U njemačkom Bildu Alexander von Schönburg objavio je tekst s naslovom “Ognjeni pakao Notre-Dame”. Prenosimo dijelove toga teksta
Notre Dame nije, hvala Bogu, posve izgorjela. Zdanje koje već godinama sve više trune vjerojatno će, zaslugom donacija u milijunima, nakon restauracije zasjati u novom sjaju. Znači li to da je opasnost prošla? Ne. Šok je na dubljoj razini.
– Požar na jednom od velikih zdanja srednjovjekovlja očituje temeljni strah.
Notre-Dame je simbol naše europske kulture. Psiholog Christian Lüdke, kojega je Bild upitao zašto s jedne strane šutke podnosimo izgladnjivanje djece u Trećemu svijetu dok s druge strane zapadamo u žalopojke kada jedno zdanje počne gorjeti, kaže: “Gorjelo je više no samo zdanje. Mnogo više! Notre-Dame i s njom usporedive građevine nisu samo kamenje poredano jedno na drugo, one su simboli. Simbol je psihološki vanjski znak unutarnje obvezanosti. Onako kao što je vjenčani prsten simbol toga da jedno za drugo preuzme odgovornost.”
– Simboli su vidljivi znakovi našega identiteta!
U Parizu je djelomice izgorio dio naše duhovne baštine. A odvojeno od te baštine, od našega identiteta, ne može se razmišljati o kršćanstvu. Kada gori jedna od najvažniji crkava Zapada, čovjek osjeća da je na kocki više negoli gubitak jednog arhitektonski jedincata građevinskog spomenika. Požar Notre-Dame stavlja nam pred oči što se gubi kada kršćanstva nestaje iz srca Europe.
– Je li možda i ovaj požar simbol nečega?
Čitavo europsko kršćanstvo upravo se nalazi suočeno s time da izgubi ulogu štita naše kulture. Drukčije rečeno: Kršćanstvo dogorijeva. A mi to bespomoćno promatramo, dijelom bešćutno, željni senzacija, možda čak i zlurado.
– Možemo li si to priuštiti? Može li Europa opstati bez duhovnoga temelja? Gubimo li mi tu ne samo naš moralni kompas, nego i dio svoga identiteta?
Odvraćanje od kršćanstva poprimilo je dramatične razmjere. Povjesničar Stéphane Bern, kojega je francuska vlada zadužila da se bavi prikupljanjem novaca za obnavljanje povijesnih zdanja, to je ovako formulirao: “Prije stotinu godina Notre-Dame bila je puna vjernika koji su se ondje molili, a među njima našao bi se i poneki raspršeni turist kojeg je zanimalo zdanje. Danas je upravo obrnuto: Milijuni turista koji dolaze u Notre-Dame radi njezina razgledanja, a među njima nekoliko izgubljenih vjernika koji se ondje mole.”
Zatvara se sve više crkava, u Francuskoj ne prođe nijedan tjedan da u crkvama ne bude žrtava vandalizma. Naposljetku je nedavno planula i jedna druga slavna pariška crkva, Saint-Sulpice.
– To znači da su tu borbeni protivnici Crkve na djelu. Pariški politički znanstvenik Philippe Portier sluti da iza učestalih napadaja na francuska crkvena zdanja stoji “sotonistički pokret”. Pokret u čijoj je ideologiji, kaže Portier, kršćanstvo “moral slabih” koji mora biti prevladan.
To što se upravo događa trebalo bi uznemiriti i one koji s religijom nisu ni u kakvoj svezi. Postmoderna teza, teza novoga doba otkvačenoga od religije glasi: Ne postoji jedna istina, postoji nebrojeno mnogo jednako opravdanih načina gledanja na svijet. Odatle proizlazi, na kraju krajeva, ono što nas s razlogom uznemiruje: Ako nema onoga jednoga velikog poretka, zašto smjesta ne sravniti sa zemljom sve što miriše po “starom poretku”? Velika tabula rasa!
U ovo doba dekonstruiramo sve. Religiju. Obitelj. Moral. Seksualnost. Spolove. Sve. Bacamo kroz prozor sve što je nekoć vrijedilo. Ono što ostaje jest nihilizam. Ništa drugo ne vrijedi. Ništa nije istinito, sve je dopušteno. Recimo to s Nietzscheom: “Bog je mrtav. Mi smo ga usmrtili – vi i ja.”
Za velikog francuskog filozofa Jean-Paula Sartrea (1905.-1980.) ateizam je bio pretpostavka slobode i humanizma. Čovjek, po Sartreu, osuđen je na apsolutnu slobodu.
No “društvo iz kojega je Bog izočan – društvo koje ga ne poznaje i prema njemu se odnosi kao da ga nema, to je društvo koje gubi svoje mjerilo”, kako je to jednom formulirao papa emeritus Benedikt XVI. On u nastavku kaže: “Jamčeno nam je da će kada Bog umre društvo biti napokon slobodno. U stvarnosti smrt Boga znači u određenom društvu ujedno i kraj slobode toga društva, zato što umire smisao koji daje orijentaciju. I zato što nestaje onoga mjerila koje nam pokazuje smjer, i po kojem nas se uči kako razlikovati dobro od zla.”
– I nekršćani osjećaju da tabula rasa postmoderne prijeti samoj supstanciji naše kulture.
Dobra vijest: Temeljne strukture katedrale Notre-Dame stoje tu i dalje. Kao što stoje i crkvene strukture u Europi. No vjernika koji su ih nekoć punili, njih biva sve manje. Fotografiramo li zdanje kao što je katedrala Notre-Dame, ono nam je zanimljivo samo onda ako je riječ o selfijima, ako možemo same sebe vidjeti na fotografiji. Ako mi stojimo u središtu.
– Možda je kucnuo čas da ponovo bacimo kritički pogled na našu egomaniju, na zadovoljenje vlastitih požuda, na konzumiranje i na ja-ja-ja usmjerenu kulturu.
Možda nam je požar Notre-Dame razumjeti kao upozorenje da se zamislimo nad temeljnim koordinatama naše kulture.
“Kada Boga ne bi bilo”, napisao je veliki Rus Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.), “tada bi sve bilo dopušteno”.
– Bojim se doba u kojem je sve dopušteno i u kojem je čovjek jedina mjera svih stvari.
