Čim je Marija u razgovoru s arkanđelom Gabrielom razabrala da je Elizabeta u blagoslovljenu stanju (Lk 1,36), zadrhta joj srce od radosti i odmah stade razmišljati što bi poduzela prema svojoj „rođakinji“. I prihvati Marija što joj nadahnu Duh Božji kojega je ona ionako bila puna. Kada anđeo od nje ode, ona u sebi osjeti poticaj da pođe posjetiti svoju rođakinju i da joj bude pri ruci u njezinim posljednjim mjesecima trudnoće. Spremi torbu i dade se na put. Luka evanđelist prati Mariju koja hiti u Gorje, u grad Judin. On jedini o tome piše. On je, sam kaže, „sve, od početka, pomno ispitao“, i to od očevidaca i slugu i sluškinja Riječi (Lk 1,3), napominjući dva puta da je Marijino „srce“ čuvalo sve te događaje (Lk 2,19.51). Dok putovaše, srce joj bijaše puno radosti, ne samo zbog nje same, zbog njezina blagoslovljena krila, osjenjena Duhom Svetim, nego isto tako zbog Elizabetine sretne trudnoće.
Elizabeta je već u šestom mjesecu, i ništa ne poručuje. Štoviše, „krila se pet mjeseci“ (Lk 1,24) od svakoga živa. Ali ne može se više ni kriti. Priroda ima svoj zakon.
Anđeo Mariji ništa konkretno ne reče. Samo joj nabaci činjenicu da je Elizabeta noseća. To joj bijaše dosta. Ljubav je velikodušna, dosjetljiva. Marija shvati da je pozvana posluživati. I odazva se pozivu.
U životu je uvijek tako: Kada god reknemo Bogu “da”, Bog nas spremi da služimo bližnjima, jer se Bog poistovjetio s ljudima u njihovim ljudskim potrebama: s gladnima i žednima, s neukima i zatvorenima, s potrebnima u bilo kojoj ljudskoj sredini. Marija nije samo slušateljica lijepih anđelovih riječi nego isto tako i služiteljica u konkretnim činima; službenica Božja i služavka ljudi, sluškinja Elizabete koja je trudna i Zaharije koji je zanijemio. Spomenimo i to da evanđelist sa zadovoljstvom bilježi da je Marija „žurno“ pošla k svojoj rođakinji u službu. Tko brzo daje, dvaput daje! Budući da Marija nije ništa znala o događaju u Zaharijinoj kući prije anđelova navještenja, vjerojatno ni ona sama nije željela ništa pričati svojoj rođakinji o svome događaju. Ali to se nije moglo sakriti, jer je Bog želio da se to dozna. Duh je Božji djelovao…
Čim Marija stupi na prag Zaharijine i Elizabetine kuće, Elizabeta zaklikta iz svega glasa, veli evanđelist. Marija je spremna čuti sve što Elizabeta želi reći. Ne upada joj u riječ. Pomno prati što joj rođakinja govori. A u Elizabete se otvorio jezik. Govori i mjesto nijemoga Zaharije. Tri su čudesna događaja koja je Elizabeta doživjela: susret s Marijom, ispunjenje Duhom Svetim i igranje čeda u utrobi ili znak očišćenja od iskonskoga grijeha. Zaustavimo se kod svake Elizabetine rečenice, koje i mi svakodnevno izgovaramo u svojoj molitvi Zdravo Marijo i o tome razmišljamo u radosnu otajstvu krunice:
Blagoslovljena ti među ženama. Zapravo, najblagoslovljenija si ti među ženama. Jer Djevici Mariji nema ravne na ovome svijetu, ni po duhovnoj fizionomiji, ni po spasonosnoj funkciji. Ona je jedina bila dostojna, po Božjem naumu i povlastici, začeti, nositi i roditi Sina Božjega. Ovdje je Bog pokazao da ima pravo birati svoju majku, što nitko od nas na svijetu ne može učiniti. Nego koja te majka zapadne, to je tvoja. Elizabeta blagoslivljajući novu majku, blagoslivlje isto tako i tek začeto čedo.
Blagoslovljen plod utrobe tvoje! Iako Marija ništa ne govori svojoj rođakinji o svojoj trudnoći, nego se samo raduje nad činjenicom njezine trudnoće te joj od svega srca čestita, ipak Elizabeta odmah odgovara i ne dopušta da se o njoj priča, nego neka se slavi Najblagoslovljenija i Najblagoslovljeniji.
– Istaknimo još jednom da je naša svakodnevna molitva Djevici Majci sastavljena od dvije Arkanđelove i od dvije Elizabetine rečenice: Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje.
Otkuda mi da majka moga Gospodina dolazi k meni?! Elizabeta se iščuđuje i nas začuđuje svojom izjavom. Otkuda ona zna da je Gospodin u Mariji, i da je ona začela Gospodina i da je ona majka, i to majka Gospodinova? Očito joj je Duh Sveti rekao, jer se njime neposredno prije toga bila ispunila. Ovo je prvo mjesto u Evanđeljima gdje se izričito govori o Mariji kao „majci Gospodinovoj“, Božjoj (Adonaiovoj). Elizabeta također priznaje svoju neznatnost, malenost, neuglednost: otkuda mi ta milost da me Marija, Majka Božja, posjećuje?
Dijete zaigra u utrobi. Kada se susretoše ove dvije vrijedne majke sa svojim začetim čedima, očitova se radost ne samo Marijina i Elizabetina, nego i njihove djece. Šest-mjesečni Ivan zaigra od radosti pod srcem svoje majke. Bog izvodi svoja čudesa i nad starijima i nad mlađima, pa čak i nad začetima, još nerođenima. Bog je svemoćan i svesilan. On je životvorac. On prati život od začetka do svršetka. Opće je uvjerenje u Crkvi od apostolskih vremena, iako to nije nikada specifično definirano, ali jest izraženo u liturgiji, da je u tome trenutku mali šest-mjesečni Ivan bio očišćen od ljage iskonskoga grijeha. Zato je rođen bez grijeha i zato mu liturgijski slavimo rođendan svetkovinom (a mučeništvo – spomendanom!). Još slavimo rođendan samo Isusu = Božić, i Gospi = Mala Gospa, koji su bez grijeha i začeti, a ne samo rođeni!
Blago tebi što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina! Dok to govori sa svom radošću i čestitkom srca, Elizabeta ima u vidu svoga muža Zahariju, koji ne povjerova anđelovoj riječi, nego zatraži neki vanjski znak, pa zato osta nijem i ostat će takav sve do rođenja sina mu Ivana. Marija jest postavila razumno pitanje, ali nije tražila nikakva znaka, nego odmah povjerova, premda je u nje događaj mnogo čudesniji i neshvatljiviji. Možemo pretpostaviti da je Mariji ta Elizabetina pohvala bila najdraža. Jer sva Marijina ljepota i snaga bila je sadržana u činjenici njezine nepokolebljive vjere u Boga svemogućega, u Božju providnost i ljubav.
† R.P.
Izvor: Crkva na kamenu