Postoji ona narodna: Čega se pametan stidi, time se onaj drugi ponosi. Veoma je čudno da netko svoj javni ulični nemoral naziva “paradom ponosa”. Bez obzira tko javni ulični nemoral radio, pojedinci ili skupine, nemoral ostaje nemoral i kao takav ničim se ne može opravdati. To što netko ima prirodno stanje ovakvo ili onakvo, njegova je životna briga, pa u to ne trebamo ulaziti. Međutim, ako netko iz obijesti želi promijeniti svoju prirodu, to je onda nešto ozbiljnije, ali ni tada ne bismo trebali ulaziti u razloge takva ponašanja, jer čovjek je od svoga Stvoritelja dobio slobodu, koju može ispravno koristiti ili zlorabiti. Svatko na sebe preuzima odgovornost. Nečije prirodno stanje ili možda forsiranje nečega iz čiste obijesti trebalo bi ostati u privatnoj sferi, a ne po ulicama izvikivati nekakve poruke cijelome društvu. Ovdje dolazimo u sferu iritacije, jer ljudi obično kažu: Što je mene briga tko si i što si, živi svoj život kako misliš da je najbolje, a ostavi mene na miru. Poseban je problem to što se radi o javnom nemoralu, pa ljudi, želeći zaštititi sebe i svoju obitelju, reagiraju, ponekad i nasilno, što je, jasno, neprimjereno i potpuno neprihvatljivo. Nemorala je uvijek bilo, ali javni nemoral uvijek je osuđivala društvena zajednica. A danas javni se nemoral valja ulicama i trgovima i nitko na to ne smije reagirati. Štoviše, i državna televizija treba o tomu izvijestiti i dati prostora sudionicima tih “parada” kao da se uistinu radi o nečemu čime bismo se kao društvo trebali ponositi.
U naše vrijeme često se dogodi inverzija vrijednosti, što se dogodilo i ove godine na okupljanju tih “ponosnih paradera” u Zagrebu kada su za svoj slogan uzeli prekrasne riječi jedne hrvatske budnice: Još Hrvatska ni’ propala. Da je bilo po tim “paraderima” Hrvatska bi davno propala, i to znamo zašto. A oni eto uzimaju za svoj slogan nešto što s njihovim pogledom na svijet nema nikakve veze, štoviše, u potpunoj su suprotnosti. Kada ovomu dodamo izjave sudionika te “parade” kako se žestoko zalažu za “slobodan izbor žene hoće li roditi dijete” ili će ga ubiti, stvari postaju još jasnije, jer Hrvatska je, kao i svaka društvena zajednica, uvijek počivala na rađanju djece i nije propala samo zato što su hrvatske majke, i u veoma teškim vremenima, znale cijeniti život. Propast hrvatskoj državi i hrvatskom narodu ponajviše prijeti iznutra, jer ne bude li obitelji (a znamo što je obitelj) koje će voljeti i cijeniti život, ne bude li svjesnih, odgovornih i požrtvovnih majki u hrvatskome narodu, propast će i narod i država. Obitelj je temelj svakoga društva. Ako se društvo bude gradilo na lošim temeljima, tj. na nemoralu i nepoštovanju života, bez obzira kako ono izgledalo “uspješno”, prijeti mu urušavanje i nestanak. Pojedinac može biti ovakav ili onakav, ali društvo kao društvo ne može mijenjati moralne principe, jer iza njih stoji sam Gospod Bog. Ne želimo valjda ući u rat i sa samim Bogom?! Još uvijek imamo vremena za osvješćenje i otrježnjenje.
Izvor: Crkva na kamenu
