno zbog ulijevanja straha i čuvanja od grijeha, ljudima posvješćivalo kako će novi Gospodinov dolazak biti strašan i pun srdžbe i kako će Gospodin na sve strane sipati kazne. Činjenica jest da ljudi najviše reagiraju upravo na strah, tako da ovo mistificiranje nečega što iskustveno ne poznajemo u sebi ima jednu solidnu pedagošku metodu, ali se u ovome gubi onaj bliski odnos s Gospodinom koji dolazi čovjeku zato što ga ljubi i zato što želi da mu bude blizu. Ne mogu zamisliti Isusa Krista, koji je utjelovljena ljubav, da može doći na bilo kakav drugi način, osim upravo ovako, ljubeći i praštajući.
Ono što mi, kao ljubljena stvorenja, možemo učiniti za Gospodina, jest da se trudimo biti mu što bliže. On je savršen i naša blizina njega ne mijenja, ali njegova nas itekako mijenja. Ići k njemu tamo gdje on prebiva, sakramentalni život, redovita ispovijed i zdrava odluka na život u milosti stvari su koje nam pomažu da Gospodina upoznamo bolje, da ga ljubimo više i da mu služimo baš onako kako je potrebno, svime onim što jesmo. A on ostaje vjeran, i svaki naš napor i korak prema njemu blagoslivlja stostruko.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
