Kada stupimo u rujan, onaj tako poznati miris jeseni, za kojega smo mislili da ga više nikada nakon ljetne vrućine ne ćemo osjetiti, zaskoči nas i uvede u neko potpuno novo raspoloženje. Sve se nekako oboji novom bojom optimizma, novoga početka i želje da se ovoga puta nešto drugačije i bolje dogodi. Nova školska godina, koja za sobom donosi i neizbježne, svima nam dobro poznate novogodišnje odluke, u kojima odlučujemo kako će ovaj put sve biti bolje, a mi puno odgovorniji i bolji u stvarima koje smo pozvani raditi.
Kada se tako jednoga dana probudimo u melankoliji svakodnevice, te shvatimo da život koji živimo ne ide baš kako smo planirali, a stvari za koje smo sebe uvjerili da savršeno funkcioniraju, ipak funkcioniraju malo manje savršeno, nekako se poljuljamo u svemu tome. Kada nas boja istine i miris stvarnosti zaskoče kao onaj prethodno spomenuti miris jeseni, dogodi se i ona neizbježna spoznaja da smo ipak samo stvorenja, a ne stvoritelji, i da, koliko god željeli biti kao Bog, takva želja vodi samo u ono što Knjiga postanka naziva izbacivanjem iz raja zemaljskoga. Kada nas zaskoči spoznaja o vlastitoj ograničenosti, nema nam druge, nego se okrenuti Božjoj neizmjernosti, jer samo u njemu mi imamo spasenje. Sjetimo se Petra, koji je lekciju poniznosti i predanosti toliko puta polagao pred Isusom. Pokušavam samo zamisliti koliko je Isusu pokušavao objasniti da na onom mjestu u Genezaretskom jezeru nema ribe, jer on, koji je iskusni ribar, valjda zna. A kada plod dolazi? Tek kada ostavi ljudsku mudrost, a prihvati ono što je ljudima ludo, a Bogu mudro. Koliko li je samo truda uložio da Isusu objasni zašto je muka koju je nagoviještao besmislena? A shvatio je besmislenost krvi prolivene bez ljubavi tek onda kada je vidio Kristovu krv koja se samo radi ljubavi izlila i oprala grijehe svijeta. Ako su oni, koji su Kristovu pouku slušali iz prve ruke, toliko vremena proveli učeći i prihvaćajući ono što je Krist učio, zar i nama ta jesen, koja stvara želju i potrebu za novim početkom, ne bi trebala dati nadu da i mi možemo živjeti po Kristovu nauku. Da i mi možemo pobijediti sebe i učiniti ono što nam se čini potpuno nelogično i nerazumno. Oprostiti onome kome ne želimo, ljubiti onoga koji nas ne ljubi, vjerovati onako kako se čini da nitko ne vjeruje. Jer tek kada bacimo mrežu na desnu stranu, tamo gdje Krist svojom rukom pokazuje, tek tada će naša jesen, naš novi početak zamirisati istinskim plodovima, koje ćemo baštiniti u vječnosti, skupa s Njim.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
