Beznađe možemo slobodno nazvati jednom od kuga koje su pogodile suvremeno čovječanstvo. Dok medicina niže uspjeh na uspjeh i riječ nemoguće sve je manje prisutna među onima koji liječe ljude, u isto vrijeme ljudska srca nikada nisu bila punija straha, panike i tjeskobe. I kada upitamo ljude čega se boje, čest odgovor bude: “Ne znam! Jednostavno me strah.” Valjda je čovjek, koji je prije živio u puno lošijim životnim uvjetima imao puno više vjere u Gospodina, a manje u sebe, dok je danas obratno. Očekujemo od sebe neograničene stvari, da bismo na kraju završili sudarajući se sa zidovima vlastite ograničenosti.
Gospodin poziva, poziva na posvetiteljsku službu. Još je izabrani narod bio pozivan na posvetiteljsku službu, najprije u vlastitim redovima, a onda i šire, da bi Crkva bila od samoga Krista pozvana posvećivati sve do na kraj svijeta. Sv. Pavao na više mjesta govori o nadi kršćanskoga poziva. Zašto je ta nada tako lijepa, tako svijetla i u sebi dobra? Zato što se ni u jednom segmentu ne oslanja na sebe, nego samo i uvijek na Gospodina. On je onaj koji poziva, on je onaj koji osposobljava i koji u svakom trenutku daje sve što je potrebno da bismo mogli vršiti ono na što nas zove. I uistinu, kako ne uskliknuti s Pavlom: “Koje li nade u pozivu njegovu!” (Ef 1,18).
Prihvaćanjem istine o vlastitoj ograničenosti i Božjoj svemoći i naš se strah samo može umanjiti, a beznađe nestati, jer Gospodin je onaj koji uvijek iznova narodu svom daje hranu u pravo vrijeme (usp. Ps 145,15). I služeći njemu i slijedeći njega ne možemo ništa drugo očekivati nego vječnost, jer nas uvijek zove da budemo tamo gdje je on, a to je život vječni.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
