Oni koji su preuzeli zadatak ili ga od uredništva prihvatili, da svaki dan ili tjedan napišu i objave tekst u dnevnim ili tjednim tiskovinama, dobro znaju kako im je kad utihnu “muze”, nadahnuća ni od kuda, a članak treba ujutro u tiskovini osvanuti. Jedne zgode upitah dobra znanca kojega je uredništvo ugledna hrvatskog dnevnika željelo aktivirati kao kolumnista: “Zašto se ne prihvatiš? Mislim da imaš što reći i da bi trebao.” On mi na to kratko reče: “Pa ne mogu svakoga tjedna biti pametan.”
Ovogodišnje božićne propovijedi hrvatskih biskupa nađoše dovoljno prostora u elektronskim i tiskanim medijima. Komentari su uglavnom pozitivni. Čak je dopisnik iz Rima, S. Tomašević, zaključio da su “Poruke hrvatskih biskupa izmijenjene u odnosu na prijašnje – prilagođene su porukama pape Franje” (Večernji list, 27. prosinca, str. 2). Za razliku od njega, drugi dopisnik iz istoga velegrada, I. Bešker, koji samo za druge medije prati zbivanja u Crkvi i aktivnosti Svete Stolice i poruke pape Franje, na portalu Jutarnjega lista, istoga 27. prosinca, drugačije piše. Nakon što je iz Papina obraćanja Urbi et orbi citirao dio koji se odnosi na sve prisutniji problem migranata, u kojemu je Papa rekao da ih “nepravda prisiljava prelaziti pustinje i mora koja se pretvaraju u groblja. Nepravda ih prisiljava trpjeti neizrecive oblike zlostavljanja, porobljavanja svake vrste i mučenja u nehumanim logorima” te uputio molitvu da “Bog omekša naša često kamena i samoživa srca i učini ih kanalima svoje ljubavi” i da “preko naših slabih ruku, odjene one koji nemaju ništa za odjenuti, dade kruha gladnima i izliječi bolesne”, novinar je prozvao “biskupa iz Hercegovine” koji se, eto, kako bode iz naslova, suprotstavio Papi: “Biskup iz Hercegovine razlikuje migrante i tako se izravno protivi papi Franji!” Njemu u zacrtanoj ideji da suprotstavi jednoga biskupa Papi, bez čega članak ne bi imao senzacije, jer bi sve završilo na leksikonsko-enciklopedijskom prepisivanju, ne smeta što je i sam u uvodu u članak čitatelje leksikonski upoznao s terminima kao što su izbjeglica, prognanik, pribjegar, useljenik, iseljenik, selilac. Da se radi o novinaru početniku, ne bi se imalo smisla osvrtati. Jer, valja malo pero oštriti. Kud ćeš bolje, i u ovo vrijeme, nego o Crkvu?! A budući da se radi o novinaru s velikim backgroundom, ne samo novinarskim nego i znanstvenim, na žalost, ne možemo ovo protumačiti prezasićenošću i nedostatkom ideje (ne može se svakoga tjedna biti pametan!), nego neuspjelom provokacijom.
Svi kojima je malo više od 40 godina i koji su čitali Beškerove članke prije devedesetih (u novinarstvu je od 1967., a dopisnik iz Rima od 1989. i koji je kao Vjesnikov kadar u bivšem režimu bio zadužen da “prati” Katoličku Crkvu), dobro se sjećaju naslova i komentara kako o Crkvi tako i o hrvatskom nacionalnom pitanju. I ne samo da je tada nalazio “riječi” za Katoličku Crkvu, katolike i Hrvate, nego je i ne tako davno katolike i Crkvu “častio” ovim i sličnim riječima i izrazima: “katolička homofobna kultura” i “katolički zatucani hrvatski narod”. Smatramo da ovome ne treba komentara. I sada, taj isti Bešker, jednomu biskupu citira Matejevo Evanđelje, suprotstavljajući ga Vrhovnom svećeniku samo zato što je biskup u propovijedi na Polnoćki, u samom zaključku oslovljenu Emigranti rekao: “Zbog Herodove pohlepe i borbe oko nasljedstva, Mali je Isus s Majkom i Josipom morao u Egipat jer mu ne bijaše mjesta na području Herodova kraljevanja. Mudraci s Istoka proniješe glase da se rodio mladi Kralj u Izraelu i da su s pomoću njegove zvijezde došli pokloniti mu se. Herod je, poput sličnih diktatora ovoga svijeta, naredio pokolj svih mališana ispod dvije godine u Betlehemu, očekujući da će sablja njegovih dželata pogoditi i maloga Isusa među onih 30-40 dječačića. Josip se pobrinuo, poučen anđelovom naredbom u snu, da spasi dječaka Isusa i Majku njegovu sklanjajući se u Egipat. Bio je to privremen emigrantski obiteljski život iz kojega se, čim je stari zloglasni Herod umro, Sveta Obitelj vratila u svoj nazaretski zavičaj. Današnje migracije imaju drukčije socijalne oznake, masovne pripreme, političke pozive, religijske namjere, mijenjanje struktura u državama i društvu. Mi moramo evanđeoski pomoći svakoga potrebnika: putnika primiti, stranca ugostiti, bolesnika liječiti, kao što nam nalažu tjelesna djela milosrđa, a svoju kršćansku vjeru njegovati i domovinsku zemlju čuvati.”
Zaista smatramo bespotrebnim tumačiti ono što i sam papa Franjo dobro zna kada poziva da politika bude pravedna i da se nepravednost politike na najzorniji način u današnje vrijeme očituje u kolonama izbjeglica. Ili misli da sâm Sveti Otac nije svjestan kako današnja migracija mijenja strukture u državama i društvu, da ima drugačije socijalne oznake, masovne pripreme, političke pozive i religijske namjere; da su i današnje migracije plod pohlepe manjine koja ima političku i ekonomsku moć kao i Herod u vrijeme Isusova rođenja? Zar zaista novinar misli da Sveti Otac sve ovo ne vidi?! Ali da se jednako i Sveti Otac u Rimu i biskup u Mostaru, unatoč svemu znanju, vode evanđeoskim načelima koja nas pozivaju da pomognemo svakoga potrebnika, što je jasno u zaključku propovijedi naglasio biskup Ratko Perić, to komentator ne želi vidjeti. A kako bi tek onda mogao vidjeti što partikularna Crkva u BiH, potpomognuta dakako Caritasima iz Europe i svijeta, čini na području same BiH prema tim istim migrantima preko Caritasa iz Banje Luke, Sarajeva i Mostara, geografski gledano od Bihaća preko Sarajeva do Salakovca nadomak Mostaru. Stoga nedvosmislene riječi biskupa Ratka u završnici propovijedi imaju i konkretno kršćansko i ljudsko, materijalno i psihološko, religijsko i nacionalno uporište: “Putnika primiti, stranca ugostiti, bolesnika liječiti, kao što nam nalažu tjelesna djela milosrđa, a svoju kršćansku vjeru njegovati i domovinsku zemlju čuvati.”
Pokušavajući ući u misao dopisnika Jutarnjega iz Rima, nismo se mogli oteti dojmu da sve njegovo pisanje nije radi emigranata nego zbog dvaju poziva kojima je biskup propovijed i završio: kršćansku vjeru njegovati i domovinsku zemlju čuvati. Pa zato je leksikonski i enciklopedijski šetao kroz povijest od toga da smo svi, “ama baš svi u Europi, Aziji, Oceaniji i objema Amerikama potomci šačice iseljenika iz Afrike” preko Karpata gdje je, prije 25.000 godina naš predak bio “patentirani crnac” do Isusa koji je i sam bio emigrant.
Dakle, s oltara možeš o svemu. U božićnoj propovijedi možeš o Mariji, o Josipu, o betlehemskim pastirima i nebeskim anđelima i o emigrantima. Uostalom, novinari kao da nam žele poručiti kada se na te dijelove uopće ne osvrću: koga to zanima? Ali o vrijednostima kršćanske vjere i domoljublja i još k tomu vjernike pozvati da te vrijednosti njeguju i čuvaju, to nikako s oltara! Ako tako govoriš, protiviš se Papi! Uvjereni smo, međutim, da dopisnik ovim celofanom brige za migrante, nije uspio, dakako kod objektivnih čitatelja, prekriti svoj glavni žalac koji nikako nije problem Pape u Vatikanu ni biskupa u Mostaru, pa onda nisu niti mogu biti u suprotnosti, a to je novinarova nemoć prihvaćanja i nemirenje s izvornim pravom Crkve da u propovijedi govori o vjerskim-kršćanskim i domovinskim vrijednostima. Kada mu je ovo problem, je li previše zaključiti kako bi novinar više volio da se umjesto njegovanja kršćanska vjera razvodnjava, a domovinska zemlja razdaje?! Biskup Perić za vrijeme svoga dugogodišnjega biskupskog služenja u Mostaru i Hercegovini dobro je znao što treba njegovati i čuvati i s tim nije imao nikakvih problema, a ni Sveta Stolica s njime.
don Željko Majić
Izvor: Crkva na kamenu
