Ugledan pravoslavac ravnolinijskoga duhovno-crkvenog uspona: krsno ime Prvoslav, monaško Porfirije, Perić, rođen u bačkom Bečeju 1961., gimnaziju završio u Novom Sadu, postao monah u Dečanima 1985., diplomirao teologiju u Beogradu 1986. Zaređen za prezbitera 1986. Kao postdiplomac studirao Novi Zavjet na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Ateni od 1986. do 1990. Iguman u manastiru Kovilj od 1996. Izabran za vladiku egarskoga/jegarskoga, praktično bačkoga vikara episkopu dr. Irineju Buloviću 1999. Doktorirao u Ateni 2004. na temu: “Mogućnost spoznaje Boga u svetoga Pavla po tumačenju svetoga Ivana Zlatoustoga”. Godine 2010. postavljen za vojnoga episkopa. Izabran za mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga 2014. Član Povjerenstva Srpske pravoslavne Crkve u razgovoru s članovima koje je izabrala Hrvatska biskupska konferencija o ulozi Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa, pod pokroviteljstvom Svete Stolice. To Mješovito povjerenstvo ima zadaću dokumentarno, tj. metodički strogo znanstveno prečitati ulogu i život blaženoga Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika.
Na Trećem zasjedanju spomenutoga Povjerenstva u Novom Sadu 13. i 14. veljače ove godine sve je njegove članove bratski ugostio i, povrh svega, kao poputninu darove im uručio bački episkop Irinej. Među darovima bila je i knjiga mitropolita Porfirija Perića “Zagreb i ja se volimo javno”, s izmijenjenom riječi iz naslova pjesme kantautora Arsena Dedića (1938.-2015.): “Zagreb i ja volimo se tajno”. Vladika Porfirije objavio je izabrani dio raznih i brojnih intervjua – njih 31 – otkako je nastupio kao mitropolit u Zagrebu i Ljubljani. Na naslovnici, uz njega u sredini, poredano je unaokolo osamnaestero novinara koji su ga intervjuirali. Knjigu je izdala Beseda, Novi Sad – Zagreb, 2016., na ćirilici, 357 stranica.
Razumije se da se, zahvalan mitropolitu Porfiriju piscu i episkopu Irineju domaćinu na darovima, nisam mogao sustegnuti, i prije povratka u Mostar, da ne posegnem u prvom redu za darom knjige da vidim kako poštovani prezimenjak javno prikazuje blaženoga Stepinca. Ovdje je izvučeno samo nekoliko odlomaka koji se, s komentarom u kurzivu, prenose i čitateljima.
Predgovor knjizi napisao je Darko Tanasković, predstavnik Republike Srbije pri UNESCO-u, također član Povjerenstva, s naslovom “Lekovite poruke raspete ljubavi” (str. 7-18). Dr. Tanasković osvrće se na tri temeljna načela Mitropolitova u njegovoj crkvenoj službi: dijalog, praštanje i pomirenje, natopljena kršćanskom ljubavlju koja je ionako načelo nad načelima. Predgovornik prikazuje Mitropolita, i u najdelikatnijim situacijama, ovim pojmovima: “Čak i povodom najosetljivijih pitanja, kao što su, na primer, napadi na pravoslavne hramove ili najavljena kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca, blagorodni Mitropolit zagrebačko-ljubljanski nalazi prave, jasne, istovremeno realistične i pomirljive reči” (str. 17). I, inače, cijela knjiga pruža prigodu za trijezan i konstruktivan ljudski i kršćanski dijalog u ključu praštanja i pomirenja.
Velimir Ilić iz Hine, 2014.: “Komentarišući aktuelne rasprave i polemike o mogućem kanonizovanju kardinala Alojzija Stepinca, vladika Porfirije kaže kako ‘deli mišljenje Patrijarha srpskog Irineja da svetac, kojoj god Crkvi pripadao, mora biti ličnost svetla i sveta za svu braću u Hristu'” (str. 22).
– Upravo je to cilj Mješovite komisije: s pomoću jedine znanstvene metodologije, tj. čitanja i proučavanja izvornih dokumenata, s izvornim potpisima i istinskim svjedočanstvima, u prostorno-povijesnom kontekstu, bez “naknadne pameti”, mirno razgrnuti naslage komunističke mitologije i mitomanije, koje su na krilima svakovrsnih medija doprle do naših dana, po kojima u Stepinčevu liku i djelu nije smjelo biti nijedne svijetle ili svete točke. Komunističko-partizanski sud, na kojem je 11. listopada 1946. Nadbiskup osuđen na 16 godina zatvora i povrh toga na daljnjih pet godina gubitka ljudskih prava i građanskih sloboda, nije posljednja riječ povijesti, pogotovo što se, nakon jedne ljudske generacije od 45 godina, raspao i nepravedan komunistički sud, i bezbožna partija suditeljica, i prisilno sklopljena država!
Saša Kosanović iz Novosti, 2014.: “Ne možemo pobjeći od teških pitanja. Kakav je Vaš stav o beatifikaciji Alojzija Stepinca, o čemu su mišljenja katolika i pravoslavaca često dijametralno suprotna?”
Mitropolit Porfirije: “Otkako živim u Hrvatskoj uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička Crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja koja je različita od prakse Pravoslavne Crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči Patrijarha srpskog Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana” (str. 65).
– Ekumenizam, i u njemu dijalog kao glavna matična struja, i služi tomu da, u ovom slučaju, katolička strana predstavi pravoslavnoj razloge zašto ima “veliko poštovanje prema osobi kardinala Stepinca”, pogotovo nakon što ga je sv. Ivan Pavao II., u skladu sa svetostoličkom procedurom, proglasio blaženikom i mučenikom u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., pred 300.000 vjernika i pred televizijskim očima i radijskim ušima svega svijeta. To Papa nije učinio kao privatna osoba, kao Karol Wojtyƚa, nego kao Namjesnik Isusa Krista u Crkvi Kristovoj i Nasljednik apostolskoga prvaka sv. Petra. Tu stojimo pred Kristovom Istinom koja oslobađa od svake natruhe i laži, osobito od svakoga neznanja, pa i onoga “nesavladivoga”.
Ivana Petrović s Nove TV, 2015.: “U vrhu Srpske Pravoslavne Crkve i u vrhu srpske politike postoje mnoge kontroverze oko kanonizacije blaženog kardinala Stepinca. Kakav je Vaš stav prema tome?”
Mitropolitov odgovor: “Način kanonizacije nekoga za svetog u Pravoslavnoj Crkvi i Katoličkoj Crkvi se razlikuje. Ipak, ponovio bih reči našeg patrijarha Irineja da je dobro da neko ko je svetitelj u jednoj Crkvi bude poštovan i u drugoj Crkvi. Međutim, moram reći da je to po definiciji pitanje i ne samo Katoličke Crkve ovde u Hrvatskoj nego univerzalne Katoličke Crkve” (str. 91-92).
– Mitropolit uvijek gleda odgovoriti u skladu s mišljenjem i stajalištem svoga patrijarha Irineja Gavrilovića, ali i dostatno ekumenski široko prema Katoličkoj Crkvi koja ima svoja pravila i mjerila po kojima nekoga Božjeg ugodnika iz svoje katoličke zajednice beatificira i kanonizira. Ideal bi bio da kršćanskoga blaženika ili sveca po/štuje sav kršćanski svijet. Ali u kršćanskoj ekumeni među tolikim liturgijskim, doktrinarnim, moralnim, pravnim razlikama postoje i ove na području proglašenja svetih. Do sada nijedna kršćanska Crkva nije interferirala u postupak kanonizacije druge kršćanske Crkve.
Darko Pavičić iz Večernjega lista, 2016.: “U javnosti se nedavno pojavilo pismo patrijarha Irineja papi Franji oko kanonizacije kardinala Stepinca. Kakav je Vaš stav?”
Mitropolitov odgovor: “Moja želja je da u dijalogu o onome što jedna strana smatra kontraverznim, upitnim ili negativnim, a druga strana ne smatra, još bolje upoznamo jedni druge. Na kraju, odluku donosi Katolička Crkva u Vatikanu” (str. 357).
– Smisao dijaloga jest upravo u tome da se na temelju prouke što bolje upoznamo, pa da se onda i kršćanski “javno volimo”, da jedni druge pomažemo i tako u nebo dođemo! Katastrofalno je da jedni pokraj drugih živimo tako kao da nad nama još uvijek bdije mač ekskomunikacijâ i anatemâ Carigrada nad Rimom i Rima nad Carigradom iz 1054., pa čak i nakon 1964., kada su, sporazumno i uzajamno, carigradski patrijarh Atenagora I. i blaženi Pavao VI. uklonili i izopćenja i prokletstva. Pravedno je i čestito od Mitropolita koji ponavlja da je konačna odluka o kanonizaciji blaženoga mučenika Alojzija Stepinca u rukama Svetog Oca Pape, a ne ni Mješovite komisije, ni svih 40 eparhija i 50 episkopa i svih prezbitera i njihovih parohija i svih vjernika Srpske pravoslavne Crkve. Mi smo u dijalogu spoznaje istine i ljubavi, a posljednju “odluku donosi Katolička Crkva u Vatikanu”.
Mitropolit je 4. lipnja 2015. u vrijeme Papina pohoda Sarajevu dao kratku izjavu Hrvatskoj radioteleviziji o ovoj temi, gdje sažima smisao dijaloga o Stepinčevoj kanonizaciji: “Prijedlog je došao iz Vatikana da se formira mješovita pravoslavno-katolička komisija koja će analizirati tu temu i pokušati osvetliti sa svih mogućih aspekata kako bi i odluke bile što je moguće bolje i korisnije za sve”.
– Pravo govoreći stvar je izvorno potekla od Svetoga Sinoda SPC-a 30. travnja 2014. kada je papi Franji upućeno pismo u kojem Patrijarh, potpisan u ime Sinoda SPC-a, moli: “Mi Vas, Vaša Svetosti, molimo da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete sa dnevnog reda i prepustite nepogrešivom Sudu Božjem”. (Pismo je ekskluzivno objavljeno na portalu SrbijaDanas.com prošle godine). Na to je pismo u veljači 2015. Patrijarhu iz Vatikana odgovoreno jasnim obrazloženjem i beatifikacije i kanonizacije kao duga i složena procesa koji pretpostavlja povijesno i teološko istraživanje, i razlozima zašto je kardinal Alojzije Stepinac beatificiran. Ali se dopušta, ako tomu i druga strana bude sklona, da se formira Mješovita komisija koja će objektivno prečitati činjenice i dokumente zbog kojih se priprema kanonizacija blaženoga Stepinca, upravo zato što Katolička Crkva već vidi Sud Božji i u beatifikaciji i u čudesima koja je Bog do sada učinio na njegov zagovor.
Hrvatski se katolici nemaju što bojati: nadbiskup je Stepinac već proglašen blaženim zbog vršenja bogoobličnih i stožernih krjeposti u junačkom stupnju; već je proglašen mučenikom in odium fidei bezbožna komunizma prema Katoličkoj Crkvi i vjeri, a mučeništvo je najveći stupanj kršćanske krjeposti; njemu se u čast u hrvatskom narodu slavi najveće Kristovo Otajstvo na zemlji, sv. Misa, i liturgijski moli časoslov; njemu se u znak štovanja već podižu crkve i kapelice; njegovim se imenom nazivaju župe, crkvene ustanove, katoličke škole. I to sve zakonito, spontano, nezaustavljivo i neopozivo raste već 20 godina, od 1998.
Srpski se pravoslavci nemaju što bojati: o nadbiskupu Stepincu treba spoznati povijesnu istinu, otkloniti svaku političku instrumentalizaciju i komunističke klevete i laži; valja uskladiti tumačenja pojedinih riječi i događaja i čitati ih u vremensko-prostornom kontekstu, u ključu Evanđelja koje je pravoslavcima i katolicima zajedničko. I ono što Krist odobrava, to prihvaćaju i njegovi vjernici, i biskupi, i metropoliti, i Patrijarh, i Papa! Zato jer smo svi Kristovi, a Krist Božji! Svakomu poštenu čovjeku, pogotovo istinskom kršćaninu, mora biti, ne poniženje, nego ponos i čast kleknuti pred Istinom!
Ratko Perić, biskup
Izvor: Crkva na kamenu
