Školstvo, kao i svaki segment društvenoga života, povremeno treba reforme. Mnogo je toga novoga što je potrebno usvojiti pa su zato s vremena na vrijeme potrebne promjene. Europski visokoobrazovni sustav u zadnjih 15-ak godina doživio je korjenitu reformu. Sve je počelo prihvaćanjem Bolonjske deklaracije 19. lipnja 1999., čijim su potpisivanjem europski ministri obrazovanja otvorili put reformi visokoga obrazovanja. U svezi ovoga “posla stoljeća” vrlo brzo javili su se disonantni tonovi. Naime, mnoga su sveučilišta izrazila nezadovoljstvo ovom reformom, a neki su je u potpunosti odbacili. Na našemu prostoru čini se nije se mnogo toga bitnoga dogodilo. Jednostavno, nastavni planovi i programi koji su postojali prije reforme malo su modificirani, a u biti sve je ostalo isto. Studentima je ukradena jedna godina života produžetkom školovanja s četiri na pet godina. U onom prijelaznom razdoblju pojedina su se sveučilišta hvalila kako su oni “već prešli na bolonjski proces”, kao da su prešli iz pakla u raj, a u biti ništa se nije dogodilo, pa bismo sve skupa mogli nazvati bacanjem prašine u oči. Kvaliteta obrazovnoga sustava dobrano je narušena, tako da su uvođenjem bolonjskoga procesa zapravo svi na gubitku, a ponajviše studenti.
Kada je završila ta “reforma” visokoga obrazovanja na red su došle osnovne i srednje škole. Ponavljamo, reforma je potrebna, ali ona nije sama sebi svrhom. Ne treba nam reforma radi reforme, ako ona u sebi ne nosi nešto bolje i korisnije. U RH o reformi školstva priča se već godinama, a prethodna vlada nešto je odlučnije ušla u taj projekt. Zasigurno je tu bilo ljudi koji su imali viziju što treba učiniti, ali ne možemo se oteti dojmu da je reforma školstava u tim krugovima pretežno shvaćena kao politički projekt. Dovoljno je vidjeti tko je sve za ovakav prijedlog reforme pa da vam sve bude jasno, a onda su potpuno jasni i motivi zašto su te skupine baš za ovakvu reformu. Uostalom, bivši predsjednik vlade jasno je rekao da je Boris Jokić, kao voditelj cijeloga projekta, bio njihov izbor, što znači da ga je postavila politika, a da nije predložen iz znanstveno-odgojnih krugova. S druge strane imamo ljude koji pokušavaju u projekt reforme školstva privući mnoge relevantne stručnjake, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali, pa da se onda u jednoj široj raspravi stavi pod povećalo svaki prijedlog, kako bi se na kraju iskristaliziralo ono najbolje, ponajprije za djecu i njihove roditelje, a onda i za cijelu društvenu zajednicu. Gledajući sa strane ove prijepore, čovjek se čudi i pita u čemu je problem? Odgovor je jasan: oni koji su postavili voditelje ovoga projekta, kao i sami voditelji, a onda s njima popriličan broj lijevo orijentiranih sveučilišnih profesora i kulturnih radnika jednostavno ne žele raspravu na tu temu. Ako se netko usudi neki od njihovih prijedloga dovesti u pitanje, oni dižu “pobunu” i ne žele sudjelovati u najavljenoj reformi školstva. Čak organiziraju i prosvjede. Evo nas opet na poziciji: “mi ili oni”. Na žalost, neki uporno guraju ideologiju u školski sustav. Navikli su tako desetljećima pa se sada čude kako netko može dvojiti o njihovim prijedlozima. Koliko je naša stvarnost izvitoperena jasno govori podatak da je u bivšem komunističkom sustavu povijest smatrana političkim predmetom. Mnogima se i danas teško rastaviti od toga pojmovlja. Ako toj ideologiji dodamo i grubo politikanstvo, kao rezultat dobijemo ovo ljevičarsko guranje “svoje reforme školstva”. Reforma školstva radi same reforme nikomu ne treba, a ni jednoj ideologiji nije mjesto u školskom sustavu.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
