Spomen Svetog Oca i mjesnoga biskupa u svakoj Euharistijskoj žrtvi teološki je opravdan i liturgijski obvezatan zato što molimo za jedinstvo u vjeri i ljubavi zajedno s Papom našim I. I. i biskupom našim N. N. Čak je i biskup dužan samoga sebe spomenuti, koliko god on sam sebe nazivao „nedostojnim slugom“. Molimo iz teološko-eklezioloških motiva: Crkvu svoju širom svijeta utvrđuj u vjeri i ljubavi zajedno s Papom našim… Stoga onoga momenta kada se izbaci Papino ime iz kanona – pravoslavni ga ne spominju od IV. križarske vojne, 1204. godine – i tko izbacuje mjesnoga biskupa iz kanona, taj izbacuje sebe iz Euharistijske molitve i iz crkvenoga zajedništva.
Jedinstvo vjere. U Poslanici Galaćanima Pavao apostol donosi jedan svoj autobiografski isječak: „Onda, nakon tri godine, uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu, i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova. Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem“ (Gal 1,18-20). Pavao odlučio pohoditi Petra. Očito je Apostol, tri godine nakon svoga prosvjetljenja u Damasku i boravka u Arabijskoj pustinji, prije početka apostolskog djelovanja, osjećao potrebu da se „vidi“ s Petrom – Kefom u Jeruzalemu, da čuje njegovu i da rekne svoju, i da te dvije usporedi koliko međusobno odudaraju ili se podudaraju, jesu li na istim kolovozima ljubavi i vjere.
Samo kako do Petra? U Jeruzalemu ista atmosfera kao u Damasku: kršćansko nepovjerenje i židovska mržnja prema Savlu. Ali u judejskom glavnom gradu bijaše, srećom, jedan kršćanin, zvan i apostol, „sin utjehe“, Barnaba, koji predvede i predstavi Pavla Petru po prilici ovim riječima: „Bio nam je neprijatelj, sada je prijatelj! Bio je vuk, sada je janje! Ja svjedočim i ja jamčim!“
Susreti Petra-Kefe i Savla-Pavla. Sjeti se Petar kako Isus njega nekoć dohvati za ruku kada se ono umalo ne utopi u Genezaretu, pa kako onda ne bi primio čovjeka kojega Barnaba uze za ruku i predvede ga Petru.
Prvi susret: Kefa, dakle, primi Savla u audijenciju. S Petrom Savao ostade punih petnaest prijateljskih dana. S Petrom svaki dan na ručku i na večeri, iako je Savao imao sestrića, vjerojatno i sestru, u Jeruzalemu (Dj 23,16). Kroz ta dva tjedna ispričao je apostolskomu Prvaku u glavnim crtama sav svoj život: i ono što se događalo do Damaska, i pred Damaskom, i u Damasku, i od Damaska. Napose je Savao Petru pripovijedao o onome što je razmišljao kroz one tri godine u Arabiji u kojoj nije bilo ništa drugo doli sunca po danu, zvijezda po noći, pijeska i po danu i po noći. Svi su velikani bili u pustinji. I Abraham, i Mojsije, i Jošua, i Ilija, i Ivan, i Ješuah-Isus, zašto ne bi i Savao? Uvjerljivije će djelovati. U toj arapskoj pustari nije bilo do tada takva bogatstva milosti kao sada u Savlovoj prosvijetljenoj duši: mogao je razmatrati kroz ta tri tečaja bogoslovije ili duhovnih vježbi sve od Potopa do tada, diviti se mirabilijama Božjim (mirabilia Dei: od Izlaska 15,11 na mnogo mjesta do Isusovih „neviđenih“ djela: Lk 5,26) i „velikih i čudesnih djela“ Božjih (Otk 15,3). Imao je Apostol u pustinji Bibliju kod sebe. Koju bi god stranicu otvorio, nikako dočekati da je prevrne, dok je dobro umom ne prouči i srcem ne primijeni. I ta je svoja pustinjska iskustva i meditacije Savao prepričavao Petru negdje u zaklonu od zadaha Sinedrija.
Petar sluša, ne može se nadiviti Božjem danju i poslanju. Dok mu se divi, i sam svoja iskustva s Isusom Savlu prenosi. Priča Petar Savlu kako je ostao silno impresioniran Isusovom jednostavnošću, siromaštvom, darežljivošću. Sjeća se osobito jedne Isusove izreke koju je Gospodin češće ponavljao: „Blaženije je davati nego primati“. Savao odmah zapisa tu paradoksalnu misao u svoju datoteku da mu ne pobjegne (Dj 20, 35).
Priča mu kako ih je svu Dvanaestoricu Isus predusreo na Posljednjoj večeri proročkom tvrdnjom: Jedan će me između vas izdati. „Svi smo se stali pitati: Da nisam ja, Gospodine? Da nisam ja, Gospodine? I Juda pita: Da nisam ja, Učitelju? Ja sam bio uvjeren da sam kadar dati svoj život za Gospodina Isusa, a ubrzo se pokazalo kako je duh spreman, ali je tijelo slabo, tako da nisam sam sebi vjerovao. Te je noći Isus pretvorio kruh u svoje presveto Tijelo, vino u svoju presvetu Krv i svima nama ponudio za duhovno jelo i pilo. To je, po našem apostolskom uvjerenju, najveća tajna Isusova života i ljubavi i svi smo to doslovno shvatili i nismo ga o tome ništa pitali, nego jednostavno prihvatili.“
Kako ste se ponijeli u onoj Isusovoj noći? uljudno će Savao.
„One noći“ osramotio sam se na onom dvorištu pred onim sluškinjama, kao nikada u životu. Ne znam ni sam što mi je bilo. Zanijekao sam Ime Isusovo. Isuse, smiluj mi se! Isus mi se smilovao i milostivo me pogledao i sve mi oprostio i na Genezaretu povjerio mi brigu za sve janjce i sve ovce. I prorekao mi da ću imati obilnih nedaća.
Savao nije mogao imati boljega učitelja od Petra, da mu ponovi one glavne evanđeoske teme i događaje, koji su se zbivali kroz tri godine Isusova javnoga života. To je ta Paràdosis – Tradìtio – Predaja, drugi izvor Objave, o kojoj će Pavao pisati Korinćanima: „Što primih, to i predadoh. One noći…“ I vidješe apostolski prvaci, iako u različita doba pozvani, iako s različitim kanonskim misijama, da su u biti njih dva svjedoka Uskrsloga zapravo jedno iskustvo milosti, jedan izraz ljubavi, jedan krst, jedna vjera, jedan depositum fidei – polog vjere, ali u dvije različite izabrane posude, koliko god obje glinene.
Nakon toga susreta, Savao se vrati u svoj rodni Tarz. Možda po preporuci samoga Petra. U Tarzu je mogao djelovati na svoju obitelj da se obrati na kršćanstvo.
Drugi susret: U istoj Poslanici Galaćanima, koji redak dalje, Pavao napisa još jasnije da je, drugi put, morao doći posavjetovati se s Petrom, jer je tu naredbu čuo “po objavi” s neba. Nastavlja: „Zatim, nakon četrnaest godina, opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih im – napose uglednijima – Evanđelje koje propovijedam među poganima, da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud“ (Gal 2,1-2). Pavao istinu govori. Ne zaobilazi. Nije se četrnaest godina viđao s Petrom. I Bog mu jednom na uho: Pavle, pohodi Petra! Priznaje ponizno da mu se moglo dogoditi da misionarski trči ututanj po Rimskome Carstvu ili da je uzalud i bez veze trčao. Ne tri, nego trinaest-četrnaest godina. Idem u Jeruzalem da mi Petar potvrdi, prizna, protokolira trku.
Bog želi da usporedo idu Petar i Pavao. Oba su njegovi talenti, njegovi apostoloi, njegova karizma, a ne šizma. Karizma ili charisma jest dar, a šizma ili shisma jest udar, raskol! Pavao možda ne bi došao ni te četrnaeste godine svoga misionarenja da mu Bog nije zapovjedio i poučio ga. Objavom! Dosta mi je tvoje trke po Aziji! Usporedi to s Petrom, on je Tu es Petrus! a nisi ti. Nije Pavao iz nedostatka poštovanja, iz odbijanja ne dolazio k Petru, nego jednostavno osvajao krajeve i kraljeve. I Bog ga zaustavio i poučio kako će postupiti.
Zajedništvo ljubavi. Kada je Petar-Kefa registrirao Pavlovu trku, onda je bilo sve u redu: „I spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva: mi ćemo među pogane, a oni među obrezane! Samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio“ (Gal 2,9-10).
On će Petru u lice – in faciem (Gal 2,11) prigovoriti, ali će se Petru pokoriti!
Pavao Petra spominje, redovito s aramejskim imenom Kefa, kako ga je Isus prozvao, ne samo u svojim Poslanicama (1 Kor 1,12; 3,22; 9,5; 15,5; Gal 1,18; 2,9; 2,11.14), nego i u svojim molitvama i kanonima.
Štovanje. Crkva je odredila da se jednoga te istoga dana štuju sv. Petar i sv. Pavao, kao mučenici u Rimu, 29. lipnja, a opet je obojici dodala po jedan drugi blagdan: Katedru sv. Petra, 22. veljače, i Obraćenje sv. Pavla, 25. siječnja.
Izvor: Crkva na kamenu
