Danas je Četvrta nedjelja uskrsna, Nedjelja Dobroga Pastira, Svjetski dan Molitve za duhovna zvanja, Hodočašće Kraljici mira na Hrasno, Rođendan blaženoga mučenika kardinala Stepinca, Majčin dan… Mi bismo o Stepinčevoj majci, moliteljici duhovnoga zvanja, časteći i sve druge majke i preporučujući ih Dobromu Pastiru po zagovoru Kraljice mira i blaženoga mučenika Alojzija.
Počelo je 1907. godine kada je Amerikanka Ana Marija Jarvis, u povodu druge obljetnice smrti svoje majke, organizirala „Susret spomendana majki“. Taj se pokret tako rasplamsao da je 1914. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država W. Wilson proglasio Majčin dan državnim blagdanom. I onda je i svijet prihvatio taj Dan kada se majkama u znak zahvalnosti daruje cvijeće. Umjesto cvijeća izrekli bismo nekoliko riječi o majci blaženoga Alojzija Stepinca, Barbari, njoj u čast, ali i o njoj kao uzoru ljubavi prema djeci i cijeloj obitelji.
Barbara Penić rođena je u Krašiću 1868. godine u obitelji katoličkih roditelja. Odgojena u zdravu vjerskom nauku i moralu, i u crkvenoj pobožnosti živjela svega vijeka svoga skoro 80 godina.
Barbara se kao djevojka od 18 godina udala za bogata vinogradara, koji je imao godišnje po 300 hektolitara vina [3 vagona], a ona nikada nije pila vina. Ona će pokazati da može ne samo bez vina, nego da može postiti od mesa i od mlijeka i da tri dana u tjednu može živjeti o kruhu i o vodi. I to ne jedan tjedan nego 2.600 tjedana, gotovo 50 godina [1898.-1947.]. Vidiš li koliko je izdržljiva, jaka žena.
Barbara se udala 1885. godine za Josipa Stepinca [1850.-1934.], bogata udovca. On je bio oženjen prvom ženom, Marijom Matko, koja je također bila udovica ali bez djece. Kada je Mariji prvi muž umro, udala se za Josipa s kojim je u 8 godina [1877.-1885.] rodila četvero djece. I umrla. Oboje novih supružnika, Josip i Barbara, bijahu hrvatskoga korijenja i katoličkog odgoja s redovitim pohađanjem sv. Mise i ostalih sakramenata, i svakodnevnom molitvom u obitelji.
Još osmero djece rodilo se u obitelji Josipa i Barbare, tako da je kroz kuću prošlo četvero od Mare, osmero od Bare. Bara je rodila: Rozu, Josipu i Štefaniju – tri kćeri, te sinove – Juru, Marka, Alojzija, Miju i Matu. Peto je po redu njezino a deveto Josipovo dijete bio Alojzije Viktor, rođen u Brezariću, župa Krašić, 8. svibnja 1898. Majci je bilo 30 god. kada je rodila Alojzija. Čak 12-ero djece nju je moglo zvati majkom, eto tako da Barbara 12 majki vrijedi!
Molitve. Josip se muž radovao da mu je supruga Bara pobožna i u tome je poštovao i nju i njezine molitve i postove. Odobravao njezin odgoj djece u vjeri i poštenju. Samo neka je i radina na prostranu imanju! Bilo mu je stalo da se ona drži kapelice, ali da ne zapusti podvornice! A kućni je domaćin znao odgovorno zaposliti sve članove obitelji. I svima određivao pojedine posjede za života. Samo radi i zaradi i imat ćeš svega, obećavao je svakomu od njih.
Uzajamna vjernost. Josip je Barbari bio vjeran muž u ženidbenim odnosima, ona njemu na isti način. A ona je posebnu vjernost pokazala Bogu: sutradan po Alojzijevu rođenju bilo je njegovo krštenje u krašićkoj crkvi Presvetoga Trojstva: 9. svibnja.1898. Župnik Stjepan Huzek odazvao se pozivu obitelji na ručak, na krstitke. Gledajući maloga u kolijevci, župnik u šali reče da bi mališan mogao biti svećenik. Riječ o svećeniku poklopila se s Barbarinom željom da ima sina svećenika. U sebi odluči da će se moliti i postiti samo da Alojzije postane svećenik, ako bude volja Božja. Obećano – učinjeno. Jest privatan zavjet, ali pred Bogom vrijedi. Nikomu ne kazuje, samo Bogu.
Krašić – Zagreb. Barbarin i Josipov Alojzije završi četiri razreda osnovne u Krašiću odličnim uspjehom [1905.-1909.]. Roditelji ga poslaše u Nadbiskupski orfanotrofij, uz mjesečno plaćanje, u Zagreb, s pohađanjem kraljevske gimnazije na Gornjem gradu. Završivši 6. razred gimnazije, današnji drugi srednje, prijavi se u sjemenište i nastavi gimnaziju, iako ga na to roditelji nisu nagovarali niti od toga odgovarali. Barbara ima veliko povjerenje u svećenike koji odgajaju i poučavaju Alojzija u sjemeništu na Kaptolu. Otac bijaše moćan plaćati sinu školarinu i džeparac. Alojzijevo vladanje – odlično. Nitko radosniji od majke Barbare. Vidi kako joj Bog tajne molitve javno uslišava. Kao da sve ide kako ona moli.
Ratna vojska – Karlovac… Italija. Nakon ratne mature, 1916., Alojzije je kao punoljetan mladić pozvan u vojsku, u I. svjetski rat. Ode najprije u Karlovac, pa na Rijeku spremati se za časnika austro-ugarske vojske. Određena mu je sjeverna Italija kao bojišnica. Bijaše to za majku velik udarac i kušnja: hoće li sin ustrajati na putu svećeništva. Ona ne propušta molitve, a još manje postove: svaka srijeda kao Čista srijeda, svaki petak kao Veliki petak, svaka subota kao posna Gospina subota. Alojzije vidje u vojsci svakovrsna zla i nemorala, ni vojni kapelani ne bijahu uzorna vladanja i govora, ali on se držaše kršćanskog odgoja kako ga je primio u obitelji i u sjemeništu.
Ranjen i zarobljen na bojištu. Ljeti 1918. pokraj Stepinca pade granata i osta zatrpan pod zemljom. Svi mišljahu da je mrtav. Čak javiše telegramom u Krašić da je poginuo. Župnik odsluži Misu zadušnicu u župnoj crkvi, ali mama Barbara ne da da je poginuo. Njoj sve nešto kazuje da je on živ. Kako nije poginuo, samo ga još nisu dovezli u sanduku?! Nakon mjesec dana Crveni križ donese vijest da je Stepinac, doduše, ranjen i zarobljen, ali živ. Te ponovo u crkvu da otpjevaju Tebe Boga hvalimo! Bogu hvala da osta na životu, zahvalno uzdiše majka Barbara i s još većim pouzdanjem nastavlja s molitvama i postovima. Kako bijaše radosna kada joj sin 1919. preko Grčke, Makedonije i Srbije dođe kući!
Krašić – Zagreb – Krašić. U razdoblju od 1916. do 1924. Alojzije ne misli na bogosloviju. Djeluje gotovo izgubljeno. Nikomu teže nego majci, koja pojačava svoju molitvu i vjeru u Boga. Najprije se 1919. upisuje na Agronomski fakultet u Zagrebu. Jedan semestar bijaše upisan i osta razočaran. Vrati se kući na posjed. Mami drago da je prekinuo tu agronomiju, sve misli da će on ipak na bogosloviju. Potkraj 1923. dođe najveća kušnja za majku. Alojzije se javi Mariji Horvat, zagrebačkoj učiteljici, poznanici iz osnovne u Krašiću, i ponudi joj ženidbu. Majka vidje da ne ide po njezinu postu i planu, ali ne presta moliti. Učiteljica prihvati ponudu, a nakon susreta i privatna prstena u ožujku 1924. i pisamskog upoznavanja – 12 pisama ona njemu i 9 pisama on njoj – ona neočekivano odusta. Vrati mu prsten i obeća da će se Bogu moliti da on nađe „bolju“. Stepinac u travnju 1924., vrati pisma Mariji po svojoj Majci, koja u svemu vidje čudesan prst Božji.
Zagreb – Rim. Alojzije se javi u bogosloviju, u 26. godini. Ostavi čiste račune s učiteljicom, koja ga ocijeni previše poštenim i plemenitim, nedostižnim.
Poslaše ga iz Zagreba u Rim na 3-godišnji studij filozofije s doktoratom i 4-godišnji studij teologije također s doktoratom [1924.-1931.]. Kolega mu bijaše Franjo Šeper, koji ga poslije naslijedi na zagrebačkoj stolici, najprije kao koadjutor [1954.-1960.], a potom kao ordinarij [1960.-1969.]. Stepinac stanovaše u Papinskom zavodu Germanicumu studirajući na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Obje ustanove bijaše ustanovio sv. Ignacije u XVI. stoljeću, i danas ih drže isusovci. U vrijeme 7-godišnjega studija nije dolazio kući, po tadašnjem običaju. Zaređen za svećenika 26. listopada 1930. Svećeničko geslo: „A ja, Bože, sačuvaj, da bih se ičim hvalio osim križem Gospodina Isusa Krista“ (Gal 6,14). Nitko radosniji od majke Bare, kojoj Bog ispuni životnu molitvu. A sin se pokaza zahvalnikom, poslušan volji Božjoj.
Rim – Zagreb. Kao mladomisnik u 33. godini života vrati se sa studija, preko Gospina Trsata, u Zagreb. Za njim pristigoše najljepše ocjene iz Germanicuma: Posve dobra značaja – U svemu vrlo solidan. – U disciplini vjeran. – Istinski pobožan. – Vrlo marljiv, radišan.
Mladu Misu proslavi u Krašiću, 19. srpnja 1931. Otac Josip radostan iznad svega. Majka mu tek tada otkri svoj privatan zavjet o molitvi i postu. On joj sinovski zahvali i reče: „Mama, sada moli da budem dobar svećenik!“ I vrijedna majka jednako nastavi moliti i postiti zahvalna Bogu na njegovu daru.
Nadbiskup Antun Bauer uze vlč. Alojzija sebi za ceremonijara koji živi i služi na Duhovnom stolu. Mladi don Alojzije okuša se u rješavanju dvaju ozbiljnih problema na župama, gdje vjernici ne htjedoše primiti novoga župnika: jedan slučaj bijaše u Samoboru, a drugi u Svetom Ivanu Zelini. Sve uspješno riješi, na zadovoljstvo i nadbiskupa i naroda.
Vlč. Alojzija 1934. – tri godine nakon Mlade Mise – papa Pio XI. imenova nadbiskupom koadjutorom, a 1937., nakon smrti nadbiskupa Bauera, postade nadbiskup ordinarij i metropolita Hrvatsko-slavonske pokrajine.
Barbara je molila i postila za Alojzija 50 godina. Najprije 32 godine da postane svećenik, i postao je, a onda nastavila da bude „dobar svećenik“. Ona je molila da bude svećenik, a Bog dade da bude nadbiskup koadjutor, nadbiskup ordinarij, metropolita, predsjednik BK, kardinal, blaženik i mučenik. Ona molila jedan dar, a Bog joj dade još sedam. Gospodin se ne da nadvisiti. Bog je Blaženiku osigurao i vrhunsko čudo za kanonizaciju, čudo koje je prošlo vatikanska ispitivanja Liječničkoga vijeća i Teološke komisije. Red je na papi Franji.
Barbara je preminula 11. prosinca 1947. u Zagrebu u 79. godini života. Stepinac je u zatvoru u Lepoglavi doznao za majčinu smrt tek do 9 dana, 19. prosinca uvečer, a sutradan je započeo gregorijanske Mise za majku. I Stepinac je ostavio divno svjedočanstvo o svojoj majci.
Zaključak. Možda je Gospodin Isus i za majku Barbaru, ženu velike nade u Boga i silne ljubavi prema Crkvi i svećenstvu, ženu molitve i posta, rekao: O ženo! Velika je vjera tvoja! (Mt 15,29). Sveta Monika rodila je sv. Augustina u 33. godini života i za njega je 33 godine molila da se krsti, obrati. I krstio se i obratio se. I postao svećenik, i biskup, i crkveni naučitelj, jedan od najvećih u Katoličkoj Crkvi. Monikino je štovanje u Crkvi počelo 1430., više od 1040. godina nakon njezine smrti. Dao Bog da na Barbarinu beatifikaciju ne čekamo tisuću godinu!
† R.P.
***
Stepinčeve pohvale majci Barbari
J. Vraneković, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 2011., str. 61-62; 10.I.1952.
„Moja mama“ – tako je naziva, kad o njoj govori. „Dok sam bio još dijete u kolijevci – priča mi mama – dođe u kuću župnik pok. Stjepan Huzek. Mama je stavila preko cijelog pokrivala u zipci na mene veliku svoju krunicu. Opazi to župnik, pa reče: ‘Pa kako ne bude onda svetac, kad već sada moli!’
Iza rata istom, konačno, kad sam se vratio kao svećenik iz Rima, doznam, što je sve učinila moja mama za mene. Punih 50 godina ona je za mene obdržavala post i nemrs svake srijede, petka i subote. Koliko toga se kuhalo i peklo kod nas, kolike svadbe, svečanosti, težaci, gosti, proštenja. Svaki put ona je sve u kuhinji vodila, ali nikada kroz 50 god. nije u te dane ni okusila mesa i postila je. Počela je to dok sam bio još dijete, a s nakanom da budem svećenik. Dok sam bio na fronti, pronio se glas da sam mrtav, ali ona i dalje posti i moli za mene – na istu nakanu – ne vjeruje da sam mrtav. Došao sam s ratišta kući. Jedno vrijeme upisao sam se na agronomski fakultet,[1] onda sve do 1924. godine bio sam kod kuće – radio sve seljačke poslove, ali ona ni tada ne gubi nadu, posti i moli na istu nakanu.[2] Ni slutila nije kako je još na fronti, a onda pogotovo nakon povratka moja čvrsta odluka bila: idem bilo kuda, bilo u koje zvanje, samo u bogosloviju ne! Gledao sam u blizini ovdje nekoliko žalosnih primjera svećeničkog života. Bojao sam se zato i da ne bih kojom nesrećom krenuo njihovim putem, odlučio sam: radije ne biti svećenik. Ali eto kao grom iz vedra neba pismo msgr. Lončarića[3] i koji mi uz pismo šalje ovamo jedan broj Sacerdos Christi.[4] Tu završuje jedan članak od prilike ovako: pišući ovaj članak, imam pred očima jednoga mladića koji je u svijetu, a za kojega sam uvjeren, da ima svećeničko zvanje. Taj sam mladić bio ja. Njegovo pismo silno me je potreslo. Tri sam tjedna proživljavao jake nutarnje borbe. Savjetovao sam se u Zagrebu s o. Foretićem,[5] koji je bio moj ispovjednik, i konačno, nakon velike borbe, odlučim: idem u svećenike. Samo – rekao sam Lončariću – u zagrebačko sjemenište ne želim ići. Kako sam dobro vladao njemačkim, zaželio sam poći u Innsbruck. No, kako se u mome životu sve odvije drugačije nego u prvi mah poželim, tako je bilo i ovdje: treba ići u Rim. Lončarić je to sve uredio, tako da sam otišao od kuće, a da se nisam ni javio na Duhovnom stolu nikome, pa ni pokojnom nadbiskupu…
I kad sam postao svećenik, ona i dalje moli i posti, a sada na nakanu, da budem dobar svećenik. I dalje, kad sam bio biskup, ona ne prestaje sa svojim zavjetom sve do svoje smrti! Velika je moć majčine molitve i njezinog blagoslova.
Svake je godine u svibnju dan i noć gorjela uljanica pred Gospinom slikom u kući. Kad bih se još kao dijete u noći probudio, silno je na mene djelovalo ono upravo čarobno svjetlo pred slikom Bogorodice. Često kasnije u životu, a posebno na ratištu, iskrsla bi mi pred očima divna slika Marijina – osvijetljena u svibanjskoj noći. Tu sam primio i milost, da od ranog djetinjstva štujem Bogorodicu“.
___________________________
[1] Bio je upisan samo u 1. semestar 1919./1920. Razočaran nad moralnom raspuštenošću studenata, napustio i vratio se kući. Nije ništa položio.
[2] Nadbiskup razborito ispušta najdelikatniji odsjek tromjesečnog dopisivanja s Marijom Horvat, s nakanom da se s njome vjenča, i dogovorio se s roditeljima da to bude „za Uskrs“ 1924. Kada je Marija odustala i vratila prsten, Stepinac joj je vratio svih 12 pisama, koja joj je odnijela majka Barbara. Mogao je to majci Barbari biti znak da joj Bog uslišava molitve i postove.
[3] Josip Lončarić [1870.-1946.], svećenik, rektor nadbiskupskog sirotišta u Zagrebu od 1912. Župnik Sv. Petra u Zagrebu od 1926. – „Mene je – priča Kardinal – krajem 6. razreda otpustio, ali me ipak zadržao na zagovor strica Matije“: Dnevnik, 24. X. 1953. „6. razred“ jest današnji 2. gimnazije, dakle 1914./1915. godine. Stepinac ulazi u sjemenište u 7. razredu gimnazije.
[4] Sacerdos Christi [Svećenik Kristov], Zagreb, 3/1924., str. 87-91.
[5] Bruno Foretić (1880.-1941.), Splićanin, travnički gimnazijalac do VI. razreda i 1899. ide u isusovce. Studira u Italiji, svećenik 1912., prefekt u bogosloviji i profesor govorništva 1913./14. u Sarajevu, tajnik provicijalov od 1916. do 1936. Ispovjednik u Palmotićevoj. Duhovnik katoličkih društava, „apostol grada Zagreba“.
Izvor: Crkva na kamenu
