Jasno nam je da cijeli svijet u svojim rukama drže razni moćnici. Politika, ekonomija, mediji – sve je to uvezano i svime se upravlja iz nekakvih centara moći. Mali narodi mogu imati velike ideje, ali ako im se one ne poklapaju s interesima velikih naroda i njihovim često malim ili bolje rečeno niskim idejama – ništa od toga. Nismo se nikada ni upinjali niti mislili da možemo nešto promijeniti na globalnoj razini. Ali uvijek nakon nekih društveno-političkih promjena ponadamo se da da bi se nešto stvarno moglo promijeniti. I gotovo redovito ostajemo razočarani. S velikom je nadom domoljubni dio hrvatskoga naroda dočekao silazak s vlasti neokomunista u RH, ali od te nade ništa. Opet sve ispočetka. Na ovaj osvrt potaknula nas je jedna sitnica. Naime, nakon smjenjivanja vodstva HRT-a promijenjeno je i nekoliko urednika, pa smo se ponadali da će se promijeniti i uređivačka politika ovoga javnog državnog servisa, koji servisira informacijama i ostalim sadržajem i većinu Hrvata u BiH, ali i diljem svijeta. Na HRT-u dok su državom vladali neokomunisti postalo je odurno gledati nekolicinu komentatora koji su se izmjenjivali i “solili pamet” cijeloj naciji. Čovjek se mogao pitati, je li moguće da u cijeloj državi nema nego pet pametnih ljudi koji imaju nešto reći i prokomentirati? Kada je došlo do smjene ravnateljstva te ustanove ponadali smo se da će se taj “krug pametnih” makar malo proširiti. Uistinu, neko vrijeme došlo je do zatišja, pa onih “pametnjakovića” i nije bilo na HRT-u. Međutim, prije nekoliko dana opet u udarnom terminu, u središnjem Dnevniku iskoči jedna od tih faca i poče svoju priču, koja je redovito najsličnija pričama JNA komesara. Dotični profesor otvoreno agitira, lobira, ili nazovimo to kako hoćemo, za svoju omiljenu neokomunističku stranku. Ma, nije on kriv, čovjek je tražen! Sada postavljamo pitanje: Jesu li to voditelji Dnevnika “namirisali krv”, odnosno misle li da se treba na vrijeme prestrojiti, jer evo nam opet bivše nomenklature na vlast, pa im treba na vrijeme “dati do znanja da smo njihovi”? Jadno je to novinarstvo, jadna je ta profesionalnost ako samo gledate kako ćete zadržati trenutnu poziciju. Znači, glavama tih ljudi upravlja netko drugi, a oni su uistinu samo “servis” trenutačne vlasti. Degutantno je slušati i gledati te gazde, a još je odurnije slušati dodvorače koji se trude svim silama udovoljiti tim gazdama. Uvijek će biti gazda, a dodvorača izgleda još više. Tužno i žalosno.
Izvor: Crkva na kamenu
