Duhovna obnova za djelatnike Caritasa

Koji je smisao našega života?

Foto: caritas-mostar.ba

U Emausu u Bijelom Polju, 9. travnja 2022., bila je korizmena duhovna obnova za djelatnike Biskupijskoga caritasa. U 10.00 razmatranje s ispitom savjesti, u 11.00 sati mogućnost sv. ispovijedi, potom Križni put, u 12.00 sv. Misa koju je predvodio biskup u miru Ratko, a koncelebrirao don Željko, ravnatelj Caritasa. Bilo je više od 50 sudionika. U propovijedi pod Euharistijom biskup je govorio o temama iz Očenaša: o izvršenju Volje Božje, makar bilo i protiv naše volje; o Kruhu svagdašnjem koji nam Bog životno daje, osigurava, uvijek uz našu suradnju; i o Dugu koji dugujemo jedni drugima, a najviše Bogu. Poslije sv. Mise objed i razgovor o blagoslovljenu danu, o sadržaju obnove, o pripravi za Veliki tjedan i za Gospodinovo Uskrsnuće.

Donosimo biskupovo razmatranje:

Pretrage kršćanske savjesti

Lila, 54 godine, liječnica, i Susan, 49 godina, bolničarka, rođene su sestre. Brat im je Cal koji živi u New Yorku, 60 mu godina. Njih dvije nestale 3. veljače 2022. iz Phenixa, glavnoga grada Arizone, ne kazujući ni bratu: ni kuda i ni zašto? Trebale se vratiti u Phoenix 13. veljače da bi 15. došle u Aetnu, gdje rade u jednoj alternativnoj. Ali od njih danima glasa čuti nije.

Asistirano samoubojstvo. Jedan je prijatelj od jedne od njih primio e-mail-poruku, smušenu i punu pogrješaka. I onda šok-vijest da su se obje potpomognuto samoubile „slatkom smrću“ ili eutanazijom u Švicarskoj 11. veljače 2022. Američki konzulat u Baselu potvrdio smrt 18. II. 2022. Platile su po 10.000 eura da budu 3 minute u ekstazi i popiju smrtonosno piće. Tragedija prošla samo kao vijest, senzacionalna, ali bez javna obrazloženja, bez kaznene prijave i bez sudske istrage. Brat Cal u listu The Independent u ožujku 2022.: Bile zdrave, normalne, sretne; radile svoj medicinski posao u službi ljudi. Humana zadaća i primjerena plaća. Eto kako su bile zdrave i sretne, ako su tako svjesno samoubilački završile! Novinar dodaje da su „medicinski frustrirane“. Godine 2020. tako je usmrćeno 1300 osoba u Švicarskoj. Sve po antihumanu zakonu, prema protuživotnim pravilima. Nitko dalje ne ispituje. Zaborav.

Pretraga savjesti. Ali upravo sada treba početi istraga, tj. ispit ljudske pogotovo kršćanske savjesti: je li to mudro ili suludo što su učinile te dvije 50-godišnjakinje i tisuće drugih? Isus kaže za svoga učenika, koji Učitelja izda pa se potom objesi: Bolje bi mu bilo da se ni rodio nije (Mt 26,24). Možda Isus više misli na Judinu izdaju samoubojstvom: nema više kajanja, nego li to što je učenik Židovima izdao Učitelja, Sina Čovječjega: mogao se još uvijek pokajati, staviti rame pod Isusov križ idući uz Kalvariju; kao što Gospodin Isus u Kajfinu dvorištu „upre pogled u Petra“, a Petar, tražeći oproštenje za svoj grijeh zataje i odreknuća, „gorko zaplaka“ (Lk 22,61-62).

Posljednji Koncil veli: „Ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, što je smisao i cilj našega života, što je dobro a što je grijeh, odakle boli i koja im je svrha, koji put vodi do postizanja istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti i što je, napokon, onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju, misterij iz kojega smo potekli i kamo težimo?“[1] Trinaest užarenih pitanja, sve zagonetnije od zagonetnijega.[2] Na svako treba svatko Bogu odgovoriti osobno, razumno, slobodno, tj. odlukom živjeti do kraja ili prekinuti čudesnu nit života u sredini svojih dana. Bog ti priredio neviđen film i u vremenu i u vječnosti: hoćeš li ga gledati do svršetka ili ćeš završiti u svojoj 22. ili 52. godini života proturazumno dajući nekomu 20.000 KM da te smakne? Čitavo dopodne spremaš najukusniji ručak, dođe ti sin ili kći i pljune u zdjelu! Gospođo, kako se osjećaš? A što si im sve tek dala u životu!

Što je čovjek? – Možeš li se pomiriti da je to samo hrpa od 300 kostiju, 100 zglobova, 40 kg mesa, 32 zuba, 20 ručnih i nožnih nokata, bujne ili opale kose, pjegave kože, 7 metara crijeva tankih, debelih, slijepih…? Nije čovjek samo probavni sustav pa ni svih 10 čudesnih organskih sustava, od krvnoga do živčanoga. Odakle znaš da u tom neispitljivu biću nema nešto nepromjenljivo, neuništivo, duhovno, razumno, vječno sustavno? Doživljavamo da postoji i sustav savjesti koja je moja i ujedno jača od mene, moralan sustav, Dekalog = Deset zapovijedi, koje nas obvezuju u razumnoj svijesti i moralnoj savjesti i čine nas ljudima, časnim osobama kada dobro činimo, a nečasnima kada zlo radimo. Svaka životinja ima ugrađen kompas i radar prema svojoj vrsti. Mi nemamo ni jedno ni drugo. Ali zato imamo razvojnu sposobnost razuma, čemu treba pouka, usavršenje, naše sudjelovanje, odgovornost. To je ljudska novost. To je dostojanstvo.

– Bog nas je stvorio bez nas, ali nas ne će spasiti bez nas (sv. Augustin).

Što je smisao našega života? – Čovjek se organski odmotava od zametka do 23. ili 24. godine života. I hormoni rasta prestaju! On se misaono ili duhovno razvija od 7. do 107. godine. Zaključuješ li razumno da nije smisao u 50-im svojim godinama završiti na samoubilačkoj klinici, i to da proturazumno dadneš 75.000 kuna da te usmrte i sprže? Ako to ne priznaš da je besmisao nad besmislima, onda se ti odričeš uporabe zdrava razuma, razumne duše, najvećega talenta i vrijednosti u sebi.

– Ne dopusti da đavao, lažac i čovjekoubojica od početka (Iv 8,44), odnese pobjedu!

Što je cilj života? – Ne možeš cilja otkriti u 3. ili 13-oj, možda ni u 53. godini. Ne možeš ga otkriti u svome selu, gradu, zemlji. Ne znači da nema cilja, veličanstvena cilja za koji se isplati živjeti, bolovati, boriti i moliti. Dok moliš, Bog ti daje odgovor, otkriva smisao i pokazuje cilj. Ne postoji samo ova bratoubilačka zemlja, nego i blagoslovljeno nebo. Borimo se za nebo, to je cilj! Sav je čovjek, u muškom ili ženskom liku, dar u razvoju: život je s razumom i slobodom dar; djeca kao i roditelji jesu dar. Svaki Božji dar hoće ljudsko uzdarje. Svaki Božji govor traži ljudski odgovor. U dar je ugrađen rad: život rađa životom, razum „stvara“ razum, sloboda „proizvodi“ slobodu. U čovjeka je ugrađen zakon rada: „Razmišljam o mučnoj zadaći koju Bog zadade sinovima ljudskim“ (Prop 3,10). Što ako promašiš temu? Od Gospodara primamo talente; jedan, pet, deset: treba položiti račun Gospodaru koji dolazi kada mu se ne nadaš. Mi smo sluge, sluškinje, zaposlenici, radnice. Hoćemo li darovima zaraditi dvostruko, deseterostruko ili ćemo talente zatrpati u rubac pa u zemlju, ili ćemo otići u eutanaziju, to je pitanje glasa savjesti i odgovorne slobode pred Životvorcem, koji ima života u izobilju za sve nas i za svu vječnost. Taj zakon rada prati zakon radosti, smisao života. A što ako ove tri minute „slatke smrti“, vode u vječno umiranje i gorčinu neugasivu?

– Je li ti drago kada te tvoje dijete posluša? – Kako ne! Pa i Bogu je drago kada poslušamo njegovu zapovijed! Ne psuj! Ne ubij! Ne bludniči!

– Je li ti teško kada te tvoje dijete u ozbiljnoj stvari ne posluša? – Kako nije! Ni Bogu nije drago da mu ijednu zapovijed prezremo! Ne kradi! Ne laži! Ne poželi ni jedno ni drugo!

– Čovjek je fizičko savršenstvo, a moralno usavršavanje: suradnički, suodgovorno.

Što je dobro? – To je vrijednost radi koje se živi. Vrijedi živjeti i u najtragičnijim uvjetima: u Mariupolju, u progonstvu, u zatvoru; u domu nemoćnih. Bolje je živjeti nego ne živjeti, osim u paklu. Dobro jest ona nesebičnost koju pokazuješ svojoj djeci ili svojim roditeljima ili komu god stigneš na svom službenom ili privatnom mjestu. Onaj tko te stipendira, financira ili honorira, ima li pravo očekivati od tebe rezultate u studiju, plodove u žetvi, uspjeh u poslu? Ima li itko pravo staviti tvoje znanje na ispit, tvoje poštenje na provjeru, tvoje zdravlje na test? Ili misliš da bez ikakva ispita možeš kroza život? I da ne ćeš nikomu odgovarati za svoje djelo? Dobrota se prokušava na radnom mjestu da se vidi je li prava ili prividna, zlatna ili lažna. Ako si prava, tek onda zlata vrijediš.

– Bolje je biti plemenit, human, pun razumijevanja nego da te uopće nema? A ubiti tijelo, ne znači ubiti i dušu.

Što je grijeh? – Svjesno i slobodno promaknuće vlastite strasti i sebičnosti a prijezir ljudskih potreba i molbi bližnjega svoga.

– Grijeh je mržnja i prokletstvo koje pokazuješ prema onomu tko te rodio i odgojio, a taj je smatrao da dobro djelo čini što te rađa.

– Grijeh je ubijanje drugih počevši od ukućana: abortusom, do drugih građana: eutanazijom, agresijom, invazijom.

– Grijeh je ostaviti svoju obitelj i oteti tuđu ženu ili muža i reći da je to razumno. I ići na Pričest kao po nagradu. U nebo je vapijući grijeh iz čista mira granatama pucati po konvoju humanitarne pomoći, po ginekologiji, po psihijatriji, po ljudima na šetnji, po djeci na igralištu. To je ne samo vrlo ludo nego krivično zlodjelo.

– Grijeh je najveća ludost: sjeći granu na kojoj sjediš.

– Nismo pozvani u životu na ludovanje, nego na mudro ponašanje.

Odakle boli? – Duševne i tjelesne? Osobne i obiteljske? Sljepilo? Gluhoća? Paraliza? Demencija? Podmukli rak? Neuspjeh? Diploma viri iz džepa, a nemaš posla? Jesi li ti mogla biti na krevetu gdje je sada nemoćna koju njeguješ? Nisi ti gospodar svoga tijela. Ti ne možeš stvoriti kapi krvi. Moraš iskati hoće li se tko smilovati da ti dadne bočicu krvi kada ideš na operaciju. Nisi ti gospodar ni svoga zdravlja ni svoje boli. Sve netko iznad tebe drži u svojoj ruci: jedno spušta, drugo povlači. I opet u tebi neko nezadovoljstvo i poslom, i upravom, i plaćom, i kolegama na odjeljenju, i pacijentima u sobama, i hranom, i rasporedom, i direkcijom. Kako bi bilo da izađeš na ulicu i potražiš malo zaposlenja na istočnoj ili zapadnoj strani, a prepustiš službu onoj koja čeka godinama na posao? Svatko je slobodan napustiti firmu i tražiti bolje uvjete, ali je nemoralno demoralizirati svoju zajednicu svojim buntom.

I zašto će te i takve boli? – Koriste li meni, tebi? Za duhovni ili tjelesni oporavak? Da se drugi zauzmu za nas? Da možeš samo malo ublažiti a ne posve ukloniti one boli? Osjećaš li se pozvanim reformirati svoje poduzeće tako da je samo tebi ugodno i dobro, pa makar svi drugi trpjeli? Pitaš se: Zašto Bog dopušta tolike tjelesne i moralne boli ljudima? A ja tebe pitam: Zašto je Bog dopustio tolike boli svomu Sinu na Križnome putu i na Kalvariji? Pavao veli: Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema slavi koja se ima očitovati u nama (Rim, 8,18). Tko može dokučiti Božje tajne?! Što se prema Bogu nemoralnije ponašamo, to smo nesposobniji da shvatimo Božji smisao i Božju volju.

– Boli su zbog prošlosti i radi budućnosti, da nas osvijeste, opamete!

Koji put vodi do istinske sreće? – Dolazi li sretan od sresti se s pravom osobom, na pravom mjestu, u pravo vrijeme? Nije sreća škrtarenje nego razdavanje dobrote. Učini dan drugima vedrim i radosnim, a ne pokazuj koliko si živčan i para-razuman?

– Put do sreće nije sebeljublje nego sebedarje! To je i narav i iskustvo.

Što je smrt? – Jesu li one dvije totalno nestale ili su došle tamo, a da ih nitko nije zvao? I čekaju pred vratima malu vječnost? Ne će nitko da ih primi. Ne znamo što će sutra biti, a da znamo što će biti u vječnosti! Postoji duh koji je neuništiv; gori a ne izgara; bolno traje a ne prestaje? Hoće li se i tijelo jednom pridružiti duši u vječnosti? Prije sto godina nije te uopće bilo, ni u primisli. A sada te ima. Pa lakše je misliti da će te biti nakon što te već bilo, nego da te bilo nakon što te uopće nije bilo.

Ima li sudište? – Gdje će se sve izvagati, filmirano i skenirano pokazati pred cijelim svijetom. Je li moguće da ti je netko dao toliko darova: tjelesnih i duhovnih, i da ne će tražiti nikakva računa za sve to? Postoji li neko mjerilo za sve jednako: Bijah gladan, žedan, bos, gol, neuk, bolestan: pomogla si, dala kruha i vode, obukla me i obula, ili nisi ni jedno ni drugo ni treće?

– Na vječnome Sudu nema pobune i prigovora. Samo pravorijek i nadesno ili nalijevo.

Nagrada ili kazna nakon smrti? – Kada Sudac sudit stane, sve će tajne biti znane, sve grjehὸte pokarane. Bit će vječna nagrada za učinjeno dobro drugima na zemlji. Kazna za nanesena zla drugima u životu? I radnike će veledušno nagraditi, a neradnike i vječne mrmljače i mrmljačice, lijenčine i ljenčure pravedno kazniti. I što je napokon onaj konačan i neizreciv misterij koji obuhvaća našu egzistenciju?

– Za svako dobro: nagrada, za svako zlo: kazna.

Odakle smo došli? – Samo od roditelja? Tko stoji iza njih? Pradjedovi ili prabake? Znaš li kako ti je ime šukundjedu? Odakle ti je bila rodom pra-šukun-baba? Možda smo došli od Darvinova majmuna? Taj je majmun, kaže znanost, izumro, on je danas fosil, a njegov je majmunski roditelj živ i skače po afričkim granama, zamisli!

– To ti je znanost: majmunski djedovi živi, a majmunski očevi fosili!

I kamo idemo? – U nigdiju, u ništavilo ili u novo stanje opstojnosti? Hoćemo li čuti riječi: Uđi u radost Gospodara svoga! Ili: Odlazite, prokleti, u oganj vječni!

Može li ti žmigavac razuma odgovoriti na ova temeljita pitanja? Ili moraš računati s činom vjere, povjerenja? Kao ona mala Ukrajinka u maminu naručju preko granice: „Mama, hoćeš li mi obećati da ne ću umrijeti?“ Kako će obećati? Ona je život prenijela, nije ga stvorila, izmislila. Stvoritelj ne da patenta života iz svoje ruke.

– Bog nam je obećao da ne ćemo umrijeti. Život ovisi i o nama.

A Crkva vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo, po svojem Duhu pruža čovjeku svjetlo i snagu da može odgovoriti svojem vrhovnom pozivu: Nema pod nebom drugog imena danog ljudima po kojem oni treba da se spase. Ona vjeruje također da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti. Osim toga, Crkva tvrdi da se na dnu svih promjena nalazi mnogo toga što je nepromjenljivo i što ima svoj najdublji temelj u Kristu, koji je isti jučer i danas i uvijek“.[3]

– Krist je ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti!

Je li ti krivo što se od rođenja nalaziš u religioznom sustavu koji ti pruža smisao života? Što živiš u kršćanskoj obitelji? Što imaš stalan posao? I što si zdrav: koliko toliko? Što imaš prigodu pokajati se zbog svojih bezumnih misli, riječi i djela? Nisi ovlaštena ubijati ni ono koje začneš, ni ono koje susretneš na putu, ni onoga koji ti rekne: de ti mene ubij! Nisi gospodar ni svoga ni tuđega života.

Ne možeš Isusu prigovarati da on ne zna tvoje muke: On je prije 2000 godina prošao sve kalvarije: klevete, mržnje, pljuvanje, bičevanje, osude, prikivanje na križ, sve vrste dobacivanja dok je visio na križu, ali i uskrsnuće!

– Smisao je života zahvaljivati Bogu, roditeljima, dobrotvorima na daru, ustrajati čineći dobro, a kloneći se zla, svjesni da dobra djela vode u uskrsnuće života, a zla djela u uskrsnuće osude. A za to se hoće da umom razmišljamo, srcem vjerujemo i usnama molimo! Jer u molitvi mi Bog najviše govori.

________________________
[1] Nostra aetate, 2.
[2] Slična su pitanja i na drugim stranicama koncilskih dokumenata, npr. Gaudium et spes, 10.
[3] Isto.

Izvor: Crkva na kamenu/Caritas-Mostar