Ući u otajstvo korizme znači suživjeti se s Kristovim čovještvom, Isusom koji je pravi čovjek i koji trpi. To čovještvo nije odraz ničega drugog nego ljubavi Božje kojom nas Bog toliko želi privući k sebi, da odlučuje svoju neizmjernost izmjeriti ljudskim tijelom, svoju vječnost ograničiti ljudskim životom, da bi, pobijedivši smrt pokazao da ima nade za svakoga ograničenog i malog čovjeka koji se utapa u moru vlastitih grijeha.
Upravo iz ovih razloga, odavno je već običaj da u korizmi ljudi stvaraju dobre odluke, pokušavaju živjeti žrtve kojima se žele približiti Kristu koji trpi, stavljajući svoje nakane u njegovo srce. Često se pitam koja je istinska žrtva ili odluka koju čovjek treba donijeti da bi bio uistinu dio korizmenoga duha. Ako je smisao korizmenoga vremena suobličenje i približavanje Kristu koji je pravi čovjek, da bismo imali udjela u njegovoj vječnosti, onda bi sve što činimo trebalo ići prema njemu. Često čujem ljude kako govore da se odriču kojekakvih stvari, ali bez ikakva obrazloženja ili grižnje savjesti ne idu na Misu i ustraju u grijehu. Nije potrebno puno promišljati da bi nam postalo jasno da je ovo potpuno pogrješan način shvaćanja korizme. Prva bi odluka svakoga od nas trebala biti popravak trenutnoga stanja, posebno po pitanju sakramentalnoga života i međuljudskih odnosa. Odlučiti se na ispovijed i redovitu svetu Misu, odlučiti se na miran suživot s članovima obitelji i kolegama na poslu, ukratko, odlučiti se vršiti Kristove zapovijedi ljubavi. Nije li korizma, kako već rekoh, ogledalo Božje ljubavi? Zar samim time nije i idealno vrijeme za novi početak, u ljubavi, u Kristu.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
