Bog je Josipu povjerio na čuvanje najveće blago koje je ikada bilo na ovome svijetu: Isusa, Bogočovjeka, Drugu Božansku Osobu, Otkupitelja i Spasitelja. I Blaženu Djevicu Mariju, Bogoroditeljicu.
Glavar obitelji. Osim posebno povlaštene Gospe, nitko se od zemaljskih smrtnika nije nikada tako uključio u Božju izvedbu spasenja ljudi kao Josip. Njemu je povjerena veličanstvena uloga u Spasiteljevu životu: zajedno s Marijom čuvati i odgajati samoga Otkupitelja! Josip se kao kućni domaćin morao zauzeti da pronađe konačište u betlehemskom zavičaju, rodilište u nevolji ljudskoj, boravište u progonu, sklonište u inozemstvu, u Egiptu, da se u svoje vrijeme kao prognanici sretno vrate u svoj nazaretski dom. Njegova mudra glava domaćina i marne ruke drvodjelje vodile su i Maloga Isusa i mladu Mariju sigurnim putom Božje zamisli. Eto zašto njegovoj zagovornoj ljubavi povjeravamo svu djecu da rastu u zdravu ozračju odgoja, radosti, škole i potrebne igre.
Šutljiv a radin. Ako pozorno čitamo svete evanđeliste, ne ćemo nigdje naći zapisanu ni jednu jedinu riječ koju je izgovorio sv. Josip. Ali ćemo svaki put uz njegovo ime naći neko njegovo veliko i hrabro djelo. Koliko je god puta primio od anđela Božju poruku, naredbu, uglavnom u snu, u čudesnu viđenju, skočio je na noge i spremno odgovorio: Hoću, s Božjom pomoću! I on u duši ponavlja: Neka mi bude po tvojoj riječi! I svaki se put odvažno daje na nesiguran put, ali s punim povjerenjem u Boga! Pred velikim Otajstvom Božjim kao da je i sam zanijemio, ostao bez teksta. Pokraj njegova imena nema ne samo nijedne njegove riječi ni Isusu, ni Mariji, niti ikomu drugomu, nego niti Isusove ili Marijine riječi njemu. Samo četiri anđelova imperativa: ne boj se, ustani, uzmi, nastani se! Nema, velim, riječi, ali ima puno divnih i zadivljujućih djela. Evo nekih njegovih pothvata:
1) Anđeo mu Gospodnji zapovjedi: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju! (Mt 1,20). Kad se probudi, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji (Mt 1,24). Božja naredba.
2) Anđeo mu Gospodnji naredi da bježi u Egipat da spasi Malomu glavu: “On ustane, uzme noću Dijete i majku njegovu i krene u Egipat” (Mt 2,13-14). Po naredbi Gospodnjoj.
3) Anđeo mu Gospodnji u Egiptu naredi da se vrati u zemlju izraelsku: “On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku” (Mt 2,19-21). Naredba Božja.
4) Kada se našao u Judeji, razmišljajući kamo bi, “upućen u snu, ode u kraj galilejski… Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret” (Mt 2,22-23).
Josip je čovjek posluha, pokreta, pothvata i odgovornosti. Uza nj stoje samo gotove aoristne radnje: ustane, učini, uzme, krene, ponovo ustane, uzme, uđe, ode, dođe. Nastani se… On je živi polazak, pokret, pothvat, polet, akcija, energija, nema živa mira, ni u snu, ni u podne ni u ponoći. Savjesno obavlja svoj obiteljski, očinski, odgojni posao.
Majka Obitelji. A slične radnje nalazimo i u životu Marijinu, sve uz Josipovu pratnju. U drugom poglavlju Lukina Evanđelja vidimo zajedničke akcije:
Dok su bili ondje (Lk 2,6), tj. u Betlehemu, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle (Lk 2,7).
…poniješe Dijete u Jeruzalem (Lk 2,22) na zakonske obrede i običaje.
“Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori” (Lk 2,33), ono iz usta proroka Šimuna.
Dijete Isus, nastojanjem svoje Svete Obitelji, bilo je podvrgnuto trima židovskim zakonima:
Prvo, obrezanje, osmi dan po rođenju, i tom se prigodom daje ime djetetu. Koje ćete ime dati svomu djetetu?, pita mohel Josipa: – “Ime mu je Isus”, kako ga i anđeo prozva i Josipu naredi da ga nazove (Mt 1,21).
I Majka ponovi: “Ime mu je Isus”, kako ga i anđeo prozva i Mariji naredi da ga tako nazove (Lk 1,31).
Drugi zakon: otkupljenje prvorođenca (Izl 3,2). Svako muško prvorođenče bilo je Bogu posvećeno. Da se pokaže da je ono Božji dar, a ne pravo roditelja. Bila je neka simbolika da se dadne “pet srebrnih šekela” u Hram i “otkupi” dijete na koje ima pravo samo Bog. Svota se morala platiti svećenicima. Nije se smjela uzeti prije nego se navrši 30 dana. Četrdeset dana nakon rođenja, Josip i Marija nose Maloga u Hram u Jeruzalem. Prikazanje Gospodinovo. Svijećnica. Odakle je Josip skucao tih pet srebrnih šekela? Možda mu je starac Šimun ponudio tu svotu da Josip dadne za otkupninu, a Starac će ionako uskoro prijeći k praocima i prorocima. A Josip mu vjerojatno odgovori: Šimune starče, hvala ti na proročkim riječima i ponuđenim šekelima. Ne će trebati, dat ćemo mi oba svoja srebrna zaručnička prstena, koja smo čuvali kao izraze svoje ljubavi. A sada ih dajemo kao najveće izraze svoje vjernosti Bogu. Tako ćemo Dijete “otkupiti” da imamo pravo, povlasticu i radost biti odgovorni za njega i njegov odgoj i rast! Ostali bez prstenja, a punopravno stekli Dijete!
Treće, Majčino očišćenje nakon porođaja. Kada bi žena rodila muškića, smatrala bi se “nečistom od krvi” četrdeset dana, tj. nije smjela ići u Hram niti doticati išta sveto. A kada bi rodila djevojčicu, osamdeset dana. Na kraju toga vremena trebala je majka doći u Hram i donijeti janje za žrtvu paljenicu i golubicu za žrtvu okajnicu. Ako ne može janje, može dva golubića. Žrtva od dva golubića zvala se sirotinjska žrtva. Marija je donijela milodar sirotinjski (Lk 2,24). To znači da se Isus doista rodio u Obitelji koja je bila prosječna, obična, štoviše, sirotinjska, gdje se svaki šekel okretao dva-tri puta da se vidi koliko je; gdje su članovi u obitelji dobro znali kako treba razumno štedjeti i boriti se za svaki djelić kore kruha. I Gospa se podvrgnula zakonskom očišćenju, kao i druge žene rodilje. Ona koja je bezgrješno čista od trenutka svoga začeća u svojoj majci Ani; Ona koja je bila i ostala Djevicom i prije poroda i u porodu i nakon poroda; Ona koja nije trebala nikakva očišćenja, jer je bila savršeno čista kao nijedna ljudska osoba na ovome svijetu, poslušno se podlaže zakonu: daje dva golubića za žrtvu paljenicu i okajnicu. Divan primjer poslušnosti vanjskim zakonima u svojoj vjerskoj zajednici, u Crkvi.
“Kad obaviše sve po zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju” (Lk 2,39). Nisu ni povirili u Egipat.
12-godišnjak. Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem… Odoše dan hoda, onda ga stanu tražiti i kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga. Kad ga ugledaše, zapanjiše se; oni ne razumješe riječi koju im reče (Lk 2,41-51). Pa njih Dvoje, tj. sve Troje, stalni su putnici, pješaci, pješadinci, migranti.
Hodočasnici na ovome svijetu! Nazaret – Betlehem – Jeruzalem – Egipat – Jeruzalem – Nazaret – Tu će nepoznate godine umrijeti Josip.
Isusovo javno djelovanje: Jordan – Kafarnaum – Kana Galilejska – Tabor – Betanija – Getsemani – Jeruzalem – Golgota. Gospa je s Isusom od početka do svršetka, od Kane do Kalvarije.
Izvor: Crkva na kamenu
