Laik sam, nisam ledik ni klerik. Živim kao i većina našega svijeta. Nastojim sačuvati vlastitu dušu, vjeru djece, dati im znanja i obrazovanja. A to stoji puno živaca i novca, što je logično i pravedno. Ipak ima više sitnih stresova i potresa koji su nažalost nelogični i neočekivani. I upravo kada pomisliš da si nešto sagradio “pukne glupost” i sve sroza na početak, ali pukne od tamo gdje ne očekuješ. Kako djecu uvjeriti da je nešto bijelo, ako je netko u svilu utkao crnu vunu.
Kreneš od najmanjih nogu po najizvornijoj franjevačkoj platformi – od onih tekstova Tome Celanskoga, pa svega vrijedna iz te pobožne riznice – ali nakon četrdesetak godina čitanja i razmišljanja opet se vraćaš na početak: shvatiš da je potporni stup svake vjere, prvotno kultura, u svim svojim izdancima. Poželiš onda to svekolikim doprinosom objaviti ljudima oko sebe, svojim župnicima i duhovnicima. Ubrzo shvatiš da je to uzaludan trud jer ozbiljna sugovorništva zapravo i nema. Uzmi ili ostavi! Slušaj ili nestani! Koje su ti duhovne kompetencije? Mi ovdje krvarimo od 13. stoljeća? I što pametno čovjek može odgovoriti? Krv je preteška riječ… Nedavno me potjera jedan s fratarskog parkinga vičući: “Moj brat je ovdje župnik!” Uzvratio sam mu: “Moj otac je ovdje bio gvardijan!” Srećom trebala mu je minuta da shvati šalu i pojuri za mnom.
Puno toga se srozalo – čak ispod razine facebooka. Postaje jasno da se poganstvo teže iskorjenjuje od alkohola i duhana. I klapa to tako desetljećima. Ipak, mnogi vjeruju da se isplati, iako za njihove skrovite bitke nitko ne zna. Mnogi uspiju odškolovati i zaposliti djecu, ako im samo taj cilj pokriva mnoge druge propuste. Što je s vjerom, ozbiljnom vjerom, vjerom intelektualaca? I onda kao za peh po YouTube aplikaciji milijunska gledanost slavlja mladih misa. Sviri harmonika, tambura i šargija, lete dijelovi tijela, mladi klerici i časne (u pobožnu, Bože mi prosti, transu) lamaću habitima… kao da su na vašaru u popularnoj Arizoni. “Pleši, Mare, prašina se diže!” – samo je jedan od light navoda s takvih veselja.
I dođeš doma i tumačiš djeci da je Prvi petak, da treba poći na ispovijed i pričest. Već te je strah pobune i pitaš koji je novi razlog da se to pokuša odgoditi. Onda te zelena tinejdžerica spusti na zemlju: “Ne ću se ispovijedati kod onoga što pleše kao majmun u habitu. Vidio si na televiziji na što to sliči. Ti izvoli, ali ja ne ću!”
Na pamet mi je taj tren pao dio pobudnice Ivana Pavla I. (Albino Luciani) vjeroučiteljima: “Dijete je strašan karikaturist. Ono odmah otkrije ako u vjeroučitelja ima išta čemu se može narugati. No, sve što je izvanredno, svaka vještina, skladnost, umiljatost osvaja i zanosi dijete. Malo treba da djeci postanemo ruglo, također malo da se s nama oduševe. Zbog toga treba da vjeroučitelj bdije i pazi na svoju vanjštinu.
Vanjski izgled je također važan. Pretjerana elegancija, mirisne vodice, puder, ruževi, razmetanje vjeroučitelja (ili vjeroučiteljice) navest će djecu da mu se smiju, ali površnost i neurednost također će loše na njih djelovati.
Polazeći na predavanje katekizma ide se na važan posao. Stoga se treba i dolično odjenuti, uredno počešljati, neka u tome ne uzmanjka osobni stil. To zaslužuje katekizam, a i djeca. Da, najbolnija je devastacija iznutra, ona bez prisile i ugroze i – ne možeš vjerovati – dobrovoljna i oduševljena. Svadbe su već prihvaćena priča (ono kada mlâda ima dekolte do pupka, a u crkvi se pokrije kaputićem, a na izlasku odbacuje balast i ponovo zasja u izvornosti, kao da se radi o dvije osobe), ali je barem čudno što nam i Mlade Mise postaju slične. Vjerujem da mnogi mladomisnici tu luk ne sade i ne mirišu i da su samo kolateralna žrtva općega ludila, stanja naših obitelji i župa. Jasno je da ima i onih koji planirano žele napraviti veselicu, koja počesto i bez njihove volje izgubi svaku mjeru i dostojanstvo. Previše bi trajalo da slikovito opisujem slikopise takvih slavlja – Bože, koja rapsodija cinizma! – a možda ste me već otkantali kao nekoga tko komplicira pa ću smjerno dodati: mene to žulja i nažalost ne mogu šutjeti, pa nemojte se previše ljutiti!
“Pleši, Mare, prašina se diže…” – kao da se o kobilama radi! Fratri skaču, lamaću udovima, a za njim što imaju, plešu, plešu, previše prašine… Brate, kako ćeš propovijedati ozbiljnost nakon ovakvih eskapada? Da, konkluzija je: svi su krvavi ispod kože! Stara bezbožna floskula! A pouka Ivana Pavla I. vrijedi i za laike: “Djeca su također osjetljiva na istinu. Ona imaju golemo povjerenje u vjeroučitelja. Stoga si on ni za šalu ne smije dopustiti da kaže nešto neistinito, ili dvoznačno. U tom pogledu nikada ne može biti prevelika razboritost i skrb da se pred djecom ne izgubi ugled čovjeka od riječi. Kada se, na primjer, pripovijeda, treba paziti da se pojedinosti ne mijenjaju. Dijete osobito pamti sitne pojedinosti te je zbunjeno ako ih drugi put čuje drukčije. U njemu se budi sumnja koja od nevažnih pojedinosti lako prelazi na ono bitno, na same istine koje mu se predaju.”
Pa ti pjevaj srpske i hrvatske cajke, a poslije pričaj o uzvišenosti gregorijanskoga korala. Na kraju se nađe kompromis: cmizdrave tzv. duhovne šansone još cmizdravije emocije i tempa, koje više gase nego li pale. Ispadaš nedosljedan kao ona čedna nevjesta s kaputićem u crkvi, koja se nakon pet minuta vraća izvornom nagonu i poganluku – nepotrebnom! “Pleši, Mare!”, zadnji je fratarski savjet i hit!
Napokon: ljude valja odgajati sa svom pomnjom i ozbiljnošću. Kultura puka je dobrim dijelom u rukama crkvenih ljudi, koje vjernici laici, srećom, još uvijek podržavaju i uzdržavaju. Možda se uskoro i pobune…
Na kraju, još malo Ivana Pavla I.: “Dijete ne podnosi pristranosti i nepravednosti. Kada ih vidi ili mu se čini da ih vidi, trpi, udaljuje se zatvarajući se u sebe. Kada je o tome riječ, ono što je za nas ludorija, to za dijete ima izvanrednu važnost.”
Djeca, valjda, poslije četrdesetak godina barem nešto smiju bojažljivo priupitati!
Izvor: Crkva na kamenu/MI
