God. 1981. pojavio se „međugorski fenomen“. God. 2020. pojavio se fra Ivan Dugandžić, član Dijecezanske komisije, s knjigom Međugorje u očima mjesnih biskupa Žanića i Perića na temelju dostupnih dokumenata. God. 2021. na knjigu je odgovorio biskup Perić s obzirom na svoga prethodnika monografijom Biskup Žanić o Međugorju. Istinom po neistinama. U Uvodu donesena su dva prigovora da je biskup Žanić svoje početno pozitivno stajalište prema „međugorskom fenomenu“ promijenio u negativno. Već smo objavili Prvi prigovor i odgovor, 11. I. 2022., a sada objavljujemo drugi prigovor i odgovor, str. 17-23, u kraćenu obliku.
Drugi prigovor: Neki franjevci prihvatili se ideje da pokažu kako je biskup Žanić od početka bio za “međugorski fenomen”, ali je pod utjecajem dijecezanskoga klera, osobito nakon navodna sastanka na Domanovićima, Biskup promijenio svoje prvotno gledište. Dokazano je da takva sastanka biskupijskoga klera nije bilo, niti je bilo ikakva utjecaja na biskupa Žanića s te strane. Lakše je dokazati da su neki franjevci dobrohotno upozorili Biskupa na začudno uplitanje međugorske “pojave” u “hercegovački slučaj”. A taj je prigovor pojačan pritiskom Udbe na biskupa Žanića od početka, ali i to više smišljeno negoli izmišljeno.
Pitanje se potezalo više godina dok nije prispjelo na sjednicu Dijecezanske komisije, održane u Mostaru u svibnju 1985. U raspravu je uveo don Nikola Bulat, član Komisije, svojim pitanjem: Stoji li fra Jozo Zovko iza onih izjava koje je objelodanio dr. Rupčić, gdje se kaže da fra Jozo tvrdi kako mu je Biskup rekao da se u pogledu međugorskih događaja “ne smije više eksponirati”, jer “nije spreman ići u zatvor” zbog toga, a k tome nailazi na otpor svoga dijecezanskoga klera koji mu je, nakon jednoga sastanka u Domanovićima pod kraj 1981. godine, zaprijetio da će se distancirati od njega, ako se Biskup ne distancira od Međugorja. Postavlja se pitanje, veli Bulat: je li Biskup izjavio: “Ne mogu od biskupa postati običan kapelan”? Stoji li Rupčićeva tvrdnja da je “to pravi razlog što se Biskup otada okreće protiv Međugorja?”[1]
Odgovor. Tada se zametnuo razgovor između fra Joze Zovke i biskupa Žanića:
Fra Jozo: “Prije zatvora smo razgovarali, lijepo smo razgovarali i sad želim razgovarati. Ne želim Vas poniziti. Biskup je na početku i očinski i biskupski postupao. Drugo je poglavlje, otkud onda promjene… Došao sam Vas izvijestiti nakon povratka iz Sarajeva i rekli ste mi o nevoljama, rekli ste da su Vam rekli da će Vas zatvoriti, ali Vi ste rekli da niste spremni ići u zatvor.”
Biskup: “Nisam rekao da se bojim ići u zatvor. To je za mene kao da sam opsovao Boga!” […]. Biskup je ponovio da nije rekao kako se boji, i da sastanak u Domanovićima nikada nije održan.
Fra Jozo: “Ne govorim što je bilo u Sarajevu, nego što ste Vi meni rekli. Vi ste se zanimali što ima novo u Međugorju, govorili ste o Međugorju. Dočekali su Vas neki svećenici koji su protestirali (iz Provincijalata). Rekli ste da su se svećenici sabrali i zaključeno je da moraju biti jedinstveni u stavu.”
Biskup je rekao da to ne stoji, a
Fra Jozo precizira da je drugi razgovor bio onda kad se on vratio iz zatvora pa saznao da Biskup više ne vjeruje u Međugorje, na što je fra Jozo bio “iznenađen i žalostan. To nisam mogao vjerovati!” Što se tiče Rupčićeva pisanja, o. Zovko tvrdi: “Ne znam otkud to Ljudevitu? Nikad nisam ništa napisao niti bih dao izjavu o tome. Žao mi je što ovo moram reći. Ne želim osramotiti Biskupa. To nije put.”
Biskup: “. Nikad nije bio sastanak u Domanovićima, a što se tiče Međugorja, ja sam na početku bio vrlo, vrlo otvoren, ali nikom nisam htio reći kakav je moj stav. Vicka mi je lagala 3.4.1982., ali nisam joj rekao da to vidim. Ja sam potpuno uvjeren da je govor o Domanovićima potpuno izmišljen. Ja sam iz početka sve otvoreno primao. Tražio sam i snimao, ali nisam vjerovao. Pogotovo nisam rekao da ne pristajem uz Međugorje ‘da ne izgubim kruh’.”[2]
Fra Jozo: “Biskupe, Vi ste zaista bili uvjereni. Kad ste došli u Međugorje, nakon razgovora s djecom, bili ste oduševljeni. Rezultat toga bila je izjava: ‘Djeca govore istinu.’ Vi ste imali vjeru: ‘Gospa je tu.’ A ja sam bio žalostan jer nisam znao zbog čega ću im vjerovati. Vi ste zaista imali vjeru: Bog je na djelu! Gospa je tu’.”
Biskup: “Nisam htio začepiti povjerenje ni Tvoje ni djece. Davao sam dojam da vjerujem. Nisam htio prekinuti povjerenje. Htio sam istraživati. Da sam stvarno i povjerovao i kasnije došao do uvjerenja da nije, mogao sam promijeniti mišljenje. Ja sam mislio: ‘Možda Bog šalje rješenje Hercegovačkog slučaja! Ali kasnije sam vidio da nije’.”
Fra Jozo: “Kad sam se vratio iz zatvora, pitao sam se kako ste prestali vjerovati. Vi ste mi kazali svoj put. Sad bi tako trebalo povesti biskupiju, Crkvu, da svi stečemo takvo iskustvo, gdje je laž i nevjera ostavila utisak. A ja sam iz Vašeg govora – expressis verbis – koje sada ne želim reći pred ovim ljudima… Vi ste ispočetka imali taj dar i on je u Vama izazvao vjeru. Vi ste je očitovali. Nek Vam to ne bude žao. Nije to bilo iz taktike. O tome ste propovijedali”.
Biskup: “Ispočetka sam stvarno mislio: Moglo bi biti! Ali odlučno mi je bilo kad je Vicka (14.I.) rekla da ne zna za dva kapelana. Slagala mi je! Tu je završena moja sigurnost: ‘Nema u Međugorju ništa!’ Prije sam sumnjao, ali taktički.”[3]
Iz razgovora je očito Biskupovo odlučno nijekanje: da je rekao da ga je strah ići u zatvor; “da se boji izgubiti kruh”, i, drugo, četiri puta niječe da se uopće održao sastanak u Domanovićima biskupijskoga klera koji bi ucijenio Biskupa s obzirom na Međugorje. Očito je također da je Biskupov preokret nastao 14. siječnja 1982. kada mu je “vidjelica” Vicka lagala da ne pozna dva mostarska kapelana, a isto mu je tako lagala i 3. travnja iste godine u susretu u Mostaru. Laž u teškoj stvari!
Isto tako iz razgovora proizlazi da fra Jozo nije uvjerio Biskupa da je on u početku povjerovao bez razborite zadrške. Ta se Biskupova razumna ograda u svim njegovim izjavama i ne vidi u fra Jozinu govoru Biskupu.
A osobito je iz fra Jozina interventa očita njegova svjesna gluma i lažno prenemaganje kako je u vrijeme Biskupova dolaska u Međugorje 21. srpnja i nakon njegova razgovora s djecom, fra Jozo “bio žalostan i nije imao razloga da djeci vjeruje”, a Biskup, eto, vjeruje! Glumatanje i lažno pretvaranje jest u tome što se fra Jozo hvalio da se i njemu “Gospa” ukazala sredinom srpnja, dakle prije Biskupova dolaska na susret sa župnikom i “vidiocima”; i on je postao “vidjelac”, kako to egzaltirano prikazuje historiograf Međugorja R. Laurentin: “Sredinom srpnja [1981.], dana koji se ne može odrediti, nebo ga oslobađa posljednjih oklijevanja. Tijekom svakodnevne krunice, koju vidioci s njime zborno mole, dogodio mu se najnevjerojatniji od nepredviđenih događaja. Djevica je tu. Dà, i njemu, u dnu crkve, na koru, kao i vidiocima. Nikada ne bi ni pomislio da bi mu se takvo što moglo dogoditi, njemu sa zdravim razborom i hladnom glavom”.[4]
“Gospa” se, eto, i njemu, župniku, “ukazala”, za vrijeme krunice. A on ipak “žalostan” što Biskup djeci vjeruje, a on, fra Jozo, ne zna zbog čega bi im “vjerovao”! Kakva duhovna hipokrizija da bi ispao još “zdravijega razbora” i još “hladnije glave”! A “Gospa” se već “ukazala” i fra Jozi, prema Laurentinu, “sredinom srpnja”, “dana koji se ne može odrediti”, ali svakako prije 21. srpnja i susreta s Biskupom. Dogodio mu se “najnevjerojatniji od nepredviđenih događaja” u životu, i taj dan nije mogao zapamtiti?! Zamisli!
Međutim, fra Jozo na sjednici 30. svibnja 1985. pred Dijecezanskom komisijom izjavljuje: “Mogu vam kazati: 29. sam klečao u crkvi za vrijeme krunice. Bila je puna crkva. Iza trećeg desetka imao sam viđenje. Gospa je bila u crkvi negdje ispod kora..” (nakon stanke) fra Jozo je – vidno uzbuđen – nastavio: “Počeli smo pjesmu. Poslije sam jednostavno morao pružiti svjedočanstvo prisutnom narodu. Rekao sam u propovijedi narodu da je Gospa tu.” Don Nikola Bulat na dnu Zapisnika na sljedećoj stranici olovkom dodaje: “(29. VI prenio Dugandžiću)”. Dakle, Gospa se “ukazuje” fra Jozi 29. lipnja 1981. On daje svjedočanstvo nazočnu narodu i prije nego se posavjetovao s Biskupom: “Gospa je tu”. I ne može se načuditi zašto je biskup Žanić nakon susreta s “vidiocima” 21. srpnja u propovijedi 25. srpnja 1981. rekao da “djeca ne lažu”. Fra Jozo Biskupu na sjednici: “Vi ste imali vjeru: ‘Gospa je tu.’ A ja sam bio žalostan jer nisam znao zbog čega ću im vjerovati. Vi ste zaista imali vjeru: Bog je na djelu! Gospa je tu’.”[5] Fra Jozo “žalostan” jer nije znao zbog čega djeci vjerovati, a “Gospa” mu se “ukazala” 29. lipnja 1981.! Kakvo licemjerje i dvoličje, kakva li farizejština i hipokrizija! I od takva “svjedoka”, prema o. Rupčiću, potekla su oba prigovora: i da je Biskup promijenio pozitivno uvjerenje u posve negativno nakon svećeničkoga sastanka na Domanovićima i nakon prijetnji od Udbe da će ga zatvoriti ako on ne zatvori Međugorje, što je Biskup odlučno zanijekao i na sjednici Komisije i u više svojih izjava, osobito u posljednjem većem spisu o Međugorju (dok. 25, br. 20).
Insinuacija o sastanku na Domanovićima, potekla ona od fra Joze ili od fra Ljudevita, nema nikakva temelja, kao što je Biskup četiri puta zanijekao.
Iako nema apsolutno nikakva dokaza, ni pisana ni usmena, ni slike, ni potpisa, ni prijave, ni bilješke ni s čije strane, među međugorskim skupljačima i raznositeljima klevetnička perja provlači se od 1981. njihovo uporno ozloglašenje kao istina koju jedva tko od njih može staviti pod upitnik: Oni znaju da je on udbaški suradnik, samo nemaju nikakve potvrde ili dokaza! Fra Ljudevit kaže da je biskup Žanić pričao fra Jozi Zovki o komunističkim prijetnjama i da je Biskup popustio, ne želeći se izlagati niti ići u zatvor, niti se snalaziti kao običan kapelan, a fra Jozo prenio fra Ljudevitu. I onda fra Jozo pred Komisijom fra Ljudevita glatko demantira: “Ne znam otkud to Ljudevitu? Nikad nisam ništa napisao niti bih dao izjavu o tome”.
Stoga je zaista očito da “međugorski fenomen” unosi razdor među vjernike, jer fanatici ne govore o istini, niti ih istina “ukazanja” toliko zanima, nego da bi privukli takozvane “hodočasnike”, ne sustežu se od vrijeđanja Biskupa, od udaranja na njegov moralan život, na izmišljenu izdajničku ulogu. Biskup, eto, “mrzi” fratre i “međugorska ukazanja”! Sarajevski su uredi bivše Udbe odavno otvoreni i konzultirani su. Na temelju njih odgovoreno je i 2011. i 2012. i 2018., kako donosimo u člancima na kraju ove Žanićeve dokumentacije o Međugorju.
Ni prvi prigovor: mišljenje da djeca nešto doživljavaju, bez obzira naravno ili nadnaravno, pa potom čvrsto uvjerenje da to Blažena Djevica Marija apsolutno nije; ni drugi prigovor: Biskup je promijenio svoje prvotno mišljenje pod svećeničkim i udbaškim pritiskom, nema nikakva temelja.
U ovom odgovoru međugorskim prigovaračima donosimo kronološki više Biskupovih dokumenata koji ga prikazuju kao dosljedna i odlučna biskupa, branitelja istine i nesavitljiva svjedoka pred nasilnicima i lažima ovoga svijeta.
_________________________________
[1] Lj. Rupčić, Istina o Međugorju (Kritički osvrt na stav biskupa Žanića), daktiloskript, s potpisom 1985., str. 12.
[2] Zapisnik sjednice koju je održala Komisija pri Biskupskom Ordinarijatu u Mostaru za ispitivanje događaja u Međugorju od 30. do 31. svibnja 1985., str. 11-12. Vidi također: I. Dugandžić, nav. dj., str. 133-134.
[3] Navedeni Zapisnik sjednice, 1985., citat: str. 13. Vidi također I. Dugandžić, nav. dj., str. 135-136.
[4] R. Laurentin, Medjugorje: Récit et chronologie des apparitions, Paris, 1988., str. 69.
[5] Zapisnik sjednice, str. 6-7.
Izvor: Crkva na kamenu
