Prije 202 godine, 24. prosinca 1818. na Badnju noć 26-godišnji kapelan u Salzburgu u Austriji, vlč. Joseph Mohr (1792.-1848.), donio je svoju pjesmu, spjevanu 1816., svomu prijatelju Franzu Gruberu (1787.-1963.): Stille Nacht (Tiha noć) koja je poslije prevedena na više od 300 jezika svijeta na kojima se pjevaju božićne pjesme. A skladatelj F. Gruber uglazbio je tu glasovitu pjesmu poštujući sve oznake mirne noći, Djetetova uljuljavanja u slatki san, Josipova bdjenja, Majčine radosti, anđeoskoga glasa. Na hrvatski je prevedena u tri inačice, evo jedne: Stille Nacht…
Tiha noć, blažena noć! – Sve već spi, samo bdi
Josip blag i Marija s njim – Milo Dijete u jaslama tim
Spava u slatkome snu – Spava u slatkome snu.
Desetak godina prije toga, 1807., malo ovamo prema nama, preko austrijske granice, u Hrvatskoj, izišla je zbirka crkvenih pjesama Đure Vejkovića, u kojoj nalazimo stvarniju sliku te Tihe noći, božićnu pjesmu Vlade Rožmana:
Rodio se Bog i čovjek usred stajice – rumen cvijetak, dragi Sinak svete Djevice.
Anđeli, čuj, pjevaju: slava Bogu na nebu – a mir ljudma dobre volje na nizini tu!
Najveća istina naše svete vjere, kojoj se noćas klanjamo, iskazana je upravo u tim riječima: Rodio se Bog i čovjek. Otac nebeski u svoj svojoj neizmjernoj mudrosti, dobroti i velikodušnosti smislio je plan stvaranja i spasenja svega čovječanstva: “I kad vrijeme napuni se da ta misô bude čin, krenu s grada vječnog Oca Stvorac svijeta Božji Sin, i u tijelu pojavi se kao Sinak Djevičin.” Vječna Riječ, Druga Božanska Osoba Presvetoga Trojstva silazi do razine zemaljske, do najniže nadmorske nizine, one betlehemskih građana i njihovih potleušica sklepanih iz ljudske sebičnosti i duhovna mraka, i spušta se još niže, do betlehemske stajice, jer radije se skloniti u štalu nego smetati snene betlehemske građane u kući: pusti ih neka prespavaju i tu veličanstvenu Noć, koje ionako nisu bili dostojni, jer su prespavali i mnoge druge milosne dotadašnje.
Ali bijaše jedno Srce, ono svete Djevice, koje ga je primilo, ljubavlju oblilo, mlijekom zalilo, kojemu je dragi Sinak – rumen cvijetak! A u pozadini, a iznad svega, a Sred burne noći, a iz Dubine povijesne Tihe noći, svjetlosni sklad anđeoske pjesme slavi Boga na nebu i mirom obdaruje ljude na zemlji, one koji Boga ne psuju, nego ga pobožno poštuju:
Gloria in excelsis Deo et in terra pax hominibus bonae voluntatis.
Tu na slami Sinak leži, toči suzice – Za nas slabe grješne ljude, svoje ovčice.
Puno je lakše razumjeti i predočiti to kako je Sinak mali, na onoj žuljavoj slami, u hladnoj štali stao suze točiti… I što god ti misliš da mu je bilo nezgodnije, to mu je ugodnije, samo neka nije u Betlehemu, u onom ljudskom sebeljubnom egoizmu. I točno se čuje kako kroz one suze samo toči: Neka me ovdje, ne daj me, Mama, iz štale, nemoj me tamo onima kod kojih ne bijaše mjesta za nas, ubit će u meni i Boga i čovjeka, još za malena! U tome trenutku, ili nedugo potom, probudi se u Jeruzalemu veliki kralj, ubojica više svojih sinova i žena, zovnu svitu svojih savjetnika, svećenika, poglavara i pismoznanaca: Hitro amo, sluge vjerne, kazujte mi gdje se rodi Bog i čovjek! I rekoše mu oni točno po Miheju proroku: I ti, Betleheme, zemljo Judina, nisi najmanji među kneževstvima Judinim, jer iz tebe će izići Vladalac… I te noći odluči kralj ukloniti sveopćega Vladatelja iz svoje sredine da ne smeta njegovim bezbožnim planovima. Jest, kada ne bi bilo Boga u Malome. Kada on ne bi bio Bog, Mali Bog, Božić. Ali od tada zadugo ne će zaspati ni betlehemske majke, koje, na žalost, ne primiše ni Djeteta ni Majke njegove, jer kada uzraste, upravo će taj Mali reći: tko želi sebe i svoj život sebično spasiti, izgubit će ga. Ali doći će čas kada će On nesebično dati život svoj da spasi nas, slabe grješne ljude, svoje ovčice.
Među volom, među oslom tužno tuguje – Od sveg svijeta nitko njega tu ne miluje.
Kakva bolna stvarnost u odnosu na zamišljenu idilu salcburškoga kapelana: Spava u slatkome snu! Spava u slatkome snu! A on zbilja među janjetom, junetom i magaretom tužno tuguje, jer od sveg svijeta nitko njega tu ne miluje. Ali srećom, tu je Josipova desnica, Majčina ljevica koja ga srcem prihvaća upravo kako Bog hoće, kako mu se svidje. I u tim dvjema osobama novorođeni Bogočovjek nađe potpunu zaštitu i zemaljski spas od ubojica života.
– Pa ako vam, mladi očevi i majke, ruka nije moćna pomilovati barem vlastito dijete, najprije ga odgovorno začeti, pa ga s ljubavlju primiti na majčina i očeva koljena i otpjevati pjesmu njegovu smiješku, dijete, koje inače spontano osjeća kada ga se voli i kada ga se ne voli, i kojemu je samo do toga da se radosno raduje, a ne tužno tuguje, kako se ne bojite da će vam se te ruke i ta koljena osušiti, zgrčiti?
I budite uvjereni da s ono dvoje, četvero, sedmero djece koje primiste iz Božje ruke i odgojiste po Njegovu zakonu, ne ćete ostati neblagoslovljeni na dan Suda. Začut ćete vječnoga Sudca, toga iz betlehemske štalice: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, bijah Djetešce, pa me primiste, prigrliste, pomilovaste, podojiste, poviste, probudiste, podigoste, odgojiste, i to će vam dijete biti najljepši spomenik vaše ljubavi, neuveli rumen cvijetak i vijenac vaše vječne slave.
Al pastiri sa svog polja hitro ustaju – Idu k njemu pa se njemu smjerno klanjaju.
Evo, ima ipak još netko komu se sve to Otajstvo objavljuje i koji to vjerom prihvaća. Na betlehemskim poljanama nebeska poruka probudi pospale pastire:
Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin.
Oni ne mudruju, ne odgađaju, ne vraćaju se na svoja ležišta, nego opanke na noge i put privlačne plamene svjetlosti. Priprosti, jednostavni nepismeni pastiri pročitaše Božji rukopis! Njima se Bog ukazuje, oni objavu primaju i okom i srcem, i uhom i duhom, i nose dare: kajmaka i sira, ovnujske prostirke i ogrtače. Pastirice ponude Gospođi da Maloga stavi u njihovu toplu kàputu, pa na slamu. Eto nije ipak “od sveg svijeta nitko”, nego jest netko tko to Djetešce miluje. Ušli su pastiri ne samo u povijesnu štalu nego i u opću svetu povijest, i to kao najmudriji i najsretniji među svim ljudima, koji spoznaše dan i čas Božjega pohoda. I odazvaše se!
Sretan ti Božić, puče kršćanski! Upoznaj dan i čas Božjega pohođenja! I razluči dan od noći, život od smrti, istinu od laži, ljubav od mržnje, oprost od osvete, Crkvu od necrkve! Pomiluj ovo betlehemsko Čedo da više ne tuguje, i da ne kazuje: Dođoh k svojima, ali me moji ne primiše, nego me i oni vratiše u moju staru štalu. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Slava mu i hvala!
Izvor: Crkva na kamenu
