Blaženi Alojzije, kardinale, mučeniče, uzore i ponosu hrvatskoga naroda i cijele Crkve Katoličke!
Kako 21. lipnja slavimo svetoga Alojzija Gonzagu, sjetih se da Ti je to nebeski imenjak. Pa Ti htjedoh, premda si u Nebu, čestitati imendan. Ja ne znam čestita li se ikome u Nebu imendan, ali ja Tebi hoću: Blaženi Alojzije, sretan Ti imendan! Tvoj imenjak, Gonzaga, preminuo – 1591., Ti – 1960., on Talijan, Ti Hrvat i kardinal, a on redovnik, isusovac. Obojica umrli na glasu svetosti, on s 23, a Ti sa 62 godine života, u posvemašnjem služenju Bogu i Crkvi. Tako različiti a tako isti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. On proglašen svetim 1762., a Ti blaženim 1998. A danas, i već odavno – obojica uživate vječne i neizmjerne plodove i radosti Kraljevstva Božjega. Vi, vjerujem, gore na Nebu, štogod slavite – a vazda slavite – sve slavite u Presvetome Trojstvu i u zajedništvu s Blaženom Djevicom i anđelima nebeskim. Tako će vjerojatno biti i za Tvoj imendan.
Da Ti pravo kažem, vjerujem da će na toj proslavi biti i Tvoja majka Barbara, izvanredan primjer vjere, ustrajne molitve, žrtve i predanja u ruke Božje. Pa sam sve razmišljao što da Ti za imendan poklonim, kakvim darom da Te uzradujem, blaženiče Božji, kad je Tebi darovano Nebo! Iznad toga većeg dara nema. Čime onda ja siromah Tebe mogu nadariti?
Pa sve mislim: svetac je to i dobrota sama u srcu i u duši, ne odbija on dara siromaha.
Pa sastavih, Blaženiče Božji, ovih dana jedno štivo o Tebi i o Tvojoj majci: kako je ona ustrajno molila za Tebe da postaneš svećenik Božji, da ustraješ, da ne popustiš, da ostaneš hrabar i jak. Da Ti pravo kažem ne znam je li to štivo više o Tebi ili o Njoj. Ali nije ni bitno. A sve s nakanom da potaknem naše majke i naš narod da poput nje mole za duhovna zvanja. Nestade nas, Mučeniče i Junače Božji! Ta, jesi li i sam dok si prolazio ovom našom suznom dolinom muku mučio i Boga molio, i poticao, i hrabrio, i o tome vazda propovijedao, ta znaš kako je. Pa ću Te zamoliti, ako smijem, a smijem ja vas svece i blaženike sve zamoliti. Ta dodijavamo li vam dan-noć, vazda za nešto, vi ste na to navikli. Kad se skupe na toj imendanskoj proslavi Tvoji nebeski prijatelji, sveci i blaženici, pročitaj im ovo pismo. Potakni ih i zamoli da se malo pomole za duhovna zvanja. Poslušat će oni Tebe, znam ja to. Više vjerujemo u vaše zagovore s Neba nego u naše rastresene molitve na zemlji. Neće oni ostat na to gluhi. Poduzet će sve što budu mogli. Ta jesu li zato naši – zagovornici! A iznad svih njih – Blažena Djevica Marija, najmoćnija zagovornica!
I svoju majku Barbaru zamoli. Ona je moliteljica da joj nema premca! Ako je od Boga mogla izmoliti Tebe, takva duhovnoga gorostasa i veličinu, pa može sigurno još koje zvanje. Bilo muškô, bilo ženskô.
Evo Ti pisma.
Pa, ako ima koja pogreška, ispravi. Ja se nekako ne razumijem najbolje u tu nebesku gramatiku. I pozdravi gore sve po redu. Blaženiče, živio, i u raju sretan bio!
Pismo blaženiku Stepincu
Crkva je uvijek poticala svoje vjernike na molitvu za duhovna zvanja. Svjesna je uloge svećenika, redovnika i redovnica u vjerskom životu ljudi na ovome svijetu. Oni su prvi i najbolji posrednici između Bog i čovjeka. Oni čovjeka privode Bogu, čine ga prijateljem Božjim. A što ima bolje od toga? Privesti čovjeka Bogu znači privesti ga njegovu vječnom spasenju. Stoga nam treba velik broj svećenika, redovnika i redovnica, pogotovo danas kad je još veći broj stranputica i zamki đavolskih koje odvode čovjek od Boga, i vode ga u propast. A duhovna zvanja ne možemo dobiti bez molitve. Isus je uputio svima nama važnu rečenicu: „Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9, 38). Ako mislimo da će bez molitve biti duhovnih zvanja, opasno se varamo i poigravamo. Neizmjerno vjerujemo i uzdamo se u molitve i zagovore naših svetaca i blaženika na Nebu, a napose Blažene Djevice Marije, naše nebeske majke. Oni neprestano mole i prose, a, što je s nama ovdje na zemlji? Kako mi molimo? Ima li u današnjih kršćanskih roditelja želje i ponosa da im dijete ostvari duhovno zvanje, da postane svećenik, redovnik, redovnica? Vjerujemo da ima, ali, čini se, puno manje nego nekada. Mole li danas naše kršćanske majke: Bože, daj da moj sin postane svećenik, da moja kći postane časna sestra. Kao što je jednom davno žarko molila jedna majka. Pobožna majka, ponizna majka i bogobojazna. Koja majka? Majka Barbara.
Rodio joj se sin 1898. Čim su ga krstili ona je u svom srcu zavapila: Bože, daj da ovaj moj sin Alojzije postane svećenik! I još na tu nakanu dodade tri dana posta i nemrsa: srijeda, petak i subota. S istom nakanom: Da moj sin Alojzije postane svećenik, ako je volja Božja! A dijete je raslo i u duhu Božjem jačalo i ruka Božja bijaše nad njim.
Kada je 1916. maturirao: Bože, da moj sin Alojzije postane svećenik, ako je tvoja sveta volja! Pa, Alojzije ode u vojsku. Prvi svjetski rat. Javljaju s fronta 1918.: poginuo ti je sin Alojzije! U Krašiću otpjevan Requiem (Misa za pokojne). A ona pred oltarom sklopila ruke i ponizno moli: Bože, da moj sin Alojzije postane svećenik, ako to ti hoćeš! Majko Barbaro, ali sin ti je mrtav, zašto dalje moliti? A ona nastavlja: Bože, kad se vrati s fronte, da moj sin, po volji tvojoj, postane svećenik. I vratio se s fronte živ i zdrav. Jest bio zarobljen i ranjen, ali, evo ga sada majci u zagrljaju. Ona, presretna, u srcu zbori: Bože, da moj sin Alojzije postane tvoj svećenik!
A on 1919., kada je trebao upisati bogosloviju, svečano izjavljuje: Idem bilo kuda samo u bogosloviju ne! I upisuje agronomiju u Zagrebu. Ali majka se ne miri s agronomijom niti mu išta govori, samo Bogu govori i obraća mu se: Bože, da moj sin Alojzije postane tvoj svećenik! A srijedu, petak i subotu posti na istu nakanu.
A 1923. u 26. godini života, Alojzije pred zarukama, pred brakom, s Marijom Horvat. Nije majka rekla: Eto, sad znam da ne trebam više moliti, opredijelio se za obiteljski život. Nego još poniznije i žarče nastavlja: Bože, da moj sin Alojzije postane tvoj svećenik! A post i nemrs: srijeda, petak i subota!
Pa se 1924. prekinuše zaruke, Alojzije konačno upisuje bogosloviju! Odlazi u Rim na teološke nauke. Presretna majka prati ga cijelo vrijeme studija svojom majčinskom molitvom i željom: Da moj sin Alojzije postane Božji svećenik!
I ispuni joj se životna želja! Alojzije se zaredi i 1931. posta svećenik Božji i proslavi svoju Mladu Misu u bazilici sv. Marije Velike u Rimu. Majka Barbara najsretnija majka na svijetu, ali ne govori: Bože, ispunio si mi želju, sada više ne trebam moliti. Nego još jače nego ikada nastavlja: Bože, da moj sin Alojzije bude dobar svećenik! I bio je, da mu nije bilo ravna! Pa, nakon tri godine, 1934., sa 36 godina, bi imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, a 1937. posta ordinarijem. A majka Barbara ni tada ne prestade moliti, nego još poniznije zavapi: O, Bože, da moj sin Alojzije bude dobar biskup! A post i nemrs: srijeda, petak i subota. Pa nadbiskupa Alojzija uhvatiše komunisti i 1946. potpuno nevina osudiše na 16 godina zatvora. A majka Barbara ne plače: Zašto ovo, Bože moj, toliko sam te molila, oslobodi ga zatvora, nego: da moj sin Alojzije bude dobar biskup! I u zatvoru! I dobri biskup Alojzije upravljao je zagrebačkom nadbiskupijom kao jedan od najboljih biskupa sve do svoje smrti. Iz zatvora! A majka Barbara k njemu – u zatvor. Ne, da plače i očajava, ne da moli dušmane da ga oslobode, nego da ga majčinski ohrabri: Sine Alojzije, izdrži! Ostani Božji! Ne popuštaj komunistima! Bog je uza te! I Blažena Gospa! I tvoja majka! Pa, iz zatvora kući s krunicom u rukama i molitvom na usnama: Bože, i Blažena Gospo, da moj sin Alojzije bude dobar biskup. Da izdrži! I bio je! Da ne može bolji! I izdržao je, da ne može bolje! A srijeda, petak i subota: post i nemrs! Za sina Alojzija u zatvoru. Da izdrži. Da ne popusti. Da kao stijena ostane! I ostao je! Tri je puta, dok je bila živa, otišla k njemu u zatvor. Da ga ohrabri i majčinski osokoli. Mislite da mu kao čovjeku nije koristila ta majčinska riječ i podrška. I te kako mu je značila i koristila. A onda ju je dobri Bog primio k sebi 1947. u 69. godini života. Vjerujemo da je u Nebu nastavila s istom molitvom: Da moj sin Alojzije ostane dobar biskup! Samo više nije bilo posta i nemrsa srijedom, petkom i subotom. Vjerujemo da je u Nebu doživjela i njegovo imenovanje kardinalom i da je iz Neba nastavila moliti: Bože da moj sin Alojzije bude dobar kardinal! Kroz zatvor je kardinal Stepinac izvojevao mučeničku lovoriku i kao kardinal i mučenik 1960. preminuo. A u Kraljevstvu nebeskom dočekaše ga oni koje je neizmjerno ljubio: Otac nebeski, Sin Božji i Duh Sveti zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, anđelima nebeskim i svim svecima i sveticama, mučenicima i blaženicima. Vjerujemo da ga je u Nebu radosno dočekala i njegova majka Barbara i otac Josip i zagrlili nebeskim zagrljajem. Tada je konačno prestala moliti za svoga sina Alojzija. A njega papa Ivan Pavao II. kao blaženika i mučenika pred cijelim svijetom podižen na oltar, 1998. Majka će Barbara ako Bog da dočekati i – kanonizaciju! Bog će nagraditi njezine molitve i postove!
Majke naše kršćanske! Ugledajte se u ovu kršćansku majku koja je gotovo 50 godina na zemlji neprestano molila: od 1898., kada joj se sin Alojzije rodio, pa do 1947., kad ju je Bog pozvao k sebi. I 50 godina neprestano postila za svoga sina: srijedu, petak i subotu. Pa izmolila svećenika, biskupa, kardinala, mučenika i konačno blaženika svetoj Crkvi Katoličkoj. I svom hrvatskom narodu.
Kršćanske majke! Majka Barbara majčinski i ponizno upozorava: Samo ako budete skrušeno, ponizno i pouzdano molile dat će dragi Bog svojoj Crkvi i svećenika i redovnika i redovnica koliko treba. Dat će dragi Bog dobrih vjernika i čestitih ljudi koji će uvijek biti na radost i ponos i svome hrvatskom narodu i svojoj Crkvi Katoličkoj. Jer bez molitve nikakva duhovnog zvanja nema. Bez molitve nikakva dobra nema.
Hvala ti, majko Barbaro, na svijetlom primjeru ustrajne molitve i posta.
Hvala ti što si nam od Boga izmolila vrhunski uzor čovjeka, svećenika, biskupa, kardinala, mučenika i blaženika kojim se Katolička Crkva u Hrvata diči diljem cijele kugle zemaljske!
Don Ivo Šutalo
Izvor: Crkva na kamenu
