U ponedjeljak, 13. studenoga 2017. godine, u sklopu Tropletovih dana kulture bit će priređena književna večer na kojoj će biti predstavljen Zbornik najboljih literarnih radova ovogodišnjega Tropletova natječaja za učenike osnovnih i srednjih škola te dodjela pohvalnica i nagrada najuspješnijim autorima. Književna večer će se održati u Hrvatskom domu H. S. Kosača u Mostaru, u 19 sati, u Maloj dvorani – amfiteatar iznad ulaza.
Kao uvod u taj događaj, u sljedećih nekoliko dana objaviti ćemo predgovor i pogovor Zbornika, koji su napisali priznati znanstvenici i književnici, prof. dr. sc. Antun Lučić i doc. dr. sc. Marko Tokić, članovi prosudbenog povjerenstva, kao i po pet najuspješnijih učeničkih radova iz obje kategorije. Jučer smo objavili predgovor i pogovor, a danas ćemo prenijeti prvonagrađene radove iz obje kategorije.
Prvonagrađeni rad za osnovne škole
NEDJELJA JE DUŠI LIJEK, NAŠ JE BILJEG I NAŠ STIJEG
Ova tema, ove riječi spomenute u naslovu dotakle su onu najdublju, najsjajniju, najosjetljiviju točku u meni. Potaknule su me da se zapitam kakva je to današnjica?! Koliko je zapravo jaka naša svijest o nedjelji, ali ne samo kao zadnjem danu tjedna, već o nedjelji po kojoj smo spašeni?! Zato ovaj rad želim zasnovati na istinitim pričam koje mi je prepričavala moja majka. Subota navečer je, vrijeme je olujno. Zbog grmljavine koje se plašim, pokupila sam svoju mekanu dekicu i „zavukla“ se majci u krevet. Zbog jakih gromova koji su odjekivali nebom, nismo mogle zaspati. Zamolila sam je da mi ispriča neku priču iz svog djetinjstva jer oduvijek sam takve priče voljela slušati. Očekivala sam neku priču o tome kako su po cijele dane bili vani, kako nisu imali ništa slično današnjoj tehnologiji i teme slične tome, ali ne. Ova tema je bila različita od svih. Bila je o nedjelji. Pričala mi je o t ome kako su cijeli tjedan živjeli u pripravi za nedjelju. Imali su neke običaje koje su poštovali. Subotom bi se kuća sređivala, spremali bi se kolači, razne vrste pita i mesa. Baka bi nedjeljom prvo na noge podigla najmlađe, spremala ih u najčišću odjeću i poslala na đačku misu. Potom bi popila kavu s djedom, te njemu dala već ispeglanu košulju i sama baka bi obukla neku od njenih dugih suknji, te se ranije uputili na misu ruku pod ruku jer djed je bio prakarator. Mama i njena braća i sestre po povratku bi postavili stol s bijelim stolnjakom i pričekali na didu i baku. Prije ručka pomolili bi se Bogu te zajedno blagovali. Davala se neka važnost toj nedjelji. U toku dana otišli bi kod tetke, tetka i ostalih da se druže. Proveli bi taj dan kao obitelj od petnaest članova, svi različiti, a u duši jednaki. Za kraj priče majka je samo uzdahnula i rekla: „One nedjelje sam mogla prepoznati jednostavno po mirisu, imao je taj neki čar“. Ona je zaspala, a mene ostavila u razmišljanju. Toliko bi se nekome pretvarali da smo vjernici, a u dubini, u duši bili više podložni zlu. Dan bi prespavali, a noć čekali samo da izađemo u neki noćni disko klub. Da uzmemo što više alkohola ili cigareta da bi se pred drušvom pokazali kao zanimljivi, a pred Kristom bili manji od makova zrna. Više ni tih zajedničkih ručkova nema, nego kako je tko gladan, došao bi do hladnjaka i uzeo nešto iz konzerve. Kolači i razne vrste jela pripremaju se isključivo za Boćić i Uskrs. Međutim, ne krivim ja naše roditelje za to jer oni su i nedjeljom primorani raditi od 10-17 sati. Sigurna sam da njihovo srce pati za tim „starim“ nedjeljama. Ja krivim sve nas koji smo dopustili da postanemo žrtve modernog doba gdje su najjeftinije stvari, one koje se ne mogu kupiti novcem poput ljubavi, obitelji i prijatelja. Sve ovisi o nama, a nas nigdje. Sada nam o tome mogu pričati samo bake i djedovi, majke i očevi.
ANA JUKIĆ VIII2/8
Osnovna škola Dubravica-Vitez
Prvonagrađeni rad za srednje škole
NEDJELJA JE HIMNA CIVILIZACIJE LJUBAVI
„I ako biste da upoznate Boga, ne budite zato odgonetač zagonetki… Vidjet ćete ga gdje se smiješi u cvijeću, a onda podiže i njiše svoje ruke s drvećem.“ – Halil Džubrail, „Prorok i prorokov vrt“.
Prvo je bila tama, i uzela sam na sebe da tu tamu osvijetlim. Sada vidim beskonačnost nje, ali mi to ne odgovara.
Trebala bih dodati Mjesec i Sunce, Sunce da grije dan i Mjesec da obasjava noć. Nakon toga ću napraviti kugle i njih politi vodom.
No, iako uživam u obasjanosti, nedostaje boja i živahnosti. Puhnut ću na kugle i na njima će nastati platani, mahovina, čempresi, jorgovani i ruže, a na drugom kraju svijeta će biti velike planine pijeska.
Svojoj najdražoj kugli dat ću kapice od hladnoće, i nakon toga je sve u bojama, u beskrajnim nijansama, ali treba netko tko će cijeniti i voljeti sve to.
Napravit ću lavove, guske, pingvine, slonove, ribe, i možda pauke…dobro, i njih ću staviti.
Na kraju sam nastala i ja, otrgnuta od zraka i čestica zvijezda. Nitko mi ne vjeruje da sam tu bila za vrijeme stvaranja svega, a kako ne bih bila kada sam nastala od Njegove svijesti.
Jako puno njih se ne sjeća toga, stoga uvijek tragaju.
Tragaju za Njim, a uništavaju Ga u isto vrijeme. Ne razumiju da je On tu, u beharu i prvim jorgovanima u proljeće.
Ljeti je On tu u toplini Sunca, i u drvetu koje nas čuva od prejake svjetlosti. Nikada ne dopuste jesenjskoj kiši da ispere sve ono loše, čak Ga i tada odbacuju.
Zimi je najgore. Svi se spremaju na Njegov rođendan, ali nikada Mu ne čestitaju. Dopuste da im srca, na kojima je on toliko marljivo radio, postanu hladnija od zime.
Ne vide Ga u majčinim očima i u očevim rukama, a ni u dječjem smijehu. Uvijek su u žurbi i nikada ne odmaraju.
Mole prazna obećanja kajanja i ravnodušno dolaze na razgovor s Njim. On uvijek bude tužan kada se samo ja sjetim doći nedjeljom, ali Mu bude drago što ponesem jagode iz svoga vrta i pripovijedam svoj tjedan dok gledamo more.
Uvijek se nada nekom preokretu u izgubljenosti ostalih, a nemam Mu srca reći kako su davno prestali tragati. Napravili su svoje idole, svoje vjere i svoje morale, i njih slijepo slijede, a na kraju budu prevareni. Onda opet pokušavaju slijediti Njegova pravila, ali Ga ne vide, i pokušavaju doći na nedjeljni razgovor, ali ne mogu ako ne osjećaju Njegovu ljubav.
Nakon stvaranja svega onoga što danas uzimaju kao nešto prolazno, okreću se tehnologiji koju je čovječja ruka stvorila, a ona je još prolaznija.
On je uvijek tu, uvijek nosi sa sobom dekice i čaj ako vam je hladno, ili čokoladu da izmami osmijeh na vašem licu. Uvijek je tu za razgovor i utjehu i voli nas sve više nego Sebe.
U golemim šakama vam nudi nadu i ljepotu i dom i toplotu, ali vi to ne možete uzeti ako se ne potrudite barem pogledati u Njega dok hoda do vas.
Ljubav je glavni razlog zbog kojeg smo svi živi, stoga se pitam. Iako sjedim i odmaram s Njim svake nedjelje uživajući u talasima i jagodama, uzvraćam li ja tu ljubav dovoljno da zacijeli svaki ožiljak nemarnosti?
Možda je to kao samo Njegov dio, ne mogu sama, ali kada bismo svi odvojili barem jedan dan, barem ovaj nedjeljni dan za iskreni razgovor, majčinu pogaču i dobrotu djeteta, možda bismo na kraju, uz svu tu toplinu srca, mogli i zapjevati jednom, samo za Njega.
Nije nam dao glas da postanemo slavuji, već Njegova melodija, a poznato je da glazba čovječja daje osjećaj zagrljaja.
Kakav bi tek to zagrljaj bio, samo kada bismo na trenutak stali i poslušali, jer nije početak u beskrajnosti mraka bio već u prvom šapatu ljubavi jednog nedjeljnog popodneva.
MATEA KOSO, III. razred
Gimnazija fra Grge Martića
Mostar
