Netolerancija ili mržnja

Ovih je dana hrvatski medijski prostor zapljusnula izjava jednoga Engleza koji je uz rat došao u Hrvatsku i tu ostao živjeti. Englez se pravi Hrvatom, a ipak je Englez pa bi bolje bilo da se pravi Englezom, tj. bolje bi bilo da je ostao živjeti u Engleskoj, jer i bez njega Hrvatska ima preko svake mjere neprijatelja Katoličke Crkve i svega što promiče tradicionalne vrijednosti. Tome dr. sc. ne želimo ni spomenuti ime, a kamo li da bismo ponavljali gadosti koje je objavio na nekakvim svojim profilima. Ovdje se ne želimo osvrtati na toga “dotepenca” iz Engleske niti na ono što je u svome izljevu bijesa napisao o zagrebačkom nadbiskupu kard. Josipu Bozaniću. Kao da nam je bilo malo netolerancije i mržnje onih koji se još uvijek Hrvatima nazivaju, kao i onih čiji su predci nedavno ili nešto prije doselili u Hrvatsku, bježeći od bijede ili nekoga nasilja s Istoka. Ovakve istupe u medijima obično nazivaju netolerancijom, ali zapravo to je puno ozbiljnija pojava – to je klasična mržnja. Otkuda tom Englezu to duševno stanje u kojemu se nalazi, otkuda mu mržnja na katoličkoga nadbiskupa? Možemo nagađati, ali pomišljamo da tu ima i anglikanskoga utjecaja, a onda dakako i onoga političkoga engleskoga, pa na kraju i liberalnoga. Ovo možemo poredati i obratno. Znana nam je protestantska netrpeljivost prema Katoličkoj Crkvi, znano nam je i englesko političko stajalište prema Hrvatskoj, ali moramo se čuditi i pitati kako je moguće da su engleski liberali u potpunu suglasju s hrvatskim komunistima i njihovim sinovima koji se također predstavljaju liberalima? Ako pokušamo pratiti povijest komunističke ideje i njezina ostvaraja u raznim europskim i svjetskim društvima, jasno ćemo vidjeti tko su zapravo nositelji tih komunističkih revolucija. Liberali, probisvijeti, moralni nitkovi, anarhisti i buntovnici. To je ta “nova buržoazija” koja je ustala protiv “stare buržoazije”, te iskoristivši nezadovoljstvo milijuna ugroženih ljudi propagirala nekakvo “besklasno društvo” i “raj na zemlji – raj bez Boga”. Najveći neprijatelj na putu do toga “zemaljskoga raja” bila im je Katolička Crkva. Promatrajući te likove, počevši od Lenjina do ovoga englesko-hrvatskoga “Lenjina” (doktora znanosti), ne možemo se oteti dojmu da je vrlo tanka nit između liberalnoga i totalitarnoga sustava, između liberalne i totalitarne misli. Naime, liberali su se vrlo brzo pretvorili u totalitarce i izvodili komunističke revolucije, a evo vidimo kako su se opet brzo totalitarci pretvorili u liberale, pa će danas u hrvatskome društvu rijetko tko reći da je komunist iako je mnogima životni habitus apsolutno komunistički. Zapravo to su jedni te isti ljudi. Samo prilike diktiraju čime će se i kako predstavljati. Mediji bruje o hrvatskom netolerantnom i podijeljenom društvu. Mislimo da je potrebno reći tko je to netolerantan, tko to nekoga mrzi. Za neke je pjevanje nekakve pjesme netolerancija, a rijetki su se oglasili i osudili netoleranciju koja prelazi svaki pa čak i uličarski ukus, odnosno izravnu mržnju protiv katoličkoga nadbiskupa. Ovdje je u pitanju klasična diktatura u kojoj manjina maltretira većinu. Uzeli su medije, stvorili nekakve “nevladine udruge”, aktivni su na tzv. društvenim mrežama, jednostavno upravljaju društvenim procesima i nameću svoju ideologiju. U hrvatsko društvo uistinu je posijan kukolj, te se dobiva dojam kako je ostalo malo pšenice, ali ipak nije tako. Pšenica treba preuzeti ulogu koja joj na zasijanoj njivi pripada.

B. G

Izvor: Crkva na kamenu