Učinimo nešto za Vukovar

Vjerojatno ćemo se složiti u tomu da je o Vukovaru od 1990. do danas rečeno mnogo. Zasigurno se o njemu govorilo u generalštabu JNA u Beogradu i prije početka njegove “apokalipse”. Taj hrvatski grad na Dunavu bio je i ostao Masada (Utvrda) hrvatskoga naroda, te će i dalje biti predmetom medijskoga obrađivanja. O njemu se govorilo i govorit će se.

Druga je priča s učinjenim. Kada je u pitanju negativan učinak, on je zapanjujući. Srbi i Crnogorci (preciznije rečeno srpsko-crnogorska JNA i njezini pomagači) učinili su mnogo, zapravo gotovo sve što se dalo učiniti. Razorili su grad do temelja. Silina toga razaranja izgleda uistinu apokaliptički. Gledajući te slike čovjek pomisli da se taj simbol otpora jednostavno ne može popraviti, da je zakopan u prošlost i da nema budućnosti. Ipak, hrvatska država učinila je mnogo kako bi se Utvrda (Masada) na Dunavu “vratila u prvobitno stanje”, barem što se građevina tiče. Da, treba priznati, učinjeno je mnogo, ali na žalost još uvijek nedovoljno. Znam, i ovih naših nekoliko rečenica bit će još jedan tekstić u spomen na žrtvu Vukovara. I naš će poziv biti poput tisuća onih koji su do sada govorili o potrebi pomoći gradu Heroju. Žao nam je, ali mi ne možemo u materijalnom pogledu učiniti mnogo, pa pozivamo one koji mogu da pomoć Vukovaru uzmu kao obvezu u savjesti. A mi, svi mi možemo za Vukovar i njegove žrtve moliti dobroga Boga kako bi u tom gradu i na cijelome hrvatskom prostoru zavladao mir, sloga i ljubav.

Ne zaboravimo Vukovar, zapamtimo Vukovar, sjećajmo se Vukovara, zavolimo Vukovar. Dobro se sjećam, kao da je jučer bilo, 18. studenoga 1991. Danima prije toga sudbonosnoga datuma, mi tadašnji rimski studenti u Zavodu sv. Jeronima strepili smo što će se dogoditi. Nismo imali dostatno informacija što se događa u Domovini. Televizijske slike do nas su rijetko dopirale. Slušali smo svakodnevno radio na dugim valovima, malo čujemo, a više ne čujemo. Zebnja i strah što će biti s Domovinom, a napose s Vukovarom, obuzimala nam je srce. A onda se 18. studenoga kroz Zavod sv. Jeronima pročula vijest: Pao je! Nije trebalo govoriti tko je pao. Znali smo da je to bio on – Vukovar! Plakali smo svi tada.

Danas, 26 godina poslije, dok ovo pišem pale su dvije suze na tastaturu ispred mene. Neka se i one utope u rijeku mira kojom hrvatski narod želi natopiti svoju Masadu (Utvrdu). Učinimo za Vukovar ono što tko može. Odolijevajući nezapamćenoj silini udara, Vukovar je branio cijelu Hrvatsku. Neka Bog čuva naš dragi Vukovar i cijelu našu Croatiu. Rasti i živi u miru Heroju naš dragi i Domovina naša mila.

Božo Goluža

Izvor: Crkva na kamenu