Opraštanjem liječimo svoju dušu

Foto: Pexels.com

Svakodnevno molimo: “…otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim…” ili “…A moja osveta je oprost…” To su riječi najljepše molitve na svijetu, one koju nas je sam naš Gospodin naučio i pretposljednja rečenica iz Duhovnoga testamenta bl. Miroslava Bulešića od 23. travnja 1945. Dug i oprost. Ta, i kako bismo došli do Božjega milosrđa, ako i sami ne bismo bili milosrdni. Ovo je priča o oprostu.

Mariji je trebala pomoć u poslu koji se nagomilavao svakoga dana sve više, pa je trebalo zaposliti još nekoga. Na natječaj se javila i jedna kolegica koja je tada bila nezaposlena. Bila je podosta mlađa od Marije, starija tek koju godinu od Marijina sina. Do tada je radila u jednoj drugoj službi, ali tamo je više nisu željeli. Bila je loše ocijenjena, među kolegama omražena, na glasu kao konfliktna, bahata, nepristojna, neuklapajuća, zapravo dobila je otkaz. “Ne uzimaj je ni za živu glavu, požalit ćeš”, govorili su Mariji, “sve će vas međusobno posvađat”. Marija je dobila i njezine službene negativne ocjene. S takvim ocjenama u sustavu posla više nigdje ne bi imala. Svi mjerodavni negativno su se očitovali o njoj. “Ako bude problema s njom, reći će mi da sam si sama kriva što sam je uzela”, razmišljala je Marija. Ne poznajući je osobno, na temelju službenih ocjena ljudi koji su u to vrijeme vedrili i oblačili u njihovu poslu, odbila ju je. Tada su započeli pritisci druge struje iz veza koje je povukla mlađa kolegica. Među njima bio je i Marijin neposredni šef. Pritisnuta količinom posla i šefovom prijetnjom neka se onda u poslu snalazi sama (a na kraju godine traže se samo statistički rezultati kojima nikada nije dopustila da joj postanu jedini zakon) – popustila je. U Zagrebu pak, u onoj poznatoj ulici gdje su im bili šefovi nad šefovima, bili su iz druge struje. Tamo su joj rekli neka im odmah dojavi njezin prvi i najmanji pogrješan zarez, pa će je odmah maknuti. Noć prije putovanja u Zagreb na njezinu svečanu prisegu Marija se pomolila i tu njoj nepoznatu osobu predala Bogu. Rekla je: “Bože, ako je istina ono što sam o njoj čula, preokreni to. Daj mi ljubavi i strpljivosti za nju. Da joj budem i šefica i dobra starija kolegica, možda i majka. Ako mi je dano da je nosim u svom životu – nosit ću je”. Jer ta djevojka, kako će se kasnije pokazat, doista je trebala i majku i oca pokraj svojih živih roditelja. Rasla je u sredini punoj pohlepe, bahatosti, zavisti, gdje se sve mjeri brendiranom odjećom, skupim autima, zvjezdicama apartmana, novcem od turizma i svega dobroga i još više lošega što to donosi domaćemu svijetu, a pravoga doma i roditeljske ljubavi nikada nije upoznala. Zaintrigirala je Mariju već prvoga dana na poslu. Doduše, ubrzo su se ipak potvrdile karakterne crte iz onih priča, ali Mariji se nisu činile tako drastičnima. Ni sama ne zna kako i zbog čega, ali bila joj je draga. Fizički je podsjećala na buntovnoga dječaka, a u duši je bila nikad željena i voljena djevojčica, silno gladna ljubavi. Pa i kad bi učinila stvari koje nikako nije smjela, Marija je uvijek nekako štitila. Mlađa kolegica znala ju je nasmijati svojim prepričavanjem raznih događaja, pa i imitiranjem njih samih u uredu. Jednostavno, bila joj je draga. No, iako je Marija bila šefica, ostali zaposlenici bojali su se one mlađe kolegice i zamjeranja njoj. A Marija bi je često pozivala van na kavu, upravo kako bi je ukorila zbog komentara o drugima i čak i neskrivenoga, često i zločestoga ponašanja. Znala je otići i kod nje kasno navečer kada bi bila u raznim psihičkim i emocionalnim krizama i kada se danima ne bi javljala na telefon, ni dolazila na posao, dovodila je na Uskrs u svoj dom da ne bude sama na taj blagdan, poticala je da si kupi stan dok može otplaćivati kredit, auto, neka ne čeka ako i kada će naslijedit nešto od oca iz čije kuće niti svoju odjeću nije smjela ponijeti. Hrabrila ju je u ljubavi, neka ustraje i osnuje svoju obitelj, neka se ne osvrće na sve ono i one koji joj štete u životu. Bila joj je draga na način da se trebalo brinuti za nju. Kad je prvi put došla u njezin vlastiti stan, Marija je osjetila radost i ponos kao da joj je kći. Ipak, otkrila je da ova čini stvari koje bi Mariji mogle naštetit, jer njihova služba funkcionira po načelu dojava, bilješki, praćenja, podobnosti, da piše nekakve dopise protiv nje, da priča neistine, čak su je i iz vrlo ozbiljne službe upozorili na to. “Želi tvoje mjesto”, “pripazi se od nje”, govorili su joj, “nimalo ti nije sklona”. Gladna je ljubavi, samo to je, mislila je Marija, ne može mi to naštetit, a ničega drugog tu i nema. Ta ne može neistina naškodit. Čak su joj već i bliži suradnici govorili da tu nešto ne štima i da je ova “slatka” s njom samo pred njom. Nakon što bi je Marija ukorila, znala bi joj odgovorit: “Da, mama”, i to bi je uvijek razoružalo, makar ako bi to ova rekla podrugljivim tonom. Potom bi se mlađa kolegica durila kao dijete, što nikako nije smjela čak ni po pravilima posla, ali Marija bi prekidala tu šutnju na način da bi joj nešto dobacila na šalu. Zašto? Bila joj je draga unatoč svemu. Boljelo je nju to pomalo i istovremeno negdje u dubini srca znala je da ova čini nešto loše i izdajnički prema njoj, predosjećala je da se tu vrte nekakve Judine škude, da joj srce nije čisto, ali nakon kraćega vremena opet bi sve zaboravila.

I dođe dan kada Marija više nije bila šefica i kada je naprasno i na vrlo ružan način otišla s posla. Srele su se još dva puta u životu iza Marijina odlaska s posla. Kad je Marija došla po svoje stvari i jednom sasvim slučajno na parkiralištu. Kad je Marija došla po svoje stvari, ova joj ni na jedno pitanje nije htjela odgovorit. Bila je hladna, osorna, strana. “Ne zanimaju me tvoji problemi.” Tu, u uredu koji joj je bio drugi dom, u koji je došla Marijinom voljom i gdje je mogla zarađivati za život kada su je svi drugi otpisali, u kojemu su provele više godina zajedničkoga života. No, šok je za Mariju bio još veći kada je kasnije pročitala iskaz te svoje kolegice protiv nje, kojega je dala u tajnosti. Bog najbolje zna zašto i kako slaže stvari. Govorila je stvari koje je čak nitko nije ni pitao i koje na kraju ništa ni ne znače i koje nisu istinite. Kao da je htjela iskaliti sav svoj neki unutarnji bijes ili možda neispunjenost u životu, ocrniti je kao zlu maćehu i za nešto što uopće nije važno. Možda podsvjesna osveta majci, možda ocu. Možda je znakovito da je mlađa kolegica upravo u zgodi, o kojoj je neistinito svjedočila, na putu iz Zagreba prema kući imala prometnu nesreću, a ona je pravim čudom prošla neozlijeđena. Nakon njihova posljednjeg susreta u međuvremenu postala je majka. A Marija, Marija bi je tako rado vidjela. Ma, ne zanima nju sve to što je bilo, samo bi rado popila jednu kavu s njom, da je opet nasmije nekom svojom imitacijom ili pričom. I tako bi rado vidjela nju kao trudnicu, pa njezino djetešce. Da je vidi kao majku. Sigurno bi je kao “ma daj, mama” u nečemu poučila. Sigurno bi joj poklonila nešto prigodno za rođenje. Marija kaže da svakoga dana u molitvi za pokojne njezino ime posebno naglasi Milosrdnomu našemu Otkupitelju. Njezinu malu djevojčicu nikad nije vidjela. S mirom i nježnošću spominje to malo dijete svoje rano preminule mlađe kolegice. Ako Marija doista ne osjeća niti trunke ljutnje ili zamjeranja svojoj kolegici jednostavno zato jer ne može, jer joj je bila draga, kako li onda ne će naš Bog prema nama koji Sam jest Ljubav i Milosrđe i koji nas je i stvorio, a zbog čega drugog, ako ne zbog ljubavi?! Možda je dovoljno da Ga barem malo nasmijemo. A ljubav, pa ljubav nema i ne treba razloge.

Davorka Smoković

Izvor: Crkva na kamenu