Zaharija bijaše iz izravne loze Aronove. Aron bijaše stariji brat Mojsijev, a obojica sinovi Jakovljeva sina Levija, jednoga od dvanaestorice sinova, od kojega je muško potomstvo određeno za svećeničku službu, upravo Aronovom linijom. Svećenikova je žena u Starome Zavjetu morala biti čistokrvna Židovka.
Elizabeta, Zaharijina supruga, bijaše također iz Aronove grane. Sastalo se sve prema zakonu, predaji, običaju i krvi najbolje kako je moglo biti što ljudske oči vide. Stanovali su u Judejskom gorju, prema predaji u mjestu Ain Karimu, 7 km zapadno od Jeruzalema.
Ne samo fizički, nego još k tomu i u ćudorednom pogledu bijahu pravedni i pošteni pred Bogom. Sveti Luka kaže: Živjeli su „besprijekorno prema svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim“ (Lk 1,6). Pohvala kakvu bi svatko poželio.
Bez djeteta. Iako su bili takvi – sveti, pravedni, besprijekorni – ipak im Bog nije dao, niti im je bio dužan dati, od srca poroda. Upravo zato što je dijete dar s neba, a ne dug utrobe. Roditelji nisu vlasnici djeteta. Bog preko njih daje fizičko vidljivo tijelo, ali u to tijelo Bog neposredno udahnjuje svoj duh, razumnu i besmrtnu dušu. Roditelji ne mogu dijete bez Božje pomoći i duše začeti, a mogu ga protiv Božjega zakona ubiti, pobaciti na svoju ruku, ali i na svoju dušu! I na savjest! Mogu ubiti samo tijelo, ali ne i besmrtnu dušu. Sami bi uvijek morali biti svjesni da ih ne će pred Bogom braniti ljudski obziri i bezbožni parlamentarni zakoni o pobačajima!
– „Bože, Bože, što smo toliko skrivili, pa si nas ostavio ovako bez poroda?“ Udarila Elizabeta u molitve, u postove, u zavjete, hodočašća, paljenje svijeća. Misli kako u nekih rodnih žena: Nema ljeta bez djeteta, a u nje prošla dob mladosti, prošlo pedeset, šezdeset ljeta, a djeteta ni za lijeka. U nekih drugih žena dijete namjerno pobačeno, i to ne jedno nego troje, petero, leže na nemirnoj i grješnoj savjesti roditeljskoj umjesto da im djeca leže na jastuku u kolijevci ili da se valjaju u prpoški pred kućom. Prestala je Elizabeta više i moliti na tu nakanu, jer je prestala prirodna moć rađanja. Kada vidi kakvo malo dijete na ulici ili u dvorištu, samo malo zagrca i otare svoje spontane suze, i ništa više.
U Hramu. Zaharija bijaše u poodmaklim godinama, možda bliže osamdesetoj nego sedamdesetoj. Nije se više ni on molio Bogu da ima dijete, nego je zahvaljivao što mu je Bog dao tako vjernu i vrijednu ženu.
Obavlja Zaharija službu, kađenje, prikazuje žrtvu, trebao je izići pred narod, ali nikako da iziđe. Narod zastao u očekivanju. Nitko ne smije u Svetište da provjeri o čemu se radi. Trebao je Zaharija podijeliti blagoslov narodu, nema ga pa nema.
A arkanđeo Gabrijel, navjestitelj, s desne žrtvenika zaustavio svećenika Zahariju dok je velečasni obilazio oko žrtvenika s kadionicom u ruci, i navješćuje mu da će dogodine u ova doba zagrliti sina.
– I nadjenut ćeš mu ime Ivan, „Bogu-mio“. A ovo će mu biti glavne značajke: bit će velik pred Gospodinom, bit će pun Duha Svetoga, obraćat će ljude Bogu i ići će pred Gospodinom pripravljati narod.
Zaustavi se Zaharija, zagleda se u ono viđenje dotad neviđeno i čuje one riječi dotad nečuvene i ne može k sebi doći.
– De ti meni, molim te, kakav znak da će to biti tako kako ti pričaš, šapće Zaharija arkanđelu.
– Što će ti bolji znak od ovih riječi, od ovoga viđenja i obećanja, svećeniče Božji? I reče mu: „I evo, jer nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemjet ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se to ne zbude“ (Lk 1,20), tj. Zaharija osta nijem do rođenja sina mu Ivana. Ni jedne riječi ne mogaše više progovoriti. To je viđenje moglo trajati nekoliko minuta. Eto toliko koliko je Zaharija mogao anđela uvjeriti u svoju sumnju i nevjeru.
Iziđe iz Hrama među narod. Ozbiljan. Samo daje neke znakove. Nijednu da izusti, samo škropi, pokušava nešto reći: „Dao vam Bog sreću i blagoslov, mir svoj…“, ali nema glasa iz njega. Zanijemio. Svi svjedoci „zaključiše da je u Svetištu imao viđenje“ (Lk 1,22).
S Elizabetom. Došao Zaharija kući i daje znak Elizabeti da je imao viđenje, pokazuje joj rukama da će u naručju imati sina.
– Čijega sina? – pita stara i ruga se svomu staromu mužu.
I napisa svećenik na maloj daščici glavne anđelove poruke. Ušao Zaharija u duhovne vježbe od devet mjeseci. Izdržao i konačno progovorio. Prva mu je rečenica bila: „Ivan mu je ime“ (Lk 1,63).
A druga: „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov što … mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha“ (Lk 1,67-79).
Ne boj se, Zaharijo! Sve je u Božjoj ruci. I ti i tvoja žena, i tvoja budućnost i budućnost tvoga naroda. Bog je veći od vašega srca, i od svih vaših prirodnih i opravdanih želja. Ne će Bog vama ostati dužan, ni na ovom ni na drugom svijetu!
Elizabeto, koja si bila uvjerena da ne možeš i da ne ćeš za života svoga roditi sina, rodit ćeš najvećega od žene, kojega nikakav vjetar ovoga svijeta ne će moći saviti, koji će biti kadar stići i uteći i na strašnu mjestu postojati!
Došle žene čestitati Elizabeti. „Bože tebi hvala, što će biti od ovoga djeteta?“ (Lk 1,66), uzdišu one.
Marijin pohod. Prigodom Marijina posjeta Elizabeti, dijete je u Elizabeti od radosti zaigralo u utrobi, jer je “osjetilo” Mesijinu blizinu. Općenito se drži da je u tome trenutku Ivan očišćen od istočnoga grijeha, pa mu se zato i može slaviti zemaljski rođendan, i to svetkovinski, najvišim stupnjem.
Propovjednik na obalama Jordana. Nakon prekoračenja praga punoljetnosti, Ivan se, umjesto u jeruzalemsku bogosloviju, uputio u judejsku pustinju. Nije pošao očevim stopama da bude svećenik, nego se odazvao unutarnjem glasu da bude prorok. U pustinji se strogim trapljenjem pripremao na poravnavanje putova Gospodnjih. Odijevao se devinjom dlakom, a hranio divljim medom i skakavcima.
Ivan je propovijedao raznim staležima. Za svakoga je imao posebnu poruku. Ni pred kim nije uzmicao, niti mu je glas drhtao. Nije štedio na izrazima kad je govorio o Božjoj pravdi i gnjevu s obzirom na kršenje Božjega zakona. Najčešće riječi koje su se čule u njegovim nagovorima jesu: vijača, pljeva i sječa, leglo gujinje, srdžba, pravda, pročišćenje, pokora, krštenje… Osobno je krajnje asketski tip, a s obzirom na druge također vrlo zahtjevan. U propovijedima ne govori o ljubavi. On je na liniji starozavjetnih proroka koji više ističu Božju pravdu. Svakomu rekne u lice što mu pripada, pa makar otišla njegova glava. Milost je jača od mača!
Susret s Isusom. Dok je krštavao na obali Jordana, Ivan se silno iznenadio kad je pred sobom ugledao “Jaganjca Božjega” kojemu on nije – veli – dostojan ni obuće odriješiti. Zbog toga on u početku odbija krstiti Isusa. Isus treba krstiti njega! Međutim, Isus mu kratko tumači da se treba ispuniti sva Božja pravednost. I Ivan pristaje.
Ivanova vjernost Mesiji – Kristu. Ivan je mogao zavesti narod, ili barem dio naroda. A nije zaveo nikoga. Mogao je reći narodu: „Ja sam Krist! Ja sam Spasitelj! Ja sam Sin Božji! Ja sam Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta!“ Nije to ni pomislio, a kamoli učinio. Mogao je organizirati „masovni pokret“ za sobom. Ništa od toga. Da je bio malo „fleksibilniji“, mogao je biti biran za službenoga proroka na Herodovu dvoru. On zna svoju skromnu, a uzvišenu ulogu. On se nije predstavljao lažnim prorokom.
Ivanova egzistencijalna tjeskoba. Ipak, nema čovjeka na zemlji da barem nekada ne postavi sebi pitanje o smislu opstojnosti. To se posebno pita kada se nađe u životnoj tjeskobi, u bezizlaznu stanju, u zatvoru. Ivan je i prije mislio i razmatrao, ali kad se našao u maherontskom mraku, misli su bile drugačije. Što je s vjerom? Ja u tamnici, a Mesija šuti! Je li on Pomazanik koji je došao na svijet svidjeti račune s ljudima? “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim” (Mt 3,12). A gle sada, On pušta da “pljeva” radi što hoće. Nemoral zaudara na sve strane, a svjedoci morala u kladama gnjiju. Gdje je vijača? Gdje je oganj? Zašto Isus ne podigne glasa?
Ne znamo kakve su sve misli kolale Ivanovim srcem, ali je jedno sigurno: Ivana je zahvatila jeza. Našavši se prvi put u nesnosnoj situaciji, postavio je Isusu egzistencijalno pitanje preko svojih učenika: “Jesi li ti onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?” (Mt 11,3). Zašto je to Ivan pitao? Zar i njega ne mogu spopasti teške sumnje? Nije on oslobođen kušnje, ispita i testa! Je li i on čovjek kao i drugi?
Uostalom, ako je Isus, Sin Božji, imao razne kušnje i u Kvarantaniji, i u Getsemaniju, i na Kalvariji, kada je kao Sin čovječji izgovarao riječi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“, zašto to ili slično ne bi smio ponoviti maherontski zatvorenik? I zašto se nad tim sablažnjavati? On se uostalom obratio na pravu adresu. I zato je čuo pravi odgovor!
Isusova pohvala. Kad je primio Ivanove izaslanike, Isus mirno i strpljivo odgovara, pozivajući ih da pogledaju i čuju, i to što doživljavaju neka prenesu svomu učitelju. Sva djela koja Isus čini toliko su jaka da jasno dokazuju njegovo mesijanstvo. I Isus nabraja nekoliko takvih mesijanskih dokaza: “Slijepi progledaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda evanđelje” (Mt 11,5). Očito, Ivanovi su učenici očekivali uvjerljiviji odgovor.
“Blago onom tko se ne sablazni nada mnom” (Mt 11,6), nadodaje Isus.
Kristova je taktika puno drugačija od svih drugih, pa i od Krstiteljeve. Ivan je izvršio svoju zadaću. On je svoje ispunio dane. Došlo je vrijeme da se ljudi počnu odgajati ljubavlju, a ne strahom, vatrom, konopcem i kolcem. Ljudi će ljubav izigravati i izrugivati, ali će samo ona pobijediti. Mržnja se i zavist pobjeđuju samo ljubavlju, a ne glavosječom. Ljubav čak prema grješnicima, farizejima, krvnicima, Herodu, Pilatu. Sve ih treba spasiti, a ne spaliti.
Kad su se poslanici vratili k Ivanu, poče Isus pohvalno govoriti mnoštvu o Ivanu. Isus je uvijek znao pohvaliti onoga tko je to zasluživao, ali i ukoriti onoga koji je to zavrjeđivao.
Najvećom pohvalom uzdigao je svoga Preteču: “Između rođenih od žene, ne usta veći od Ivana Krstitelja” (Mt 11,11). Ivan je svjetiljka što gori i svijetli (Iv 5,35). I po tome se može zaključiti da Ivanov upit nije nimalo Isusa pogodio niti je u tome pročitao i mrvice Ivanove nevjere. Ivan je te Isusove veličanstvene pohvale zaslužio svojom dosljednošću, pokorom, životom i žrtvom.
“A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega” (Mt 11,11). Nije nam lako shvatiti ovu Isusovu riječ o Ivanu. Svakako, s Isusom je nastupila potpuna novost Evanđelja. Ivan nije znao za Isusov križ. Nije vidio ljubav na Kalvariji. Nije doživio probodeno Isusovo Srce. To je vrhunac objave Božje ljubavi. Ivan je bio na pragu. Isusova rečenica ne znači da Ivan nije zadovoljan svojom ulogom i mjestom u kraljevstvu Božjem, nego je samo istaknuto kolika je sreća onih koji su upoznali raspetu Kristovu ljubav i po njoj se žele spasiti.
Izvor: Crkva na kamenu
