Naslov ovoga osvrta ujedno je i jedno od postavljenih pitanja iz intervjua koji je episkop slavonski Jovan Ćulibrk dao 4. siječnja 2020. magazinu Jutarnjega lista. Odgovor na ovo pitanje prenosimo u cijelosti, nakon čega slijedi naš komentar.
– Ne možemo uzeti sociološki uzorak i reći da je u ovom ratu ova skupina ili ona bila bolja ili gora – urbani ili seljani, željezničari ili knjigovođe. Mislim da je u ovom ratu, više nego ikada, dobro i zlo bilo na ličnom, osobnom nivou. Potrebno je mnogo vremena i mnogo dobre volje, ako mislite na neko zvanično obilježavanje, da se dođe do nekog zajedničkog imenitelja. Mi 1. svibnja služimo u Okučanima službu za mrtve, a dvije stotine metara dalje se slavi pobjeda. Situacija je – zaumna. Iza uma. Isti događaj, isti dan, ljudi koji žive jedni kraj drugih… Nešto se svakako mora učiniti.
Neki veterani koji su ratovali jedni protiv drugih, direktno pucali, uspijevaju naći snage i zajedno popiti piće, pružiti si ruku.
– Da, teško je doći do toga, ali se može. Nema nasilnog zaboravljanja, nema laži, ali se mora pogledati u oči. To je najdragocjenija stvar.
***
Prve dvije rečenice odgovora jasno sugeriraju da episkop misli kako je ovaj zadnji rat bio zapravo građanski. Potukle se nekakve skupine “građana”, neki seljaci, željezničari i knjigovođe, a cijelo ratno pitanje promatra se “na ličnom, osobnom nivou”. Znači, u tome ratu nema države Srbije, pa i pod oblandom JNA, Srbija nije bila agresor na Hrvatsku i BiH, tu nije provođen državni teror i agresija, nego su pojedinci sa svih strana zadojeni zlom ratovali jedni protiv drugih i nije “ova skupina ili ona bila bolja ili gora”. Kada bismo ovu episkopovu tezu i prihvatili, moramo postaviti pitanje zašto ovaj obrazac ne bismo mogli prenijeti i na Nezavisnu Državu Hrvatsku? Bez obzira na državni sustav, možemo reći da je u svakome ratu “dobro i zlo na ličnom, osobnom nivou”. A ako nije tako, onda se moramo upitati: zar Miloševićev državni sustav nije bio fašistički; zar Srbija u to vrijeme nije bila fašistička država; a što je onda fašizam ako to nije?
U odgovoru je riječ o tomu kako se Srbi 1. svibnja u Okučanima mole za mrtve, a Hrvati slave pobjedu. Sugerira se kako bi trebalo nešto učiniti. Ne znamo što bi se moglo učiniti? Da Srbi prestanu moliti za pokojne? Ili da Hrvati prestanu slaviti jednu od izvojevanih bitaka protiv tadašnje fašističke Srbije i njezinih satelita u Hrvatskoj i BiH? Očito, Srbi ne misle prestati moliti za mrtve. Dakako, neka mole, jer to nam je svima dužnost. S druge strane, ni Hrvati ne kane odustati od proslave pobjede nad srpskim fašizmom koji je bjesnio od 1991. do 1995. godine.
Episkop kaže kako “nema nasilnog zaboravljanja, nema laži”. Na što to on misli? Vjerojatno na Drugi svjetski rat. Nisu u tome ratu stradali samo Srbi; i Hrvati su u tome ratu desetkovani. Gotovo da nema obitelji koja nije izgubila pokojega svoga člana. Pojedine župe po Hercegovini broje na stotine mrtvih, i to najčešće pobijenih neposredno nakon proglašenja završetka rata. To je neusporedivo veći zločin od ratnoga zločina. Mi mislimo da se i za njih trebamo moliti, i da “nema nasilnog zaboravljanja, nema laži”.
Ako nema nasilnoga zaboravljanja i laži, valjalo bi dodati da nema ni čupanja događaja iz njihova povijesnoga i geografskoga konteksta. Ustaški pokret nije “pao niotkuda”. Njega je uzročno stvorio Aleksandar Karađorđević, a ne Ante Pavelić, jer je bio odgovor na srpski državni teror u Kraljevini Jugoslaviji. Hoćemo li i možemo li preskočiti događanja u toj također fašističkoj državi i možemo li zanemariti činjenicu da je Aleksandar bio zločinac? U toj fašističkoj tamnici naroda letjele su hrvatske glave čak i u beogradskoj skupštini; zločin gori od ratnoga! Da, “nema laži”, ali nema ni preskakanja istine, jer je i to zapravo laž.
Ma, dakako da moramo jedni drugima pogledati u oči. Ali neprestano ponavljanje i dozivanje u pamet onoga što je jedna strana počinila u Drugome svjetskom ratu, zanemarujući zločine koji su počinjeni prije rata, u ratu i poslije rata, uistinu više nema nikakva smisla. Pogledati u oči, znači pristati čuti, upoznati i priznati svu istinu i na toj osnovi graditi budućnost, jer samo takva cjelovita istina, pred Bogom i pred poviješću, doista nas čini slobodnima (usp. Iv 8,32).
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
