Od početka svijeta postoji pitanje koje se nameće ljudima, a to je pitanje odgovornosti za postupke onih koji su oko nas. Već na početku Biblije, u odnosu dvojice braće, Kajina i Abela, nazire se pitanje koje Kajin upućuje Bogu, a to je: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ I zaista, Bog nam na put stavlja tolike ljude, okružuje nas ljudima toliko različitim od nas samih, da nam nije uvijek ni jasno zašto su oni baš tu, koliko toga ja zapravo moram za njih učiniti i traži li Bog od mene uopće išta?
Vrijeme je korizme. Crkva je punija nego inače. Svi se trude živjeti bolje, prinositi žrtve Bogu, donositi dobre i kvalitetne životne odluke. I tek se tu, onako potajno, očituje tolika žeđ srca čovječjega za Stvoriteljem. A kako pronaći put do mjesta na kojem nikad nije bio? Ovdje se nameće pitanje odgovornosti za brata.
Za vrijeme studija, na jednom od predavanja iz biblijske teologije, profesor je spomenuo, govoreći o pojedinim starozavjetnim događajima, kako se Bog služi već postojećim stvarima da bi ljude poučio. Naime, on je sve stvorio, zašto onda stvarati novo, ako se već može poslužiti onim što je već tu? I tako, gledajući ova srca koja traže Boga, shvatim koliko je malo nekad potrebno da se čovjek približi Bogu. Riječ, pogled, gesta, sve su ovo stvari koje možemo promatrati kao izvrsno svjedočanstvo kojim čovjek postaje otvorena posuda koja prima Božju ljubav i po toj Božjoj ljubavi biva iscijeljen i ozdravljen. Odgovornost je stoga velika, jer nikad ne znam koliko je očiju uprto u mene i koliko je samo onih koji će na moje svjedočanstvo u svom srcu poželjeti biti djeca istog Boga kojemu sam i ja dijete.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
