Koračamo kroza život i promatramo ljude okolo, uvjeravajući sebe kako smo tako duboko pronicljivi i kako znamo odgovore na najdublja pitanja koja čovjek u dubini duše postavlja. Dičimo se dubokoumnim odgovorima i sofisticiranim razmišljanjima o najvećim tajnama svijeta i vremena, stavljajući sebi kao uzore neka od najvećih imena iz povijesti ljudske misli. Ljudi su uvijek pokušavali dati odgovore na najdublja i najteža pitanja života. Zanimljivo je kako nekad, unatoč silnoj pameti na koju smo tako ponosni, zaboravimo da je za lijek najbolje pitati liječnika, za kruh pekara, a za kuharski recept kuhara.
Pitanje života, koje god ono bilo i kako god se nametalo, jest ono koje treba postaviti onome koji je gospodar života, koji daje život i koji jest Život. A onaj koji je gospodar svega, koji u sebi nosi i koji jest Mudrost, Isus Krist, tako je rijetkima uzor, a njegov odgovor je u sebi tako jednostavan: Ljubi! Ljubi Boga i bližnjega. Sav Zakon sveo je na ove dvije stvari. Zapitam se, kao što su se, vjerujem, pitali i njegovi suvremenici, je li moguće vječni zakon svesti na ovako malo pravilo?
Mi ljudi volimo komplicirati. Što su knjige deblje i nerazumljivije, to više cijenimo ono što u njima piše, smatrajući to vrlo pametnim i mudrim, a one koji to razumiju blizu genijalcima. I onda se pojavi netko poput Isusa. Jedinstven u svemu, onaj koji potpuno dovodi u pitanje sve ono što mudri ovoga svijeta misle da znaju. On primjerom pokazuje da ono što ljudi smatraju mudrim nije isto što i Bog smatra mudrim i dobrim. On je gladne hranio, tužne tješio, bolesne ozdravljao. Svakome je davao ono što mu je bilo potrebno. Jer suvišno je slijepcu dati sunčane naočale, ili gluhom čovjeku kupiti CD. Kao što je i suvišno gladnome pričati kako je hrana ukusna. Mali korak, mala gesta, u ljudskim očima nezamjetna, a u Knjizi života zauzima tako bitan odlomak kojim sebi stvaramo mjesto baš tamo gdje treba, a to je u vječnosti. I kako ostati na to imun i hladan? Zar nije to znak, potreba i želja da budem tako blizu Njemu? Koliko god teško izgledalo. A zaista, tako je malo potrebno.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
