Razne biblijske Ane. Postoje četiri znamenite Ane:
Ana – majka Samuela, proroka i suca. Njezin je onaj prvi, izvorni, starozavjetni Veliča (1 Sam 2,1-10),
Ana – vjerna starozavjetna supruga Tobitova odnosno majka Tobijina. Znala se ona nekada s mužem i preriječiti (Tob 2,11-14), ali je doživjela i divnih trenutaka koje Pismo opisuje u Tobijinoj knjizi.
Ana – majka Gospina, najblagoslovljenije među ženama, koja je danas donijela u Hram maloga Isusa na prikazanje.
I ova Ana – zvana proročica. Sve te četiri Ane pripadahu onim „sirotankama Božjim“, koje su činile sve što su mogle svom snagom svojom, a opet sve očekivale od Boga svim srcem svojim i za ovaj i za onaj život.
Ime Ana – u svojim najrazličitijim formama: Ana, Anica, Anita, Anela, Anera, Anuša, Anka, Ankica, Hana – najčešće je kršćansko ime, čak češće od Marije. Kao što je Ivan najčešće ime među kršćanima.
Podrijetlo. A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu (Lk 2,36-38).
Ova naša Ana bijaše iz roda Ašerova. A Ašer bijaše sin patrijarha Jakova i Leine sluškinje Zilpe. Kada je Zilpa rodila Jakovu sina Ašera, Lea, gospodarica, uskliknu: „Blago meni! Žene će me zvati blaženom!“ (Post 30,13). Sveti će Luka te iste riječi čuti od Gospe, koja je, prema Očevoj zamisli spasenja, začela Isusa po Duhu Svetom, ali sa širim opsegom zahvalnosti Bogu: „Evo, svi naraštaji zvat će me blaženom!“ (Lk 1,48).
Anina životna stanja. Ana je prošla tri životna ženska stanja:
Djevojka – zdrava duha u zdravu tijelu. Djevojke se u Izraelu obično udavahu između 15. i 20. svoga života. Žena se potvrđuje ne kao djevojka neodgovorna ljubakanja, nego kao majka odgovorne ljubavi, kao plodonosna roditeljica i ponosna supruga. „Spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom“ (1 Tim 2,15).
Nije bilo suvremene neprirodne emancipacije žene koja traži svoja „prava“ mimo i protiv zdrave obitelji i zdrava razuma. A osobito kada svoje neobuzdane požude smatra svojim „pravima“, a začeto dijete drži dijelom svoga tijela koje može i u smeće pobaciti. Nije to nikakvo pravo, nego pravi grijeh, pravi pravcati užasni zločin!
Nije u ono doba bilo staleža njegovana djevičanstva iz religioznih motiva. A da ga je bilo, ova bi Ana po svojoj pobožnosti i ljubavi prema Bogu otišla ravno u samostan.
Udana. Znala je Ana i iz priča drugih i iz vlastitoga iskustva: Ako se ne uda, udari na mnogo ljutih jada. Ako se uda, udari na dvostruko. Pola od nje, pola od njezina muža, koji joj se ne želi pokoriti.
Ako se uda pa ima djece, udari na onoliko majčinih jada koliko ima djece po kući i po dvorištu. Ako se uda, pa nema djece, to su pravi jadi. Bolje ikakvo nego nikakvo.
Naša se Ana sretno udala, s mužem živjela „sedam godina“. Ne spominju se djeca.
Udovica. Stanje udovištva najmanje bi željela bilo koja djevojka i udana žena. Ali upravo ono što ne želi, to joj se toliko puta u životu dogodi. Tako je Ana provela u udovičkom staležu oko 60 godina. Jer ako se udala, recimo, u 17. godini, zatim s mužem živjela „7 godina“, pa u 24. godini izgubila muža, onda je do svoje 84. godine udovički živjela oko 60 godina. Možda je Ana proročica u toj evanđeoskoj godini obilježavala 60. obljetnicu svoje samoće, dijamantni jubilej udovičkoga staleža.
Žalost bez gorčine. Ana je upoznala žalost života, ali nije bila ogorčena nad životom i nad svojom „sudbinom“. Nije nikada proklinjala ni sebe, ni drugoga. Žalost nas može u životu učiniti tvrđima i gorčima. A može nas učiniti uljudnijima i plemenitijima.
Ana jest ostarjela, odmakla u životnoj dobi, ali nije se nikada prestala ufati u Boga. U njoj nije nikada umrla nada. Znala bi reći: Ono najbolje tek dolazi, bako Ane. Opanke na noge, štap u ruku, tikvu vode o rame, koru kruha i grumen sira u rubac, pa u Hram. Ponijela bi ona uvijek oraha, bajama, suhih smokava i davala djeci, koja su se igrala ispred Hrama. A djeca su je čekala pred Hramom kao ptići majku.
Ana se nikada nije prestala klanjati Bogu u Hramu, odnosno nije „napuštala Hrama“. Ona je provela svoj životni vijek u Božjem domu s Božjim narodom, u blizini svetišta u predjelu za ženske. Molila svoje molitve više srcem nego usnama. Ne zna ni sama koliko je puta izmolila sav Psaltir, svih 150 psalama, kao trostruki novozavjetni ružarij. „Postovima i molitvama danju i noću služila Bogu“. Eto kako je služila Bogu!
Ana – profesionalna proročica. A povrh svega Ana je imala veliku povlasticu da poput starozavjetnih blagoslovljenih žena Mirjame (Iz 15,20), Debore (Jdt 4,4) i Hulde (2 Kr 22,14) svojim suvremenicima govori ono što im je činiti, kazujući im u čemu je volja Božja. Prorok i jest u prvom redu onaj koji danas kaže što je sada činiti. Jer od današnjega dana ovisi i sutrašnji, i vječnost.
Ana je znala zahvalno čekati i pripovijedati o Djetetu svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema. Prepoznala Dijete, Mesiju. Ana je ispunila volju Božju.
Susret i razgovor. Sv. Luka (2,38) za ovu svetu proročicu Anu veli da je hvalila Boga i svima pripovijedala o Djetetu. Prije nego je sklopila oči, došlo joj je spasenje pred oči. U posljednji čas! Našla je Dijete, i to kakvo Dijete, Maloga Isusa.
Ana je završila svoje uobičajene molitve u Hramu. Upalila svijeću. Malo će izići na zrak. Kako ona na vrata, na prag Hrama stupiše Josip i Marija s Malim u naručju. Obuze Duh proročicu Anu koja iz svega glasa povika ovim ili sličnim riječima: „O, Dijete Božje, sretne li ti majke koja te rodila! Gospođo mila, daj mi toga svoga Sina da ga poljubim i zagrlim pa ne žalim odmah umrijeti.“
Drago Gospi da ima bar netko tko ih pozna u Jeruzalemu. Inače nikoga nisu imali. Ni tu ni u Betlehemu iz kojega su došli, a Betlehem bijaše ko njihov grad. Pruži joj Gospa maloga Isusa, i ona ga primi u svoje drhtave ruke. Svjetlo, Slava, Spasenje, Mir… A na licu Maloga primijeti se kao blaženi osmijeh. Kako ne vjerovati, kada je Mali i iz Majčine utrobe djelovao na Ivana Krstitelja koji je bio pod srcem Elizabetinim, i očistio ga od iskonskoga grijeha. I stade Ana uzdisati: O, Bože, koje radosti! Bože, koje li sreće! Slava Izraelova, Spasenje pozvanima, Svjetlo narodima, Mir svima. Bit će da je o tome češće razgovarala sa starim Šimunom koji je izlazio iz predvorja za muškarce u Hramu i ponavljao svoju molitvu: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru…“ (Lk 2,29).
Dao Bog, po zagovoru ove svete proročice Ane, one druge svete Ane, Gospine majke, pogotovo same Gospe, Isusove Majke, da i mi svi ispunimo volju Božju!
Zaključak. Sveto Pismo ne zapisa nijedne rečenice koju bi Ana naglas izgovorila Mariji, Josipu i malomu Isusu. Naravno ni Djetešce Isus nije izgovorilo nijedne riječi u tome susretu s bakom Anom. Pa zar se govori samo jezikom i ustima? Zar znakovi poštovanja i ljubavi nisu puno izražajniji i dojmljiviji od pukih i pustih riječi? Zar uzdasi nisu najjači izražaji duše? Zar pogledi očima nisu najjači susreti dviju duša? Vanjske riječi toliko puta samo malo proprate naša djela, znakove. Ako su samo riječi na stolu, ostaju samo – dašak glasa. A ako su djela posrijedi, onda ona mogu čak i bez popratnih riječi. Baka Ana susrela je Maloga Isusa. Doživjela je njegov dječji osmijeh na licu. Sve je vidjela. Sve je čula. Sve je doživjela. Sve joj je rečeno. I ona se samo proročki i starački nasmijala. Zar treba nešto više, poručljivije?
Izvor: Crkva na kamenu
