Babilonski nesporazumi. Biblija već na prvim stranicama prikazuje naopaki udruženi pothvat sinova ovoga svijeta: „Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji“ (Post 11,4). Ljudi, po praiskonskom padu udaljeni od Boga, zaželješe graditi toranj do neba. U svojoj osiljenoj bezbožnosti i istaknutoj sebičnosti ne mogoše smisliti besmislenije mahnitorije od te. I otpoče gradnja: vade se temelji u dubinu i u širinu, peku se i slažu opeke, kilometarski široki zidovi sa zemlje sužavat će se iznad oblaka kako se bude napredovalo prema nebu, suradnja na visini, nema što! Kako sve bijaše bez blagoslova kamena temeljca, u neka se doba u radu stotine velikih majstora ili slobodnih zidara raziđoše u sporazumijevanju s desetcima tisuća nadničara i najamnika. Izmiješa im se značenje riječi. Umjesto tražena čekića dodaje se kanta, a umjesto grede kutomjer… Ne zna se ni tko pije ni tko plaća samo se zna da bi se kula mogla srušiti prije nego se završi. Prava smutnja, izvraćena kuća. Babel ili Babilon i znači pomutnja, kaos i nesporazum. Netko se upleo u ljudsko majstorijanje i mistrijanje. Bog, naime, nije mogao podnositi ljudsku oholu glavu pa se malo „spustio da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji“, te im isprevrta ne cigle nego smisao riječi „da jedan drugomu govora ne razumije“ (Post 11,5.7).
Sinovi istoga naroda i jezika, istih nakana i profesija, do jučer ko jedan, danas se više ne mogu dogovoriti ni riječima ni znacima, jer su se napuhali ispraznom ohološću. Možda će netko reći da to nije historijska činjenica: kako će se graditi toranj do neba? Učili smo i u školi i u crkvi da Biblija daje mnogo više spasonosne pouke negoli suhoparnih povijesnih podataka. I isto tako znamo da se može graditi kula grijeha u ljudskim srcima ne do neba nego do dna pakla. I što god ljudi više misle živjeti bez Božjega zakona, izbaciti njegovo sveto Ime iz svoga životnog i društvenog ustava, pribavljati sebi medijsko ime na ovome svijetu, sa željom da se sklopi Unija bez poštovanja Božjih zapovijedi, to im se bolje pomrse ekonomski računi pravde i trgovački ugovori istine. Ako Gospodin kuće ne gradi, ako Gospodin grada ne čuva, graditeljima je i čuvarima sav trud uzalud!
Spasonosno je ovdje upitati se: kako mi vjernici gradimo zajednički dom jedinstva po Deset Božjih zapovijedi? Već stoljećima kao da pojedine vjerske zajednice upinju svoje ljudske sposobnosti i snage da svojim govorom i tvorom sagrade kulu po kojoj će se ljudi uspinjati u nebo. A možda previše zaboravljamo na djelovanje Božje energije, Treće Božanske Osobe, kojoj je iskonska zadaća sve ljude sjedinjavati u ljubav sporazumijevanja. Ne događa li se i u našim kršćanskim obiteljima i u našim crkvenim zajednicama, da poneki članovi, bilo svećenici bilo vjernici, vuku na stranu, grade svoj grad izvan ugaona kamena Isusova, na temelju svoje pomutnje u glavi i u srcu, pa se upuštaju u pripremanje babilonske zbunjenosti i izgubljenosti?
Jeruzalemski sporazumi. U početku kršćanstva objavi se Duh Sveti, kojega Otac posla u Isusovo ime. Gdje bijaše prije toga? Bijaše gdje i sada. Od početka stvaranja do danas Duh Božji neprestano „lebdi“ nad nama, vodi i čuva čovječanstvo. Ljudi tisućama godinama ne upoznavahu Duha kao živu Osobnost! – eto to je upravo otajstvo Duha Svetoga! – nego ga doživljavahu samo kao nevidljivu moć, snagu odozgor, kao dah, lahor sa silnim posljedicama u svome duhovnom životu. Slikovito rečeno: kao što nismo mi izmislili električnu struju ili stotinu i više kemijskih elemenata, jer postojahu i prije nego što ih ljudi slučajno otkriše, tako i Duh Božji postojaše i prije, ali ga ljudi ni slučajno ne otkriše kao Osobu prije nego ga Krist od Oca posla, tj. prije nego se objavi na dan Pedesetnice, pedeseti dan po Uskrsu. To je Očev i Sinov Dar Apostolima, Gospi, ženama, vjerničkomu svijetu. Kao što nam Duh Sveti po Mariji dade Krista, utjelovljenoga Sina Božjega, tako nam uskrsli i proslavljeni Krist od Oca darova Duha Svetoga po molitvama iste Marije i apostolske zajednice u Jeruzalemu. Taj je Duh: Branitelj, Tješitelj, Zagovaratelj, Uvoditelj u svu Istinu. U Djelima apostolskim spominje se kao Duh Sveti 55 puta. U prosjeku u svakom poglavlju po dva puta!
Povijesno „utjelovljenje“ Duha bijaše u „šum“ i „huku“ čujnu za uši, i u „vatrene jezike“ vidljive za oči. A posljedica te vidljive pojave bijaše savršeno sporazumijevanje u ljudskom duhu, unatoč raznolikosti naroda i jezika. Upravo na svetkovinu Duha Svetoga čitamo: „Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu [u dvorani Posljednje večere]. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.“ Potom Apostoli, poneseni Duhom, iziđoše na trg i počeše govoriti okupljenu narodu. „A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka [i na jeruzalemskom trgu], strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom“ (Dj 2,2-6). Eto to je rezultat Duhove nazočnosti. U Babilonu je plod ohola ljudskoga duha: neshvaćanje govora, razbijanje jedinstva, gubljenje imena, raspadanje grada, rušenje tornja, prah i pepeo. Nesporazum i metež! Zbrka i pomutnja! U Jeruzalemu je plod Božjega Duha: ujedinjenje raznolikih ljudskih duhova, poštovanje svakoga jezika, naroda i dara. Zadivljenost i radost. Red i sporazum! Sva nastojanja i služenja slijevaju se u jedan novi i živi organizam. Zameće se Crkva kao vidljivo otajstveno Tijelo Kristovo. „Tri tisuće duša“ (Dj 2,41) toga se istoga dana vodom pokrsti i primi potvrdu Duha. Stoga je svetkovina Duha Svetoga vrhunska Božja senzacija na zemlji, očitovanje Božje snage među nama ljudima. Samo snagom toga osobnog Duha ljudi su moćni sagraditi „toranj s vrhom do neba“, koji se ne će srušiti, te „pribaviti sebi ime“, koje se ne će uništiti.
Najteži udarac koji može pogoditi Crkvu jest nejedinstvo vjernika, pogotovo razjedinjenost njezinih službenika. Bog od nas zahtijeva da svatko snosi svoju odgovornost i obavlja svoju zadaću. Tko se tomu izmiče i radi na svoju ruku, taj podiže babilonsku kulu od prašine, pa koliko mu se god činilo da to nije Babilon nesklada nego Jeruzalem sklada. To je glavna smetnja Duhu Svetomu da ujedini Crkvu Božju u nerazdvojivo jedinstvo svih onih koji Krista priznaju Gospodinom i Bogom. Nije čudo da je Drugi Vatikanski koncil na poseban način više od 200 puta istaknuo osobnu snagu Duha Svetoga, koji nas rasvjetljuje, posvećuje, oživljuje, sjedinjuje, pomlađuje, obnavlja, poučava i čisti od svakoga grijeha. Hvala mu i slava!
* Bože, daj mir, jedinstvo svetoj Crkvi kršćanskoj! Gospodine, smiluj se!
† R.P.
Izvor: Crkva na kamenu
