U Lukinu Evanđelju (1,26-38) u središtu je naše pozornosti Blažena Djevica Marija u Nazaretu, kojoj arkanđeo Gabriel dolazi na ugovore donoseći joj Božju poruku s neba. Mnoštvo je umjetnika nastojalo na razne načine predočiti Marijin način ophođenja u trenutku anđelova navještenja. Izaberimo samo tri poze koje predstavljaju nazaretsku Djevicu i nebeskoga glasnika.
Primiče prst k čelu i razmišlja
Nakon anđeoskoga pozdrava: Zdravo, Milosti puna, “Marija se smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav” (Lk 1,29). Skromna seoska djevojka očekivano je iznenađena, ali ne izgubljena. Anđeo joj reče tri riječi, sve jedna privlačnija od druge, a ona kao da se ne snalazi: na koga se to odnosi? U tome trenutku ne zna što bi rekla, ni kuda bi s očima. A zapravo snašla se na najbolji mogući način: primičući prst k čelu i razmišljajući što bi značile anđelove riječi, kao što je umjetnik izradio na mozaiku u Eufrazijevoj bazilici u Poreču još u 6. stoljeću. Nije toliko zbunjena da ne može razmišljati, ali u razmišljanju ne može dokučiti smisao anđeoskoga pozdrava.
Zdravo! – točnije: Raduj se! Raduj se, Mirjam, što si zdrava u svakom pogledu, duševno snažna i srcem blaga. Nikakav Te virus zla, ni iskonskoga ni osobnoga, nije zahvatio. Puna milosti, sva omilošćena. Bog ima svoj naum s čovječanstvom, pa između svega ljudstva zemaljskoga izabire Tebe, neznatnu djevicu iz Nazareta, da Ti povjeri posebnu i jedinstvenu ulogu u rasporedbi spasenja. Iskreno se i zdravo raduj u Gospodinu!
– Glavna značajka i smisao kršćanstva jest radost, vedrina, unutarnje radovanje. Nije dakle smisao kršćanstva križ, žrtva, bol, smrt – iako ne može bez toga – nego rođenje kao pobjeda smrti, radost, vječno proljeće. Radost što nam se daje milost posvetna ili oprosna!
Milostipuna! Milost je samoinicijativna i besplatna ponuda Božje velikodušnosti i nazočnosti. Božja simpatija i ljubav prema Mariji koja je milostipuna – upravo tako zajedno pisano! – od prvoga trenutka svoga začeća u majci svojoj Ani. Milost je u njoj kao skrivena energija koja se darom osobne vjere i povjerenja u Boga pretvara u djelo i u svjetlo.
– Milost je i u nama kršćanima pritajena dok se ne pokaže po kušnjama i nevoljama. Sveti je Pavao to izrazio svojim doživljajnim rječnikom: “Ali milošću Božjom jesam što jesam, i njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna, što više, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom” (1 Kor 15,10). Eto, to je i naš kršćanski program: suradnja s milošću Božjom poput drugih Božjih omilošćenika, osobito Djevice Marije.
Gospodin s tobom! Ovo je zapravo samo ponavljanje prethodna pozdrava. Jer pun je milosti onaj s kime je Gospodin, jer on usrećuje. Gospodin je sa svakim svojim stvorenjem na svoj originalan i specifičan način, a s Marijom je bio i jest na najuzvišeniji način, jer je ona po njegovu božanskom nacrtu imala postati i postala je zemaljskom majkom Njegova vjekovječnoga Sina.
Djevica se usmjelila i pita
Dok je Marija, iznenađena, razmišljala o anđelovu pozdravu, slušala je daljnje Gabrielove riječi tumačenja i ohrabrenja:
Ne boj se, Marijo! Marija je, očito, u sebi djevojački protrnula pred anđeoskom pojavom i porukom. Anđeo je anđeo! Nikad joj se ni prije ni poslije nije ukazao. Božji vjesnik, da unese što više vedra raspoloženja, obasja je riječju koja tako često odjekuje u Svetome Pismu: Ne boj se. Evo dva-tri primjera od stotine:
“Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika” (Post 15,1).
“Ne boj se, Jakove, ja sam s tobom. Blagoslovit ću te, potomke ti umnožiti!” (Post 26,24).
“Ne boj se, Josipe, sine Davidov, uzeti k sebi Mariju ženu svoju!” (Mt 1,20).
“Ne boj se, Pavle, nego govori i ne daj se ušutkati!… Jer, mnogo je naroda mojega u ovome gradu”, Korintu (Dj 18,9-10).
Ne boj se, Marijo, ponavlja anđeo ohrabrujuću riječ.
– Jednako i danas Bog govori svakomu od nas: Ne boj se, kršćanine, svećeniče, čovječe, čovječanstvo! Ne boj se nikakve krize i nikakva križa, zatvora i nevolje, virusa i korone. Bog jednako mudro i s ljubavlju ravna sićušnim ljudskim srcima kao i nepreglednim svemirskim prostranstvima. Na dlanu smo Njegovu. Radije se bojmo ako Gospodinu ne odgovaramo na ponuđenu milost Njegovu!
Našla si milost u Boga, veli anđeo Mariji. Po čemu sam našla milost u Boga, čudi se Marija još uvijek s prstom na čelu. Po tome što pletem, predem, perem, pečem, čistim, kuham, čuvam ovce i goveda. Sve sitni poslići prema silnim i djelima slavne Judite iz Betulije i glasovite Rute iz Moaba, Noeminine nevjeste, ili sutkinje i proročice Debore i narodne zagovornice Estere. A moj posao neznatan, neprimjetan. – Takva trebaš Gospodinu, Marijo! Našla si milost u Boga, tj. Bog je našao Tebe, daje Ti milost na milost, jer i Ti velikodušno odgovaraš i na sitna pitanja i povjerenja, i jer si vjerna u malome, Bog će Te uzvisiti i postaviti nad mnogim!
– Kakve li poruke našemu radu, a još više našemu povjerenju u Boga!
Začet ćeš i roditi sina, zvat će se Sin Svevišnjega! Marija je svjesna da joj se pruža prilika da postane majkom. A po naravi ženi je san – sin. Marija je, međutim, po nekom unutarnjem nadahnuću, odlučila ostati djevicom, unatoč zarukama s Josipom. Odnosno i Josip je učinio isti privatan nadahnut zavjet. Što inače znače riječi: Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? A, evo, sada pred nagovještajem začeća i rođenja Sina Svevišnjega najednom sve pada u vodu. Znači, nema ništa od prikazana djevičanstva? Treba postati fizičkom majkom. Kako spojiti djevičanstvo s materinstvom? Ali Bog ima druge, uzvišenije, planove. On ugrađuje zavjet nazaretskoga para u svoj vječni plan: novo stvara, a njihovo ne obara! Bog je kadar doskočiti svojim čudom i otajstvom da Marija bude istodobno i Djevica i Majka. Jedina. Jer, doista, Bogu ništa nije nemoguće (Lk 1,37).
Djevica se daje na služenje
Evo nas konačno kod treće poze. U prvoj je uposlen Gospin um, u drugoj njezin govor, a u trećoj njezino srce i ruke. Anđeo joj tumači:
Duh Sveti sići će na te. Crkva slavi Duha Svetoga nazivima: Gospodin i Životvorac. Kod ljudskoga začeća nazočni su muž i žena, koji daju tijelo, i Duh Božji koji daje dušu. Ovdje je prisutan samo Duh Sveti i Žena, Djevica. Sin Božji ima za oca samo Oca nebeskoga, nema zemaljskoga oca, ali ima pravu zemaljsku Majku, u kojoj se čudesno utjelovio, koja ga je prirodno rodila, dojila i odgojila. Otajstvo Utjelovljenja: Sin Božji, pravi Bog od pravoga Boga, postaje malo dijete – Božić.
Čedo će biti sveto, Sin Božji. Gabriel stupnjevito Mariji otkriva Božji plan. Nama je danas dogmatski jasno da je Marija začela Drugu Božansku Osobu koja je ujedinila u sebe božansku i ljudsku narav na jedinstven način. Dvije naravi u jednoj, božanskoj, Osobi: hipostatska unija! I to je jedan od najdubljih misterija kršćanske vjere pred kojim se ne može puno mozgati, ali se isplati puno klanjati. Anđeo navodi Mariji primjer stare Elizabete koja je u poodmakloj dobi, kada žene ne začinju, a ona začela sina Ivana. I evo već je u šestom mjesecu, skriva se po judejskom gorju od stida (Lk 1,24-25). Potrebna ruke pomoćnice.
– Bogu ništa nije nemoguće ni u našem životu. Samo mu se treba predati u vodstvo. A sve mu je “nemoguće”, ako mi ne ćemo. On ne želi atentatom na našu ljudsku slobodu.
Završna poruka. Marija je potpuno podredila svoju slobodu Bogu. Na sve je pristala, kako je Anđeo govorio, sa svom svojom slobodom, sa svim svojim razumom i sa svim svojim povjerenjem. I sve zapamtila i, kao službenica Riječi od početka, ispričala sv. Luki (1,3-4). Čuvši da je njezina rođakinja Elizabeta, nerotkinja, u blagoslovljenu stanju, odluči odmah, po anđelovu odlasku, ceker s darovima u ruku i k rođakinji Elizabeti da joj bude pri ruci. Tko pristane na vršenje Božje volje, dosljedno mora biti spreman na svestrano služenje drugima, tj. svomu bližnjemu, bilo u Staračkom domu Zahariji i Elizabeti, bilo u Dječjem vrtiću s malim čudesnim Ivanom. To je Gospa shvatila i prihvatila, a da joj Arkanđeo nije ni naredio.
Izvor: Crkva na kamenu
