Početak Evanđelja po sv. Marku (1,1-8), koji nije bio Isusov učenik, nego pratitelj Petra, apostolskoga prvaka, kao njegov tajnik i tumač u rimskome i grčkome svijetu. Njegovo je Evanđelje odraz i sažetak Petrovih propovijedi i nagovora. Petar pozdravlja sve „putnike Raseljeništva“ i veli: „Pozdravlja vas suizabranica [Crkva] u Babilonu [Rimu] „i Marko, sin moj“ (1 Pet 5,13), koji je bio vjeran poslužitelj i sv. Petru i sv. Pavlu (2 Tim 4,11). Od prve do posljednje rečenice Marko je evanđelist zauzet u dokazivanju i navješćivanju da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek.
„Početak Evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega“ (Mk 1,1). Tako se svečano otvara prva stranica Markove Radosne novosti o Kristu Isusu.
Evanđelje! Kako to uzvišeno i veličajno zvuči! Božji glas, Blagovijest, Radosna vijest, Sveta novost nad novostima, eto to znači riječ euangelion – „Evanđelje“. Vedra poruka svijetu koji je pozvan da se izvuče iz žalosne kaljuže u koju je svojevoljno zaglibio; poticaj ljudskomu rodu da se opere Božjim milosrđem i obuče u neraspadljivu odjeću spasenja.
Evanđelje! Blaga i draga vijest u općetužnu stanju čovječanstva koje stenje pod poklopcem vlastite nepravde i nemoći. Vijest o oslobođenju, otkupljenju, spasenju. Radujte se, narodi…
Evanđelje! Radosna novost preobraženja u ovoj krvnoj dolini, u suzi i tuzi, u nevolji i smrti. Veselje ti navješćujem, puče zasužnjeni i protjerani! Čovječanstvo izlazi iz zarobljeništva i potlačenosti, ispod tereta vlastite okovanosti i sebeljublja. Izvlači se uz pomoć Božju.
Evanđelje! Povratak iz progona, s rijeka babilonskih Eufrata i Tigrisa, na vlastito ognjište, povratak godinama željen i planiran, koji silno košta u svakom pogledu. Otvori se, zemljo mila, da iz plodna tvoga krila…
ISUS KRIST – na hrvatskom: Spasitelj Pomazanik. Između Boga i čovjeka zjapi beskrajna razlika i nepregledan bezdan. Ne može taj jaz nitko premostiti od ljudi pa ni svi ljudi zajedno, osim jednoga: Sina Božjega, Bogočovjeka, Krista Isusa, jedinoga Spasitelja čovječanstva. On je Evanđelje naše, Blagovjesnik i Spasotvorac. Isus je Istina. Tko teži za Istinom, mora se susresti s Kristom, koji je po Očevu planu ušao u ljudsku povijest i uzeo ljudsko tijelo i ljudsku dušu, a zadržao sve božansko. Krist je onaj koji na svojim ramenima prenosi bogobojazne ljude pročišćene savjesti s ove vremenite obale na onu drugu, vječnu. U njemu se nalazi sva moć i pomoć, sve bogatstvo mudrosti i znanja, sva vlast i sav spas. U njemu je sva punina božanstva i sva punina čovještva. On oslobađa čovjeka od podzemlja i tmine. On ga mukom, smrću i uskrsnućem objektivno otkupljuje od propasti: grijeha jer mu daje priliku da se subjektivno kaje i ispovijeda; od smrti jer mu daje priliku da i tijelom uskrsne u Dan onaj na život vječni; od pakla jer mu nudi spasenje. Njegov je dolazak na ovaj svijet neizrecivo Radosna poruka: Raduje se, o Betleme! Ali samo ako ga vjerom, nadom i ljubavlju primaš pod svoj krov, ako mu otvaraš srce u rođenome, u potrebnome te u onome kojega Bog preko Crkve šalje! Ako se ne mora rađati na betlehemskoj poljani!
Božansko Sinovstvo. Sv. Marko ne počinje svoje Evanđelje opisom Isusova utjelovljenja po Duhu Svetom iz Djevice Marije u Nazaretu, kao što tako pišu evanđelisti Matej i Luka. Nakon što je zahvatio u Isusovo vječno Božansko Sinovstvo, zalazi duboko i daleko u povijest izabranoga naroda. Navodi dvije rečenice dvojice proroka: Izaije i Malahije, koji su u svome duhu po Božjem Duhu, prvi oko 740 godina, a drugi oko 450 godina prije Krista, naslutili događaje u budućnosti u vezi s Mesijom – Pomazanikom.
– Izaija prorok kliče: „Glas viče u pustinji, pripravite put Gospodinu poravnite mu staze“ (40,1). Prorok izvorno misli na povratak izraelskoga naroda iz babilonskoga ropstva pod Božjim vodstvom. U prijašnja vremena državne vlasti nisu brigu vodile o javnim putovima i cestama. Stoga je ispred vladara svaki put išao glasonoša koji bi pozivao narod da kroz svoja mjesta popravi ceste i uredi putove. Preneseno na duhovno područje, ne misli se više na babilonsko ili egipatsko sužanjstvo, nego na izlazak iz sotonskoga ropstva u koje čovjek svojevoljno upada tražeći ostvarenje svoje slobode u lažnim obećanjima grješnoga i opakoga naraštaja. A primijenjeno na mesijanska vremena, Izaijino se proroštvo odnosi na Ivana Krstitelja koji viče u pustinji života da ljudi poravnaju svoje hrapave pute pameti i srca: neka se doline poniznosti ispune dobrim djelima, a planine oholosti sravne da ih nestane.
– Malahija prorok nagovješćuje: „Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put“ (3,1). Ova se poruka nalazi nakon teške prijetnje Božje upućene tadašnjemu židovskom svećenstvu, koje je omalovažavalo žrtve koje se Bogu posvećuju: „Kada za žrtvu slijepu stoku prinosite, zar to nije zlo? I kad prinosite hromo i bolesno, zar to nije zlo?“ (1,8). Bogu se, dakle, ne daju otpadci uroda i rada, beskorisne okresine, suvišak vremena i raspoloženja, nego ono što je najljepše, najsvježije i najdraže. Stoga će doći pred Bogom glasnik koji će pozvati na poravnanje ljudskih putova, namjera i računa.
– Ivan Krstitelj to je taj prorečeni preteča Isusov koji poziva ljude na krštenje pokore i na ispovijedanje grijeha.
Krštenje pokore jest ne samo obredno umivanje od dnevne nečistoće, nego pranje pokorom dobrih djela. Krstitelj zahtijeva da se ljudska buntovna volja pokori i unutrašnje stanje uskladi s vanjskim držanjem. On je sam provodio takvo „krštenje pokore“, jer mu je nutrina poniznosti savršeno odgovarala vanjštini jednostavnosti u odjeći, u obući, u stanu i hrani.
Ispovijedanje grijeha: Ispovijed je priznanje grijeha pred samim sobom, pred drugima, tj. pred Crkvom, i pred Bogom. Ako ne uvažimo sve tri ove dimenzije, nema prave ispovijedi. Budimo načistu: tko se ne trudi da bude skroman i ujedno smion, nije se kadar ispovjediti ni sebi, ni Crkvi, ni Bogu. A biti skroman pred Isusom znači biti uvjeren da mu nisam dostojan ni obuće na nogama odriješiti. A biti smion znači poći za Isusom u njegovu patnju i smrt, pa prema tomu i u uskrsnuće. Isus je okusio i iskusio što je križni put. Svatko je pozvan, htio ili ne htio, ići putem patnje, spasonosne muke. Tko to prihvaća sa znanjem, vjerom i voljom, taj je pravi Isusov učenik! Taj je odgovorio Isusovu pozivu: Obratite se i vjerujte Evanđelju! (1,15).
Izvor: Crkva na kamenu
