U sveopćoj hajci i medijskoj posvemašnjoj jednostranosti i unisonoj ideološkoj obojenosti koja se odvija posljednjih dana, a od čega mislim da postaje mučno svima koji se ćute bogobojazno, čovjekoljubno i domoljubno, pogođena, osobno uvrijeđena, ali kao vjernica i građanka RH i oštećena izjavom bivše potpredsjednice naše vlade, a sada potpredsjednice Hrvatskoga (državnog) sabora Milanke Opačić, čiju smo izjavu imali prilike pročitati u jednom mediju, odlučila sam reagirati i javno prosvjedovati. Nije mi poznato je li to objavljeno u još kojem mediju, ali na portalu http://dnevno.hr (ovo nikako nije reklama tom portalu) od dana 23. siječnja 2016. (subota), pod naslovom: “Opačić: Kad sam išla na sastanak u MOST osjećala sam se kao u septičkoj jami, oni su projekt Crkve!”, u tekstu kojega potpisuje Boris Biško navodi se da je na predsjedništvu SDP-a (dakle pred više ljudi) Milanka Opačić izjavila, odnosno da se požalila kolegama: “Most je projekt Crkve i propalih gospodarstvenika. Petrov je najnepoštenije biće na političkoj sceni. Kad sam išla na sastanak u Most osjećala sam se kao da idem u veliku septičku jamu.”
Nikakav demant u svezi s ovom izjavom Milanke Opačić nije u međuvremenu objavljen pa je za pretpostaviti da je ta izjava autentično prenesena. Sve ono što ću iznijeti u nastavku ovoga teksta, a što se odnosi na prijepornu izjavu Milanke Opačić, reći ću pod pretpostavkom da je istina da je ona izjavila to što se navodi. Ako to, pak, nije istina onda se ograđujem od svega što se odnosi na ovaj slučaj. Dakle, sigurna sam da će svatko imalo pismen tko to pročita ili čuje shvatiti i zaključiti logičnim zaključivanjem da je Opačić u ovoj izjavi rekla nešto vrlo ružno ne samo za političku udrugu Most nego i za Crkvu, konkretnije Rimokatoličku Crkvu. Ovih dana često čujemo izričaj “govor mržnje” i kao vjernici sigurno ćemo se složiti da nikakav govor mržnje ne prihvaćamo i trebamo dignuti svoj glas protiv toga. Ma iz čijih usta i glava on izišao. Međutim, ne želim biti zločesta ni pristrana, ali nisam nigdje pročitala da bi ikoji naš medij, bilo koja udruga, institucija, politička stranka, reagirali. Dakle, nitko od dežurnih i onih kojima je to posao – čuvara javnoga reda, morala i tolerancije, pravnoga poretka RH uostalom, na ovu izjavu Milanke Opačić, a poglavito ne da bi itko od tih i sličnih osudio ovaj govor mržnje. Jer upravo taj govor to jest.
A, o govoru mržnje, štoviše o zločinu iz mržnje riječ je u našem Kaznenom zakonu u čl. 87. st. 21., odnosno u čl. 147. st. 1. i 2. istoga zakona. Prema tim odredbama zločin iz mržnje je svako kazneno djelo počinjeno iz mržnje, između ostaloga i zbog vjere, a uvrjeda je kazneno djelo. Reći ću nešto spomenuto za Crkvu ili nešto što je njezino djelo (bez obzira je li ili nije) jest uvrjeda za Crkvu, a to su svi građani RH koji se smatraju vjernicima rimokatolicima (jer je nedvojbeno riječ o toj Crkvi), a uvrjeda je i za 1.213,591.000 takvih vjernika širom kugle zemaljske, uvrjeda i za sve one koji su to bili i preselili se u vječnost. To bi trebala biti uvrjeda i za sve druge ljude koji su vjernici bilo koje druge vjeroispovijesti, jer ja nikada ne ću pristati na: “i ja sam Charlie Hebdoe”, ja ću uvijek poštovati i svačiju vjeru i ne pada mi na pamet izrugivati se s bilo čijom svetinjom i vjerom upravo zato što sam vjernica i što takvo nešto ne bi bilo u skladu s mojom vjerom. Zato je to i uvrjeda svima koji poštuju pravni sustav RH i EU. Da, ja sam, kao vjernica rimokatolkinja, građanka RH i EU, rečenom izjavom uvrijeđena i to doživljavam kao uvrjedu iz mržnje. Moja Crkva sam i ja, pa postavljam otvoreno pitanje Milanki Opačić je li to što je rekla – rekla i meni, iako me ne pozna, mojim prijateljima, obitelji, kolegama, susjedima, svećenicima i časnim sestrama, liječnicima, odvjetnicima, domaćicama i onima što pod kacigama u brodogradilištu zarađuju svoj kruh, beskućnicima i ovisnicima, žrtvama nasilja kojima se bavila, je li to rekla i papi Franji jer upravo i u njezinoj političkoj stranci u predizbornoj kampanji na njega i njegov autoritet su se pozivali? Nemam ništa protiv Milanke Opačić osobno, isto bih reagirala da je to rekao bilo tko drugi. Nisam članica niti jedne stranke, ali jesam vjernica i građanka ove zemlje i hoću da se moja prava poštuju. Nas vjernika je mnogo i većina smo, ali ja to ne tražim s te pozicije, nego baš s pozicije pojedinca. A moje je pravo i moja Crkva i moje je pravo moje dostojanstvo, tj. da me se ne vrijeđa. Jer, onaj tko to učini i još ako to učini na javnom skupu ili pred više ljudi zbog čega je uvrjeda postala pristupačna većem broju osoba i k tome, ako to učini iz mržnje prema mojoj vjeroispovijesti, odnosno prema mojoj Crkvi (a po KZ-u jest), taj je počinio kazneno djelo uvrjede iz mržnje. Nadalje, imamo i Zakon o suzbijanju diskriminacije koji se izričito odnosi i na članove političkih stranaka, tijela javne vlasti, osobe koje obnašaju javnu vlast, a izričito je propisano i da se to odnosi na one koji rade u području socijalne skrbi (Opačić više nije na toj dužnosti, ali bila je donedavno, pa bi joj osjetljivost i odgovornost u tom smislu trebala biti tim veća, poglavito i stoga što se kao ministrica socijalne skrbi sigurno mnogo puta susrela s potrebitima koje je upravo Katolička Crkva pomagala i zbrinjavala i da to nije tako ova bi država imala mnogo, mnogo više socijalnih problema). Ako bi bilo tko, tko bi se našao žrtvom rečene diskriminacije to i službeno prijavio, tada bi tijelo u kojemu je diskriminacija počinjena to bilo dužno prijaviti pučkom pravobranitelju, uz pristanak osobe koja se smatra žrtvom diskriminacije. Za ovaj prekršaj kažnjava se počinitelj, ali i odgovorna osoba pravne osobe u kojoj je prekršaj počinjen. Tko bi ovdje to bio, lako je zaključiti. Zanimljivo je i to da tužbu za utvrđenje diskriminacije osim ovlaštenoga tužitelja (žrtve) može podnijeti i pučki i drugi posebni pravobranitelj, ali i državni odvjetnik. Možda bi u našoj zemlji bilo manje mržnje i više bi se poštovala temeljna ljudska prava i slobode ako i kad bi državni odvjetnici usmjerili svoj rad i radili na upravo i ovakvim slučajevima. Možda bi svi tada govor mržnje shvatili i prepoznali ozbiljnije.
Nije li sijanje bilo kakve mržnje početak fašizma, a nismo li svi antifašisti ili barem se tako deklariramo?! Pa tko će, onda, braniti našu Crkvu, nas, ako ne ćemo mi sami, kako kaže naš Predsjednik Vlade. Kada, ako ne sada? Bogu hvala, našoj Crkvi ipak ne treba nikakva posebna zaštita od takvih napadača, “ni vrata paklena ne će je nadvladati”, ima ona mnogo jaču zaštitu. Ali postoji i ona “Bogu Božje, a caru carevo”.
Davorka Smoković, diplomirana pravnica
Izvor: Crkva na kamenu
