U Starome Zavjetu, u Knjizi Izlaska, poglavlja 7-11, oko 1250. prije Krista, Gospodin Bog naredio braći, Mojsiju i Aronu, da egipatskomu faraonu Ramzesu II. prenesu poruku da pusti izraelski narod da ode i u Božju “čast slavi svetkovinu”! Poslušni poslanici preniješe poruku, a faraon vrisne što ga grlo nosi: “Tko je taj Gospodin da ga ja poslušam i pustim Izraelce? Ja toga Gospodina ne znam i niti ću pustiti Izraelce!” Na to braća mirno rekoše faraonu: “Bog Hebreja objavio nam se. Zato nas pusti da odemo tri dana hoda u pustinju i prinesemo žrtvu Gospodinu, Bogu svome, da se na nas ne obori pomorom ili mačem.” Odvrati im kralj: “Mojsije i Arone, zašto odvraćate svijet od njegovih dužnosti?” (Iz 5,1-3). Kada faraon nije pristao milom, vidjet će on i drugih metoda.
Zaredale egipatske nevolje, sve tužnija od bolnije: prvo, štap pretvoren u zmiju, zatim voda Nila u krv, pa provrle odnekuda žabe, ne kornjače nego vodenjače, i presvojile zemlju. Ali sve te “čarolije” mogoše izvesti i faraonovi čarobnjaci.
Kao četvrto, Bog pusti komarce. Pokušaše i firaunski vračari, ali ne mogoše stvoriti nijednoga malarična komarca te priznaše: “To je prst Božji!” Do tada kao da su bili “prsti ljudski”, a komarci – “prst Božji”!
Ali kako faraon ni tu ne popusti da sinovi Izraelovi pođu prinijeti “žrtvu Gospodinu”, Mojsije i Aron domamiše otrovne obade: “Zemlja nastrada od obada”.
Potom pomor spopade stoku: “Sva stoka Egipćana ugine, a od stoke Izraelaca nije uginulo ni jedno grlo”. Ali ni to nije koristilo da se tvrdoglavi faraon opameti.
Zato Bog pusti zarazne čireve: “Ni čarobnjaci se nisu mogli pojaviti pred Mojsijem, jer su i čarobnjaci, kao i ostali Egipćani, bili pokriveni čirevima”.
Kada ni od toga nije bilo uspjeha, “Gospodin zagrmje i pusti tuču, i munje sastavi sa zemljom. Strahota se takva nije oborila na zemlju egipatsku otkako su ljudi u njoj”. Ali faraon – faraon!
Domalo eto i velikih oblaka skakavaca koji pojedoše “sve bilje u polju i sve plodove sa stabala što su ostali iza tuče”.
Kako ni to nije pomoglo, nasta tama tri dana tako da se nitko nije micao s mjesta, iz samoizolacije, a u Gošenu, gdje su bili Izraelci, “sjala svjetlost”!
Tek na jedanaestu nevolju, pomor prvorođenaca egipatskih, faraon popustio i pustio Izraelce da pođu u pustinju i odaju bogoštovlje Gospodinu.
– Iz biblijskoga prikaza dade se zaključiti da je Bogu važnija žrtva, bogoslužje, pomirenje s Njime, nego sve zaraze, dolazile one od prirodnih katastrofa: čireva, tuče i tame ili od živih bića: šišmiša, zmija, žaba, komaraca, obada, skakavaca itd.
I ako gledamo kako Gospodin Isus u Molitvi koju nas je naučio moliti raspoređuje svoju ljestvicu, onda je jasno, u očima Božjim, da je na prvom mjestu: Sveti se Ime tvoje, a u četvrti red ulazi Kruh naš svagdanji, a ne na prvo mjesto večera, a na zadnje mjesto Euharistija koja može malo pričekati! Na prvom je dakle mjestu Svetost, a na četvrtom zdravlje. Na prvom je mjestu Spasenje duša, a ne zdravo tijelo makar s bolesnim duhom! Katolici, tj. katolički biskupi, ne će dopustiti da netko drugi odlučuje da se Presveta Euharistija, živa žrtva, čisti prinos, pravi, stvarni i uskrsli Krist pod prilikama kruha i vina, stavi u stranu. Na prvom je mjestu Isus, uza sve mjere razumne zaštite od Covida 19. A ne da prva mjera pogodi Euharistijskog Isusa!
Apostoli primili poruku: Ovo činite meni na spomen. S narodom. Tko je u Crkvi ovlašten da “korigira” Gospodina Isusa?
Talijanski biskupi ponizno slušali dekrete Vlade i Znanstveno-tehničkoga odbora od 8. ožujka: Misa bez naroda a narod bez Mise! I, uvidjevši svoj propust, nedavno sve poduzeli da se od 10. svibnja počnu slaviti svete Mise barem u ograničenu broju vjernika. Vlada ovih dana, 26. travnja, dekretirala: Ništa Mise! Odlučit će se u neizvjesnoj budućnosti! Vidjet ćemo rasplet.
Crkva po Ustavu ima svoju bogoštovnu autonomiju i jurisdikciju (ako je biskupi ne prepuste civilnim vlastima!).
