Strah je jedan od najgorih, najrazornijih čovjekovih osjećaja. Zbog osjećaja straha ljudi postaju drukčiji, neki obole, neki učine čak nešto i kažnjivo, neki sanjaju uvijek iste, ružne snove. A neki samo zanijeme i o onome od čega strahuju šute. Ovo je priča o strahu koji traje već gotovo sedamdeset godina. Ovo je priča i o jednom od tjelesnih djela milosrđa koja smo kao kršćani dužni učiniti, pa je ova posebna godina Božjega milosrđa možda i milosna prilika da se toga podsjetimo.
Nedavno sam bila kod mojih prijatelja, pa sam, dok je moja prijateljica kuhala kavu, sjela na kauč do njezine majke Ane i počela razgovor s njom. To je jedna gospođa, jedna naša nonica u devedesetima. Zadivilo me je kako bez naočala čita Ladonju. Vidjela sam da čita jedan tekst o našemu blaženiku Miroslavu Bulešiću. Pitala sam je sjeća li se tih dana i događaja kada je on mučki ubijen. “Ja, ja, kako ne, brižan naš Miro, ma ni više brižan, ne, sad moli za nas”, odgovorila je nekako sa sjetom, a tada se malo osvrnula oko sebe, kao da provjerava sluša li je netko, pa mi polušapatom kaže: “Nu, stani malo bliže, ću ti ništo pravit. Znoš, nison to još nijenemu povidala”. I tako je započela svoju priču.
Bila je osamnaestogodišnja djevojka kad je završio Drugi svjetski rat. Živjela je na selu sa svojim roditeljima i braćom. Još uvijek su bili u tuzi, ali s nadom da će se možda vratiti njezin mlađi brat kojega su u Puli pokupili nacisti i odveli u logor u Dachau. Na njegov spomen zasuzile su joj oči. Rekla je da ne prođe dan da ga se ne sjeti i da ne moli za njega. Otac joj je bio mobiliziran u talijanskoj vojsci u mornarici, a nakon jednoga desanta i torpediranja i nakon što je Italija kapitulirala, vratio se kući. Njihovo malo selo više nije bilo isto, ni ljudi, ni država, ni šume, ni vremena, ništa više nije bilo isto. U selu je zatekao novog, nepoznatog čovjeka, mračnoga pogleda kojemu nitko nikad nije ni vidio oči. Nosio je tamni šuškavac. Nitko ga nije poznavao, niti se znalo otkuda je došao. Samo je bio tu i činilo se da će od sada on upravljati i selom i ljudima u njemu. Ulazio je u kuće, štale, konobe, posluživao se kako je htio. Razgovarao nije ni s kim, a ono malo što bi rekao odavalo je da nije iz Istre. Povremeno bi, najčešće u sumrak dolazili i neki drugi, nepoznati ljudi, ponekad i neki domaći iz susjednih sela, pa bi se nešto, zatvoreni u nečijem podrumu, dogovarali, a potom bi se uputili prema udaljenijoj šumi. Kad bi se spustio mrak iz šume bi se začuo pucanj, dva, a idući dan u selu bi opet boravio samo nepoznati muškarac. Kad se otac vratio i zatekao ga u svom dvorištu upitao ga je tko je on i odakle je. Čovjek je odgovorio neka gleda svoju obitelj i ne zabada nos gdje mu nije mjesto. U selu se nastanio strah.
A Ana je pomagala majci u kuhinji, na polju, čuvala blago na paši. Navečer se molilo ružarij. Jedne večeri čula je svoju tetu kako pripovijeda njezinoj majci da je bila kod jedne obližnje jame i da se tamo događaju strahote. Obje su plakale. Idućeg dana Ana se iskrala iz kuće i u svojoj mladenačkoj znatiželji pohitala prema jami o kojoj je sinoć slušala. Njezini tamo nemaju šume ni pašnjaka, pa se nije mogla pozvat na ovce i krave, zato je morala požurit. Na tom mjestu glas joj je zadrhtao, ušutjela je i neko vrijeme kao da je imala knedlu u grlu. Pogled joj je postao dalek i u očima joj se ogledala neka mješavina užasa, straha i tuge. Bilo je mučno gledati u to staračko, izborano lice iza kojeg se kriju očita dugogodišnja potiskivana patnja zbog nemoći i silan strah. Kad je smogla hrabrosti da odgrne tu tamnu zavjesu u sebi, nastavila je. Jama ima oblik lijevka, strma je i naglo se sužava. Iz nje se otvara samo crna rupa. Strašno je samo i približiti joj se. Oko otvora sve je bilo utabano, sve ugaženo, trave gotovo da i nije bilo. Činilo se kao da je tu plesalo stotinu ljudi, prije bi se reklo krava nego ljudi i vrtjelo se oko grotla. Iako usred pitome šume, iako je nebo bilo vedro i sunčano i ljeto je bilo u punom zamahu, ovo je mjesto bilo hladno i jezivo. Nije znala zašto, ali bojala se približiti tom mjestu, no mladenačka ljubopitljivost i iskra života u njoj tjerali su ju naprijed. Približavala se korak po korak. Skamenila se kad je začula čudan zvuk koji je dopirao iz jame, kao da se nešto pomiče negdje u toj crnoj dubini, kao da pada kamenje, a potom glas. Protrnula je. Ljudski glas, više nalik hropcu, nego govoru. Nešto što je sličilo kriku. Nikad nije čula takav zvuk. Užas i jeza i nadasve strah, sve to natjeralo ju je u bijeg. Sigurna je da tako brzo nije trčala sakriti se u šumu niti kad su vidjeli da dolazi njemačka vojska i da već gori jedna kuća u susjednom selu. Tamo su pronašli partizansku kapu. Doma nikome nije rekla gdje je bila, niti što je vidjela. Bojala se da je vidjela nešto što nije smjela. Ali nije mogla to držati u sebi, pa je idući dan ipak sve ispričala svojoj susjedi i prijateljici kad su čuvale krave na paši. Činilo joj se da joj je sada malo lakše. Dani su prolazili, ali scena jame i onoga zvuka iz nje nije nestajala iz njezina sjećanja. Nakon mjesec dana na vratima njihove kuće pojavio se jedan čovjek. Poznat. Iz susjednoga sela. Tražio je Aninu majku. Nosio je kožni mantil. Pozvao ju je da iziđe iz kuće i odveo iza stoga sjena pokraj njihove štale. Nije okolišao. Rekao joj je neka si pripazi kćer i bude li pričala, odrezat će joj kosu. Ana je imala dugačke, bujne pletenice. A ako je ni to ne opameti, završit će tamo gdje je bila. Majci ništa nije bilo jasno, ali shvatila je dovoljno od same pojave toga susjeda. Dodao je i neka mu zahvali na milosti jer da mu je jednom njezin otac, Anin djed, pozajmio neki novac, ali dobro, to je bilo prije rata, djed je bio “kmet”, a ovaj je sada “odbornik”, pa se taj dug više ne računa. Ocu ništa nisu rekle, a Ana i njezina majka nikad više nisu spomenule taj događaj. Strah im je ušao u život i tu ostao. “Znoš, me je stroh, ma bin to bila rada pravit. Bin rada dočekat da se forši tamo stavi križ i blagoslovi.”
Na kraju se gospođa Ana ponovo osvrnula oko sebe, nije li možda tko nepozvan čuo njezinu priču. Sada je 2016. godina, a ona se još boji glasno izreći samo i jedino istinu. Zbog čega? Nema li na nju pravo onaj čiji je krik čula? Ne bismo li u njegovo ime, u ime žrtve, u ime milosrđa, morali probuditi svoja srca pa mrtve pokopati? Za razliku od none Ane, mi nemamo pravo na strah.
Davorka Smoković
Izvor: Crkva na kamenu