Sputnjik, 4. travnja 2021. – Stepinac podržavao ustaše – male šanse za kanonizaciju. Stručni saradnici Komisije, kaže Tanasković, znali su u šta smo sve imali uvid ali nije bilo potrebe da se sve obelodani i ova dva pisma za nas nisu suštinski ništa novo. Naš sagovornik dodaje da je na osnovu ukupnog materijala i uvida u komunikaciju kardinala Alojzija Stepinca i Svete stolice bilo sasvim jasno da je on bio problematična istorijska ličnost i da ni u kom slučaju i ni po kakvim kriterijumima ne bi mogao da bude svetitelj.
“Nama je bilo važno da se to dokaže, a u kojoj meri je on ratni zločinac, u kojoj meri je neposredno učestvovao u nečemu, šta je sve znao i šta je mogao da spreči – još se istražuje. Pouzdano je da je nadbiskup Alojzije Stepinac u punoj meri podržavao ustaške vlasti, da je morao biti svestan zločina koje se na teritoriji Hrvatske u to vreme čine prema Srbima, Romima i Jevrejima, da je ponekad činio neke gestove da pomogne na individualnom planu, da je ponekad čak i upozoravao na neke stvari ali da nikada nije doveo u pitanje samu ideju da se taj prostor očisti od Srba kroz katoličenje. Dakle, on je dovoljno problematičan da prema našem shvatanju ne može biti svetitelj ali će na kraju ipak odlučiti Vatikan”, kaže za Sputnjik bivši ambasador u Vatikanu.
* Dr. Darko Tanasković ima u vidu svoje “pouzdano” uvjerenje, a to je da je “Stepinac u punoj mjeri podržavao ustaške vlasti”. Oprezan diplomat ne će se zaletjeti pa reći da je Stepinac u punoj mjeri podržavao osnivanje i egzistenciju Hrvatske države – što je u Beogradu bilo smatrano kao neoprostiv zločin:
i 1918. godine
i ratne 1941. godine
i proljetne 1971.
i agresorske 1991. godine – nego svraća pozornost čitatelju s glavne teme na sporedan kolosijek: na “ustaške vlasti”, stranku, režim, vladu, poglavnika, kako bi mogao lakše tvrditi da je Nadbiskup “dovoljno problematičan da prema našem shvatanju ne može biti svetitelj ali će na kraju ipak odlučiti Vatikan”. To o Vatikanu – pošteno je od dr. Tanaskovića. Katolička Crkva sa središtem i Glavom u Vatikanu i nije tražila “shvatanje” ni Darka Tanaskovića, ni Germana Đorića, srpskoga patrijarha (1958.-1990.), ni Pavla Stojčevića, patrijarha (1991.-2009.), ni Srpsko-pravoslavne Crkve, nego se ravnala po vlastitim višestoljetnim pravilima te sama odlučila i otvorila svetostolički Stepinčev postupak koji je otpočeo prije 40 godina, 9. listopada 1981. A dovršen na temelju 136 istraženih arhiva i 39.000 stranica dokumenata te iskaza 86 kvalificiranih svjedoka, među kojima bijahu pripadnici ne samo hrvatskoga nego i srpskoga, slovenskoga, mađarskoga, njemačkoga i židovskoga naroda. Bili su to kardinali, biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, vjernici laici, razni djelatnici počevši od jugoslavenske tajne policije ili Udbe do stražarâ blaženoga Alojzija zatvorena u Lepoglavi i zatočena u Krašiću, posebno liječnici i ljudi drugih profesija.
Apostolska Stolica nije pitala SPC kada je inaugurirala postupak i dala Nadbiskupu naslov Sluge Božjega, 1981. godine.
Ni kada su mu dokazane bogooblične krjeposti vjere, ufanja i ljubavi i stožerne krjeposti razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti.
Nije pitala SPC ni kada je proglasila nadbiskupa Alojzija Stepinca blaženim 1998. godine.
Službenu proglašenju Stepinčeva mučeništva prethodila je jednoglasna odluka izabranih sudaca 7/7 pa 9/9, koja je 11. studenoga 1997. proglašena, i to odluka o mučeništvu na temelju posljedica proizašlih “iz nevolja zatvorskih”, pri čemu je istaknuta Stepinčeva duboka suživljenost s Kristovim pashalnim otajstvom.
Jednoglasnu odluku o mučeništvu blaženoga Alojzija Stepinca donio je i Kongres kardinala i biskupa na sjednici održanoj u Apostolskoj palači 5. svibnja 1998. gdje je rečeno da Alojzije Stepinac ima aureolu svetosti i mučeništva jer se služio onim silama koje je “primio po mjeri po kojoj ih je Krist darovao” (usp. Svjetlo naroda, 40).
Konačno je 3. srpnja 1998. Dekret o mučeništvu koje je prouzročeno “ex aerumnis carceris” – iz zatvorskih patnja, pročitan pred papom Ivanom Pavlom II. koji je potvrdio da će beatifikacija biti za tri mjeseca. – Sluga se Božji naziva časnim.
Ivan Pavao II., sveti, u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., na dan proglašenja blaženim pred više stotina tisuća vjernika, u propovijedi zahvaljuje Trojstvenomu Bogu za okristovljeni lik Alojzija Stepinca, koji je “na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom otajstvu poput pšenična zrna koje je palo u zemlju”, na “ovu hrvatsku zemlju”, i u kojem je “križ Kristov postigao divnu pobjedu”.
Bilo bi danas neumjesno reći da je Stepinac bio za Hrvatsku državu, u sadašnjem svijetu gdje svaki narod ima pravo na svoju državu, pa makar bila uska kao Monaco (2 km2) a duga kao San Marino (32 km2). Nego je istaknut prigovor da je on u “punoj mjeri podržavao ustaške vlasti”! Ne će on nijekati ni želju ni podržavanje Hrvatske države, pogotovo nakon 30-godišnje njezine samostalnosti i afirmacije, nego će optužiti Stepinca da je u punoj mjeri podržavao ustaške vlasti.
U godini smo 1941. Godinu dana prije toga počele su pripreme za proslavu 13 stoljeća kršćanstva u hrvatskom narodu i njegove moralno-dogmatske i primacijalne povezanosti s Katedrom Svetoga Petra u Rimu. I, eto, upravo u toj jubilarnoj godini događa se Hrvatska – država! Kako u tom trenutku ne otpjevati Tebe Boga hvalimo u katedrali!? Ako Stepinac pozdravlja Hrvatsku državu kao što ju je hrvatski narod pozdravio “plebiscitarno” (Stepinčev je to izričaj na komunističkom sudu 1946.), kako bi se onda Nadbiskup trebao ponašati prema tadašnjoj “ustaškoj vlasti”?
– Zatvoriti se u duhovnu kulu na Kaptolu i ignorirati tu konkretnu ustašku vlast?
– Ili uspostaviti kontakt s onima “po šumama i gorama” i podržavati njihov šumski program?
– Ili poći za onim kraljevićima koji su pobjegli u London?
– Ili položiti zakletvu pred generalom Dušanom Simićem u Beogradu koji je 27. ožujka 1941. prevrnuo Kraljevinu Jugoslaviju?
– Ili će se ponašati onako kako se kao Nadbiskup ponašao za predratne kraljevske Karađorđevićeve aleksandrovštine ili za poratne komunističke Rankovićeve aleksandrovštine?
Katolički biskup drži se pravila Svete Stolice. Prema civilnim vlastima: odstojanje i poštovanje. Dovoljno odstojanje da se biskup ne miješa u personalnu politiku društva, da se sam ne kandidira ni za kakvu političku ulogu i da svećenicima na svome jurisdikcijskom području ne dopušta da se miješaju u aktivnu politiku, tj. da obaraju jedne a postavljaju druge političare. Kratko rečeno: Neka se država ne miješa u imenovanje župnika, a neka se Crkva ne miješa u imenovanje župana! Ideal je: Slobodna Crkva u slobodnoj državi: s otvorenim razgovorom i uzajamnim poštovanjem. Što veće poštovanje, to manje odstojanje. I obratno. Poštuju se vlastite autonomije, kompetencije, auktoriteti. Gdje se god te vlasti preklapaju, jer se radi o istim građanima vjernicima, tu se vlasti – bile one velikosrpske predratne, ustaške ratne ili komunističke poratne – uzajamno razgovaraju, posjećuju i rezultate utvrđuju.
Nadbiskup Stepinac nije obarao ni predratnu vlast, ni ratnu, ni poratnu, jer to nije njegova misija. Crkva kao stabilna ustanova, a svjesna svoga ljudskoga elementa, uvijek je znala svoje dužnosti da služi uspostavi Kraljevstva Božjega već ovdje na zemlji, poštujući zakonitu civilnu vlast. Ali je isto tako bila svjesna da je ona uvijek, s moralnoga gledišta, kritička svijest društva i države pa i u njezinim političkim odlukama. Apostoli su se i njihovi nasljednici biskupi u Crkvi od samih početaka držali Božjega načela: Boga se bojte! i ljudskoga pravila: Kralja častite! (1 Pet 2,17), jer kralj u zemlji drži red. Petar apostol kaže da cara valja poštovati – makar to bio Neron, a bio je upravo Neron koji će, za koju godinu, Petra pribiti na križ na vatikanskom brežuljku 67. ljeta Gospodnjega. Ali ako je kralj ili car, poglavnik ili maršal, zatražio da se njemu treba pokloniti kao “božanstvu”, čestiti su biskupi uvijek odgovorili: Neka nam glave padaju, ali pred carem na koljena ne padamo! To su kršćanski mučenici! To je nadbiskup Alojzije Stepinac! Takav po katoličkim kriterijima zaslužuje aureolu svetosti i mučeništva!
Pavelić je 16. svibnja 1941. papi Piju XII. uputio “službeni dopis”, i to na latinskom, u kojem ga moli da prizna novu državu. U pismu čitamo, između ostaloga: “Ne ćemo se, bez sumnje, prevariti, ako ovo dobročinstvo [priznanje Države] pripišemo moćnomu zagovoru Apostolskoga Prvaka, kojemu su Hrvati uvijek vjerni”. I dodaje: “Nakon što je blaga Providnost Božja dopustila da ja u ruke preuzmem kormilo svoga naroda, čvrsto sam odlučio i žarko želim da Hrvatski narod, vjeran svojoj slavnoj prošlosti, ostane vjeran i u budućnosti Svetomu Petru Apostolu i njegovim Nasljednicima, i da naša Domovina, prožeta evanđeoskim zakonom, postane Kraljevstvo Kristovo”.
Ako se Poglavnik deklarira takvim u prvim susretima i razgovorima, i ako tako piše Nasljedniku svetoga Petra, može li Stepinac predvidjeti kakav će taj “kormilar” biti za dva tjedna, za dva mjeseca, za dvije godine ili početkom svibnja 1945. godine kada je pozvao Nadbiskupa u svoj Stan i želio mu predati u ruke to isto “kormilo” Nezavisne Države Hrvatske u strahu od partizana pred Zagrebom, a on će glavom bez obzira u emigraciju! Stepincu nije padalo na pamet da bježi ni za “ustaškim vlastima” i da se preda Saveznicima, kao što nije ni 1941. bježao za onim “kraljevskim” u London, a još manje mu je bilo na pameti da preuzima “kormilo” države u svoje ruke, koliko mu god bila draga Hrvatska država, jer i u najtežim trenutcima te države znao je ispravno birati između neprolazne Crkve i prolazne države.
Na ovom je prostoru u posljednjih stotinu godina prohujalo nekoliko državnih tvorevina, više “da-Bog-sačuva”, nego “ko-Bog-zapovijeda”, a opstala je samo jedna Crkva, ovdje govorimo o Katoličkoj Crkvi. To je Stepinac procijenio jer je vjerovao u tu Crkvu jednu, svetu, katoličku i apostolsku, jer je bio spreman u svaka doba i na svakom mjestu život svoj za nju položiti.
Darku Tanaskoviću samo je, čini se, ratna “ustaška vlast” u glavi. Sveta Stolica gleda i vrjednuje Stepinca
u njegovoj 1934. kada je imenovan Koadjutorom;
u njegovoj 1937. kada je kao Nadbiskup ordinarij preuzeo upravu Nadbiskupije;
u njegovoj 1941. kada je iskrsla NDH;
u njegovoj 1945.-1946. kada su ga komunisti pustili 16 mjeseci da im se pokloni i Crkvu u Hrvatskoj od Svete Stolice odvoji. Nisu to dočekali! Zato: ako ne ćeš na pod, hoćeš na sud!
Sveta Stolica gleda u svih Stepinčevih 14 godina posljedicâ iz onih “patnja zatvorskih”, a istodobno načelno, naslovno i stvarno bijaše Nadbiskup zagrebački! A napose ga gleda u njegovoj samrtnoj 1960. godini, na svršetku patnje i mučeništva. Svršetak djelo krasi! Pa ako je milosrdni Gospodin Isus na Kalvariji pokazao božansko milosrđe na raskajanu Dizmi na križu i obećao mu iste večeri zajedništvo “u raju” (Lk 23,43), valjda je i nadbiskup Stepinac koji je oprostio svojim neprijateljima i koji je “ponekad činio neke gestove da pomogne na individualnom planu” – čak mu Tanasković toliko priznaje među svojim inkriminacijama! – zaslužio milosrdan poziv u raj jer je u Nadbiskupu “Kristov križ divnu postigao pobjedu”! Zato hrvatski narod, na općoj razini, štuje Stepinca kao blaženika i mučenika gotovo više, češće i žarče nego sva tri hrvatska sveca zajedno: Nikolu, Marka i Bogdana-Leopolda i svih ostalih 13 blaženika i blaženica od dominikanca Augustina Kažotića, proglašena blaženim 1700. godine, do don Miroslava Bulešića, beatificirana 2013. godine! Stepinac je moralna vertikala i katedrala duha. Njegovu je zvijezdu Bog upalio na hrvatskom nebu, jer je Gospodin progovorio i 1998. godine i sa svoja 23 čuda nakon beatifikacije. I ono glavno i potrebno čudo jednoglasno je priznato na službenom sudu Svete Stolice. Ne može se mimo Božje!
Ekumentator
Izvor: Crkva na kamenu
