Jučer, 21. ožujka, poslije podne upriličena je u Krašiću prezentacija knjige Jurja Batelje: Josip Vraneković, u Gospodina polažem svoje nade. Povod je životopisu stota obljetnica rođenja vlč. Vranekovića koji je od 1950. do 1964. bio krašićki župnik. Bilo je to vrijeme zatočeništva blaženoga Alojzija Stepinca, 1951.-1960. Knjigu su predstavili dr. Josip Šimunović, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, i sam auktor msgr. dr. Juraj Batelja, postulator kauze bl. Stepinca. A potom je biskup Josip Mrzljak, Krašićanac, slavio sv. Misu za dar Vranekovića života.
Ovdje prenosimo Predgovor spomenutoj biografiji koji je napisao biskup Ratko, str. 5-10.
NIKOGA NEMAM TAKO SRODNE DUŠE
Zadaća. Kada Bog nekog čovjeka bira za neku posebnu službu, onda ga poziva i čudesno odgaja od majčina krila pa i kroza sve ljudske zagonetljaje. U ovom životopisu vlč. Josipa Vranekovića autor msgr. Juraj Batelja vidi stalan Božji rukopis, i po »krivudavim« crtama, u našim ljudskim očima. Josip potječe iz zdrave kršćanske obitelji iz Samobora. Otac mu je Vid od prve žene Ane, preminule 1918. godine, imao sedmero djece, a od druge žene Apolonije petero. Josip je rođen 1921. godine. U obitelji je mogao doživjeti četverostruku ljubav, a svaka od njih specifična: roditeljâ međusobno, roditelja i djece, (polu)braće i (polu)sestara, i naposljetku – ljubav svih zajedno prema Bogu.
Susret? Četverogodišnju školu Josip završava kao izvrstan učenik. Javlja se u sjemenište, i to upravo one godine kada je mladoga ceremonijara vlč. Alojzija Stepinca nadbiskup Antun Bauer poslao u Samobor da sredi aferu nastalu pobunom naroda koji je želio kapelana Tomu Dimnjakovića promaknuti u župnika, 1932. godine. Stepinac je smirivao situaciju dok nije došao novi župnik Juraj Kocijanić. Je li Josip ministrirao vlč. Stepincu? Je li mu Josip rekao da kani u sjemenište? Nije zapisano.
Školovanje. Kroz malu i veliku gimnaziju (1932. – 1940.) Josip stalno raste u dobi, mudrosti i milosti i pred Bogom i pred ljudima. I ruka Gospodnja bijaše nad njim. I svojom mu sjenom pokazivaše pravi put.
Pohod. Moguće je – kako ističe biograf Batelja – da su se maloga maturanta Josipa, koji je malu maturu završio s odličnim uspjehom (sve petice osim četvrtice iz Homerova grčkoga), duboko dojmile riječi netom zaređena nadbiskupa koadjutora Stepinca prigodom popodnevna pohoda Sjemeništu na Šalati 29. lipnja 1934.: »Ja sam danas, na blagdan sv. Petra i Pavla, bio tako sretan, te sam prvi požeo plodove tog sjemeništa, jer sam zaredio prve Božje svećenike, koji su izašli iz njega.« Skladan 13-godišnji sjemeništarac, odlikaš, samo je mogao u srcu pojačati želju da jednoga dana, bude li volja Božja, Nadbiskup i na njegovu glavu položi svoje posvećene ruke te mu tako još jedan dan učini sretnim zbog ređenja koje i njega, kandidata, čini sretnim.
Bez mature. Vranekovićeva gimnazijska generacija (32 pitomca i gimnazijalca) imala je čak 18 maturanata (više od polovice) oslobođenih usmenog ispita na maturi nakon propisno izrađenih pisanih zadaća. Među njima je i Josip Vraneković. Od 40 generacija (1932. – 1972.) koje je prof. Josip Berka izveo i kao razrednik i kao predavač raznih predmeta: latinskoga, hrvatskoga, nakon rata i ruskoga, tu je generaciju Pod zvjezdarnicom posebno zapamtio i posvetio joj svoje birane stranice ne samo kao učitelj učenicima nego i kao otac svojoj djeci!
Bogoslovija. Pravi znakovi zvanja jesu: da te Bog hoće, da ti hoćeš, i da te crkveni poglavari hoće. Josip i kao bogoslov i student teologije svoje školovanje i odgoj u ratno doba (1940. – 1945.) doživljava bez velikih potresa: voljom prianja uz poziv na svećeništvo i ne vidi se izvan toga puta, intelektom usvaja kršćansku filozofiju i svetu teologiju, srcem pokazuje ljubav prema liturgiji i crkvenoj disciplini. Poglavari ga prate, ohrabruju i preporučuju za niže i više redove.
Ređenje. Nadbiskup Stepinac i Josipa i njegovu generaciju dvanaestorice odabranih godinu prije svršene teologije pripušta svećeničkom ređenju. Zašto? Vrijeme je puno mutnih oblaka pa su kandidati 6. i 5. tečaja 1945. godine zaređeni zajedno jer je trebalo odmah izaći na pastoralno bojište, u »krvavu kupelj«, kako im Nadbiskup obeća na svečanu objedu nakon ređenja, 15. srpnja 1945. Tko ti je smio pomisliti na daljnje školovanje i na nekakve Gregorijane i Germanikume, iako je novoređenik Josip imao sve pretpostavke za takvo daljnje usavršavanje. Mlada Misa i mladomisnička sličica ne samo s geslom nego s programom svećeničkoga života: »U Gospodina polažem sve svoje nade« (Ps 72,28) pokazuju da mu je uzor nadbiskup Stepinac sa svojim biskupskim programom: »U tebe se, Gospodine, uzdam, ne daj da se postidim« (Ps 25,2). Bog sve više približava te dvije duše, ali neprimjetno, a za 5 do 6 godina to će postati očito i pticama pjevicama i u Zagrebu i u Krašiću.
Kupelj. Nakon ređenja Josip prolazi kroz dvije »krvave kupelji«; ako nisu »krvave«, svakako jesu nezaboravne. U jednoj ga komunisti kupaju »do gola« u Noršić Selu kao kapelana, a u drugoj ga kupelji u Nišu u vojnom zatvoru na ledenu betonu četiri mjeseca kupaju u samici kapima hladne vode na glavu i »peglaju« da prizna što ne može nikako priznati, i to sve nakon odslužene vojske. Mogu misliti kako mu je Providnost na konkretnu ispitu i testu pokazala kako je pred njim kudikamo veća zadaća u kojoj će posve ojačati da Crkvi bude posve odan, s Nadbiskupom svećenički ozbiljan, s ljudima uvijek oprezan, a Bogu u svemu odgovoran.
Krašić. Biograf opisuje čudesnu igru oko dekretâ tko će u Krašić 1950. nakon smrti župnika Andrije Barišića. I između više kandidata, kocka pade na vlč. Vranekovića, koji u ožujku 1950. dođe u Krašić. Ima u memoriji komunističke progone, patnje, hladan beton u zatvoru, hladne kaplje vode na glavi, lažne optužbe, fizičko iznuđivanje priznanja.
U studenome 1951. doznaje da će 5. prosinca doći nadbiskup Stepinac u Krašić u župni stan. I dolazi. I svi su se divili Providnosti Božjoj koja je tako veličanstveno izvela svoj plan mimo budne Udbe. Nadbiskup Alojzije i župnik Josip viđali se od 1932. pa 1934. Susretali se, službeno razgovarali pred Josipovo ređenje. I u Alojzija u obitelji od jednoga oca i od dvije majke 12-ero djece, tako i u Josipa u obitelji od jednoga oca i od dvije majke 12-ero djece. Obitelji u kojima se život poštuje i voli, i množi.
Josip je Nadbiskupu priredio sretan dan 15. srpnja 1945. na ređenju u katedrali, ali sada smišlja da mu u Krašiću svaki dan učini sretnim dok budu zajednički podnosili progone i nevolje. Providnost se svednevice očito odmotava. Nakon što je Nadbiskup čuo Josipovu priču iz Niša, sve mu je bilo jasno. Takav mi treba! Nama je na Kaptolu u bogosloviji (1963. – 65.) u nagovorima duhovnik pater Josip Salač spominjao kako je neki dalmatinski svećenik iskustveno (a malo i duhovito) predstavljao svećeničko zvanje: sjemeništarac → odličan; bogoslov → vrlo dobar; svećenik → dobar! S vremenom degradira. A ako je sjemeništarac → dobar; bogoslov → dovoljan, možeš misliti kakav će biti kao svećenik ako se uopće zasvećeniči. Bog je dao da je u Vranekovićevu životu bilo obrnuto: sjemeništarac → odličan; bogoslov → izvrstan; svećenik → točno kakav treba!
Eminencija. U studenome 1952. Papa najavljuje, a u siječnju 1953. promovira Nadbiskupa u Kardinala. Od tada ga župnik poznaje samo kao Eminenciju! Godine 1954. Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu promiče župnika Josipa u dekana Jastrebarskoga. Eminencija i župnik/dekan o svemu razgovaraju, u svemu se slažu, zajedno mole, zajedno blaguju, zajedničkoga imaju neprijatelja koji danonoćno vreba za vratima, za zidom, za plotom, na cesti. Teme su razgovora i razni porezi, globe, kazne, šikaniranja. Ništa ih ne može iznenaditi. A oni se uzajamno u vjeri bodre Pavlovim i Barnabinim riječima: »da nam je kroz mnoge nevolje u kraljevstvo Božje« (Dj 14,22). Što im nedaće u Krašiću veće, to im nade u Boga jače. Eminencija hrabri župljane u propovijedima, ali i napismeno sve koji mu se jave. Za korespondenciju brine se župnik Josip. Petrovu Stolicu zaogrnutu Kristovim autoritetom iskreno vole, a Svetoga Oca super poštuju.
Udruženje. Tema je razgovora i »Svećeničko udruženje« osnovano 1949. godine. Msgr. Batelja donosi jedan citat Udbina ideologa iz Udbinih arhiva u vezi s djelovanjem te nove tvorevine: »Udruženja predstavljaju naše uporište – veli taj udbaš – uporište našeg političkog i obavještajnog rada, legalnog organizovanog oblika u redovima sveštenstva, odnosno crkvene klerikalne hijerarhije. Ovo je bitno za ocenu ulogâ i ciljeva udruženja ne samo na liniji diferencijacije [zametanje razdora između svećenika i biskupa], već i na opštem planu borbe protiv crkve. Udruženja sveštenika po svom karakteru i radu, po ulozi koja im je namijenjena, s obzirom na specifičnosti koje općenito predstavljaju crkva i kler, udruženja sa stanovišta Udbe faktički predstavljaju najviši oblik obaveštajnog rada.« Kao da se čita transkript Belzebulova plana: Udruženje je uporište političkoga, obavijesno-zakonita organizirana rada u redovima klerikalne hijerarhije! Udruženje je bitno na općem planu borbe protiv Crkve! Udruženje je najviši oblik doušništva! Jeza te hvata i ne pušta nad ovakvim ulogama, ciljevima i ocjenama! Ali Stepinac kao granit! A i Vraneković uz njega.
Dnevnik. Vranekovićev Dnevnik, rukopis od 1098 stranica, prati i bilježi zasužnjena Nadbiskupa u rodnome mu Krašiću, primjer je poštena intelektualca i savjesna svećenika. Zato je Dnevnik i mogao biti prvoklasno svjedočanstvo u procesu Stepinčeve beatifikacije. Nama bi danas bilo drago da je pred Isusom bio kakav mikrofon da čujemo ipsissima verba – doslovne tekstualne riječi Isusove. Ali nemamo. Nemamo ni stenograma. Imamo evanđeoska izvješća sastavljena nakon dugogodišnjih refleksija i homilija izravnih slušatelja, Mateja i Ivana, a druga dva, Markovo i Lukino izvješće, nakon slušanja drugih apostola, možda 20 i više godina otkako je Isus izgovorio te riječi. Isus se pouzdao u Božji video i audiozapis – ljudsko srce, po kojem će ionako čovjek biti suđen. A ovdje imamo bilježničara, bez magnetofona i stenograma, koji dan za danom ili nedugo nakon razgovora sa Stepincem za ručkom u dvoru, dvorištu, u šetnji, savjesno bilježi i prenosi srž razgovora. Ima to posebnu vrijednost u procjeni Stepinčeve duše, srca, memorije, a pogotovo i zato što je Stepinac od početka imao puno povjerenje u župnika a župnik ga nikada nigdje ni u čemu nije iznevjerio. Iz autorova prikaza lako je zaključiti da je blaženi Stepinac mogao misliti o svomu župniku, kojemu se on predstavljao »kapelanom«, slično kao što je sv. Pavao mislio o svomu supatniku Timoteju Filipljanima (2,20): »Nikoga, doista, nemam tako srodne duše…« Pod istim krovom žive od 5. prosinca 1951. do 10. veljače 1960. A ubrzo će umrijeti i Josip, u srpnju 1964., i to u svojoj 43. godini života. Ispunio je zadaću. Svećenički program: »U Gospodina polažem sve svoje nade« sada je mogao zamijeniti riječima: U ruke tvoje, Gospodine, predajem sve biće svoje.
Zahvala. Poseban agimus gratias vlč. Vranekoviću na njegovu dnevničkom veledjelu. Kao što su Dnevnici bl. Marije Petković,[1] bl. Ivana Merza,[2] bl. mučenika Miroslava Bulešića[3] nezaobilazno gradivo za raspoznavanje bogoobličnih krjeposti vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku i stožernih krjeposti razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti u njihovu životu, tako je i Vranekovićev Dnevnik krašićke zatočene Eminencije[4] prema sudu mjerodavnih ocjenitelja – J. Batelje, B. Dude, A. Matanića, D. Nežića – prvorazredan izvor koji stoji u istom pretincu slične literature hrvatskih blaženika i svetaca. Poruka je to svima koji osjećaju takav Božji dar pisanja da se, poput kafarnaumskoga kruha, skupe svi ulomci sveta života »da ništa ne propadne«!
Dvostruka hvala dr. Batelji: i na objavljenom Vranekovićevu Dnevniku 2011. i na ovom životopisu pisanom mudro i s ljubavlju iz kojega se ižaruje ne samo anima candida velečasnoga Vranekovića nego i sveta duša blaženoga Stepinca. Vrijedan dar vlč. Vranekoviću za stoljetnicu rođenja i Blaženiku za 75. obljetnicu uzimanja križa nepravedne osude 1946. na komunističkom Litostrotosu!
Blaženi Alojzije mučeniče, zagovaraj nas kod milostivoga Boga!
______________________________
[1] Bl. Marija Propetoga Isusa Petković, Privatni duhovni dnevnik, prir. Mladen Parlov, Zagreb, 2014.
[2] Ivan Merz, Dnevnik (Sabrana djela sv. 4), prir. Božidar Nagy, Zagreb, 2014.
[3] Blaženi Miroslav Bulešić, Duhovni dnevnik, dopunjeno izdanje, prir. Ilija Jakovljev ić, Poreč, 2020.
[4] Josip Vraneković, Dnevnik zasužnjenoga nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, prir. J. Batelja, Zagreb, 2011.
Izvor: Crkva na kamenu
