Svibanj je hrvatski najokrutniji mjesec. Ocvalo,
Trbovlje! Njedri lubanje iz rahlog humusa i napukla
betona zalivenih rudnika. Bedrene i slijepoočne
kosti, humeruse i lopatice. Zdjelice iz kojih
pupa hudo cvijeće. Usputna, krajputna rebra i falange.
Preorana groblja, srž patnje mojega naroda. Zidani most
i Huda jama. Kočevski rog i Maceljska šuma. Pušući u rog
potičeš patuljasta stabla na rast; skršena debla –
trupla su mladića, panjevi – njihove odsječene glave.
Po koje dugme i pisaljka; naočale, remena kopča,
lančić bezvrijedan – spomen ljubavi. Ništa dragocjenog
izim kojeg u zlato obučena zuba. Tišina šuma slovenskih
i oranica slavonskih, brijega zagorskih, ravnica Bačke,
mutnih voda Save i Drave zgušnjavaju se u bijeloj točki bola.
Na putu usijane prijevare i, u kristale, skrućenih jauka,
iglica krikovima izoštrenih. Ponori kraški, rovovi, jame,
rudarska okna… Barbarin rov, Tezno, Mostec, Bubno, Socka.
Višnja vas. Teharje, Teharje – kako lijepo zvuči, kano
zanjihane krošnje tise. Grobišta nam valja otkopati, sahraniti
žrtve, otkriti ih, jer postoje. Tajna groblja pretvoriti u javna.
Svi naši i tuđi mrtvi imaju pravo na ukopište, presječeno
snohvaticam’ ljubavi i mraka. Pravda je sestrica, domobrani;
koraca, putena i topla, putem bijelim ka dnu crnih šuma.
Drago Štambuk
Brasilia, 12. svibnja 2013.
Izvor: Crkva na kamenu
