Posebna je, jubilejska godina Božjega milosrđa. Ali Božje milosrđe uvijek je sada i uvijek mu je godina jer to u biti i jest naš Bog, naš dobri Otac Bog. U svom beskrajnom milosrđu Bog zapravo želi da i mi budemo milosrdni jedan drugome, kao što roditelj želi da mu se djeca međusobno vole i da si budu dobri, milosrdni, odnosno da ljubimo jedni druge onako kao što je njegov Sin, naš Gospodin Isus Krist nas ljubio, toliko da je za nas trpio do užasne smrti na križu.
Bogu je sigurno drag i svaki, pa i najmanji znak naše ljubavi ili milosrđa međusobno, jer svi smo njegova djeca. I to ne samo zato što će svako dobro djelo ljubavi dobro doći onome kome se to iskazuje ili čini, nego upravo i onome koji će to učiniti. Zapravo, vrlo je moguće da će veći “učinak” u pružanju ljubavi polučiti pružatelj. U tom smislu, a potaknuta na razmišljanje Evanđeljem po Ivanu o preljubnici i Isusovu neosuđivanju njezinih “očitih i dokazanih” grijeha, ispričat ću priču iz vlastita iskustva.
Naime, dok sam radila kao državna odvjetnica u radu sam imala jednoga okrivljenika koji je bio optužen za teško kazneno djelo. Prema optužbi radilo se o vrlo nasilnom čovjeku, toliko nasilnom da bi se prije moglo reći zlom čovjeku, nesocijaliziranom, kao da je potekao iz džungle, za današnje vrijeme gotovo i neshvatljivom. Takva je bila službena sumnja. Zbog tih okolnosti te da ne ponovi nešto takvo ako bi bio na slobodi, ali i da nam ne pobjegne jer imao je veze s drugom državom, bio je u pritvoru. Kada su ga pravosudni policajci dovodili prvi put na ispitivanje kod istražnoga suca imao je lisice na rukama. Takav je zakon. Čovjek je bio visok, snažan, grubih crta lica, grubih prstiju i velikih šaka. Neuredan, neobrijan. Ružno je to reći, ali djelovao mi je odbojno. Inače, kad god bih vidjela lisice ljudima na rukama, to bi me nekako pogodilo. Osjetila bih nelagodu, ali to je bio dio moga posla. No, kod ovoga čovjeka sve je bilo nekako drukčije. I drugi bi to učinili, ali ovaj me vrlo oštro ošinuo pogledom na ulasku u prostoriju gdje je bilo ispitivanje. Čim sam mu postavila prvo pitanje, poskočio je sa stolice i krenuo prema meni, ali ga je policajac odmah vratio i posjeo na stolicu. Uvjerena sam da bi me bio udario da je mogao. Učinilo mi se kao da vidim ranjenu životinju pred sobom. Drsko mi je odgovarao, a ja sam u tome vidjela cinizam, vrijeđanje, napad, opasnost. To mi se gotovo nikada nije dogodilo. U meni je rasla ljutnja prema njemu, sa mnom se tako ne razgovara, ja predstavljam državu i imam moć i vlast. Ma, kako se uopće usuđuje? Nije mu se dobro pisalo.
Nakon nekoga vremena počelo mu je suđenje. On je sve to vrijeme bio u pritvoru. Počinje i prva rasprava i opet ga dovode na sud. S lisicama na rukama. Javljeno mi je da se ispred suda okuplja njegova mnogobrojna bliža i daljnja rodbina, čak i iz inozemstva, pa još i neki drugi i da bi to možda mogla biti i neka ugrozba za mene. Tako je došla i policija, za svaki slučaj. Naravno, i novinari. Ušli smo u sudsku zgradu, a svi ovi okrivljenikovi ostali su vani. Na sudu se uvijek nešto čeka, pa mi je tada prišao jedan od stražara i pitao bi li okrivljeniku mogla prići sestra koja je vani među rodbinom. Kaže da je ona mlađa od njega i samo da bi ga htjela pozdraviti jer je on veoma voli i ona njega. On da nekoga voli?! Takvi kontakti nisu dopušteni, poglavito ne bez odobrenja suca. Ali to je bilo neslužbeno i na sudskom hodniku gdje je baš prilika za malo neformalnoga kontakta, jer u sudnici se to ne može. A stražar se valjda sažalio nad čovjekom, no ja bih kao tužiteljica, još na glasu kao stroga, mogla sve reći u sudnici, dignuti galamu, pa me je čovjek ljubazno pitao. Uopće razumski ne znam zašto (sada znam) i iako sam došla dobro “naoružana” protiv toga čovjeka, spremna da ga “potopim”, to mi se pitanje istoga časa učinilo sasvim normalnim i čak nekako dobro došlim. Kao da sam u sebi negdje u dubini duše željela vidjeti da i on ima srca i da ne smije biti tako zao. “Ok”, rekla sam. Djevojka je izgledala pristojno, prestrašeno, ali na moj pristanak ohrabrila se. Zagrlili su se. Zapravo ona njega jer njemu su ruke bile vezane. Osjetila sam neku dragost kada sam to vidjela, kao da se to mene tiče, a još do prije minutu vremena bila bih ga dala zatvorit na više godina. Nešto mu je šapnula. Nisam to baš željela gledati, a nije ni pristojno, ali opet, ako se što dogodi i ja bih nekako bila kriva. A zapravo mi se to svidjelo. Tada mi je opet pristupio jedan od stražara i rekao da sestra moli ako bi njezin brat mogao vidjeti svoje dijete. Koje sada dijete, kakvo, gdje? Kaže da mu je žena dolje ispred suda s djecom. Zašto onda ona prva nije došla? Kako sestra ima prednost? U mom svijetu bilo bi tako, inače bi bilo rata. U meni je pala još jedna crta napada. “Ok”, odgovorim opet. Mlada žena, ispijena pogleda, jedno je dijete vodila za ručicu, malo, možda tri ili četiri godine, a drugo je nosila u naručju. To je imalo najviše godinu dana. Blijeda i preplašena. Teško se penjala s njima uza stepenice. Promatrala sam je s vrha stubišta. Neka nelagoda pojavila se u meni. Kao da se u meni pojavila sumnja u sve, u tu optužbu, u sebe. Tko sam ja da sudim? Kada su došli gore do nas, stariji dječačić je ugledao oca i poput pravoga djeteta istrgnuo se majci iz ruke i pojurio prema ocu. Tada se dogodilo nešto što vjerojatno ne ću zaboravit, a što je odredilo moj daljnji rad, pa možda i život. Taj dječačić se tako obradovao ocu da mi se učinilo da je njegova radost protresla svu sudsku zgradu. A njegov tata, njegov tata je zaplakao. Zao čovjek ne bi tako plakao nad djetetom, prostruji mi kroz glavu. I još nešto. Kad je ovaj čovjek ugledao sinčića kako mu prilazi, htio je nekako sakriti lisice. Da mu ih sin ne vidi. Bilo ga je sram i bilo je ponižavajuće pred vlastitim djetetom. Tako krupan čovjek srami se pred sićušnim djetetom. A možda je držao da mu je nanesena nepravda, pa je dijete branio od toga? Nije to mogao dobro izvesti jer ruke su skupa vezane, ali nekako ih je zagurao na stranu i stisnuo uz tijelo, malo ispod košulje. To ga je moralo boljeti. Tako je gladno ljubio to dijete, a maleni je uzviknuo: “A, tata, tata, idemo kući!”, kao da se čudi što tu gube vrijeme. Ta, nije to njihov svijet, što će im ta zgrada i svi ti nepoznati ljudi, neki i naoružani. Imaju oni svoj dom, mamu, brata, livade i ovce, loptu, sunce. “Još malo sine, još malo”, skrivajući suze odgovorio mu je otac. Da je tako zao i loš čovjek, dijete ga ne bi tako željelo doma, ponovo mi se javi misao. Jer dijete ima pravi instinkt. Tom malenom dječačiću nitko na ovome svijetuD ne bi mogao objasniti zbog čega njegov tata ne može biti s njim, zbog čega mu je oduzeto pravo na oca, pomislih. Tada je prišla i žena, a čovjek je nježno pogledao dijete u njezinu naručju. Nesretna, puna zebnje, nesigurna. Ne zna ništa, ne odlučuje ništa. Tražila sam ljubav u njihovu pogledu, a vidjela sam strah i nesnalaženje. Kao da su oboje pritvorenici, ali ne zatvora, nego vlastitih života. Postade mi ih žao, svih, djece, žene i toga čovjeka. Shvatila sam, sve ono što sam do tada službeno saznala o “okrivljeniku” da je tek pola ili puno manji dio o njemu i što god da je učinio, ako je učinio, samo je posljedica toga što drukčije ne zna ili što je zapravo ranjen nečim, nesretan da toga možda nije ni svjestan, da njegova zloća nije zlo, nego nesreća. Moj zaštićeni svijet nije znao što se krije iza zida svijeta ovih ljudi. Iskreno mi ga postane žao. Ranu ovoga trenutka nosit će i njegov sin, doživotno. Možda i onaj u majčinu naručju. To se odrazilo na nastavak ove priče na sudu, ali meni je donijelo jedan pravi mali biser u duši. Njegova prethodna grubost (zapravo ranjivost) i ovo malo dijete, žena s drugim djetetom u naručju, pokrenuli su promjenu u meni. Zahvalna sam za to. Za službu koju sam obnašala to moje sažaljenje, ganutost, sumnje u stvarnu krivnju i njezine uzroke i količinu – nedopustivi su (osjećaji zabranjeni, milosrđe nepoznat pojam), ali meni su donijeli jedan vrlo vrijedan dar. Uvijek sam zahvalna Gospodinu na milosrđu koje je iskazao mojemu srcu u toj prilici. Ako se Bog može sažaliti nad nama i razumjeti čak i naš grijeh i naše zlo, tko smo mi da to ne bismo mogli?!
Davorka Smoković
Izvor: Crkva na kamenu
