Kažu mnogi da je ljepota u očima promatrača. Nekakav odraz stanja srca, projekcija vlastitoga stanja na doživljaj drugoga. Onda je logičan zaključak da je iskonska ljepota, ona iz koje je potekla ljepota svega stvorenoga, zapravo odraz onoga koji je prvi promatrao samo stvorenje, a to je Otac nebeski, onaj koji je stvorio svijet i sve što je u njemu. Ljepota i uređenost svijeta, skupa s ljepotom i savršenošću čovjeka koji je stvoren na sliku Stvoriteljevu, jest odraz unutarnjega reda i stanja Oca koji je sve u svemu.
Promotrimo prvoga čovjeka, prvi par. Adama, čovjeka, muškarca, koji ne zna da je nepotpun, a Bog ga nadopunjuje dajući mu “kosti od njegovih kostiju i mesa od njegova mesa” (Post 2,23). I za sve od ovih stvari Bog kaže da su dobre. Ljudi gledaju jedno drugo očima koje su poznavale samo dobro, njihovo srce bilo je ispunjeno Duhom Božjim koji je značio život. Pitam se kako je samo lijepo bilo živjeti tamo gdje je sve lijepo. I koliko je uopće trebalo da se ta “verzija” svijeta kakvu je poznavao prvi čovjek iskrivi? Odgovor nije težak. Bilo je dovoljno malo pogled odmaknuti od Gospodina koji je neizmjerni izvor svega dobroga i lijepoga i malo zastati i proćaskati s onim koji iskrivljuje svu istinu, ocem laži, razaračem i djeliteljem, Sotonom, ako ćemo ga imenom zvati. On, čija je prva rečenica čovjeku laž: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” (Post 3,1), unosi nemir u srce čovjeka i on se počinje pitati je li ovo savršenstvo kojim je okružen uistinu savršeno, ili je Bog uistinu nešto bolje sakrio od njega. I on pada na tu podvalu, tako očitu, a opet tako perfidnu i pokvarenu, da njegov pogled i srce više nisu mogli opstati u raju, jer raj je mjesto “u koje ne će ući ništa nečisto” (Otk 21,27). I od toga trenutka čovjek biva prepušten u svijet koji njegov pogled oblikuje po pravilima svijeta.
Suvremeni čovjek živi u jednom vremenu promijenjenih kriterija ljepote. Svaki od nas izložen je utjecajima svijeta koji eksplicitno mijenjaju poimanje dobroga i lijepoga, često izvrćući njihovo poimanje do razine apsurdnoga. Tako često možemo biti svjedoci da se obistinjuje Pavlova najava: “Doći će vrijeme kada ljudi ne će podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima” (2 Tim 4,3). I tako često se događa da ljude hvata beznađe u odnosu prema životu, možda zato što im nedostaje lijepih stvari, ili ljepote općenito u svemu onome što ih okružuje i u čemu žive. I vraćamo se opet na početnu tvrdnju da je ljepota u očima promatrača i da je ona odraz duhovnoga stanja onoga koji stoji i gleda u stvari i pokušava dokučiti o čemu se radi. Kakvo je srce suvremenoga promatrača? Javno mnijenje stalno govori o slobodi od lanaca ropstva, nazivajući upravo ono što je prvi čovjek imao kao povlasticu lancem koji mu priječi da živi u potpunosti. Jer sloboda ovakve vrste nije sloboda za život, nego sloboda za grijeh, i to ne bilo kakav, nego onaj smrtni, uklanjajući i skrivajući svijest o njegovoj posljedici. I tako se promovira ono što je izobličeno, da bi se nekoga uvjerilo da je to zapravo ono što je lijepo, pa samim time i gubitak iskonskoga lijepog postaje nagrada, umjesto opomene da nešto treba mijenjati. Laž na laž, baš kao i na početku.
Gdje leži rješenje ovoga pitanja? Savršena ljepota leži u srcu onoga koji je stvorio sve ono što je lijepo, a to je Bog. Bog daje ljepotu i sve čini lijepim, jer sve nosi njegov pečat. Pogled na Boga iscjeljuje naš okuženi pogled, iskrivljene stavove i povrijeđene kriterije lijepoga, daje nam nadu u vječni život i otvara srce ljepoti koja je uistinu tu, samo je sakrivena iza svega onoga ovozemaljskog koje je nametljivo, glasno i napadno, sve ono što Božja ljepota nije. A kako je prepoznati? Tako što ću biti blizu Bogu. Boravit ću tamo gdje znam da je On, u sakramentima, napose euharistiji, u Riječi koju nam ostavlja, u pobožnosti koja izgrađuje, posebno klanjanju pred Presvetim, gdje ću u intimnom odnosu i u tišini s njim biti blizu izvora koji daje živu vodu i vodi tamo gdje će “gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima. Noći više biti ne će i ne će trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova” (Otk 22,4-5).
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
