Iz biblijskih tekstova, posebice starozavjetnih, čini se da se Bog mnogo više brinuo i zauzimao za svoje vjerne. Nekada čovjeka snapastuju misli kako je Isus uzalud umro na križu kada i nakon više od dvije tisuće godina poslije njegove smrti i slavnoga uskrsnuća nema mira na zemlji. Nemiri i ratovi posvuda, razbojstva, prijevare i sve vrste korupcije i pokvarenosti. A da ne govorimo o katastrofama prirodnim ili onima što ih je uzrokovala ljudska sebična pamet. Zašto Bog ne zaustavi zlo koje tare čovjeka kako je to u starozavjetna vremena činio štiteći Abrahama i izabrani narod?
U starozavjetnim knjigama čitamo, posebice je to upečatljivo na stranicama koje opisuju patrijarhe i oslobođenje Izraelaca iz egipatskog sužanjstva, kako je Bog intervenirao mnogo puta kako bi ublažio patnje svojih vjernih. Zato u prvi mah izgleda kako je Bog u prastara vremena bio brižniji prema njemu odanima i vjernima. Dojmljivi su odlomci o Abrahamu, Izaku i Jakovu koje Bog svojom moćnom rukom kroza život vodi i štiti. Bog šalje Mojsija da oslobodi svoje sunarodnjake iz egipatskog sužanjstva, čudesno zaustavlja vode Crvenoga mora, hrani ih manom u pustinji, napaja ih izvor vodom iz pećine, spašava ih od ujeda otrovnih zmija, uvodi ih u zemlju u kojoj teče med i mlijeko… Zar sve ovo nisu očiti i uvjerljivi znakovi izvanredne Božje blizine, skrbi i zaštite onih koji su Bogu odani i vjerni? A danas?! U ovo naše vrijeme kao da Bog šuti, kao da je odsutan, ništa ne poduzima i kao da ne vidi patnje svojih vjernih i ne čuje jecaje nevinih koji trpe. Zar se ičim može opravdati propast nevinih?
Zlo koje napreduje
Ove dvojbe koje muče mnoge vjernike današnjice, mučile su također i starozavjetnog vjernika. O tome svjedoče upravo starozavjetni tekstovi knjige o Jobu, neka poglavlja proročkih knjiga, psalmi itd. Proroka Jeremiju spopadaju sumnje te bojažljivo pita Jahvu: “Prepravedan si, Jahve, da bih se mogao s tobom parbiti. Samo bih jedno s tobom raspravio: Zašto je put zlikovaca uspješan? Zašto podmuklice uživaju mir? Ti si ih posadio, i oni se ukorijeniše, rastu i plod donose.” (12, 1-2). Stalna su to pitanja koja muče i razdiru čovjeka iznutra. Skandalozni događaji nepravde, zla i mržnje što uzrokuju bol i patnju nevinih. Sva ta zlo-djela više zbunjuju i bacaju u očaj vjernika nego nevjernika i agnostika. Blagopokojni sveti otac Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Salvifici doloris (Spasonosno trpljenje) priznaje kako ljudska patnja potiče na sućut, ali potiče i na uvažavanje te na svoj način zastrašuje: “U njoj se doista krije veličina naročitog misterija.” (Ivan Pavao II., Salvifici dolores. Spasonosno trpljenje, 4.)
Upravo nam ova definicija zla i patnje kao specifičnog misterija može biti oslonac i u našem daljnjem razmišljanju. S jedne strane zlo i patnja predstavljaju mrak, tamu, zagonetku koja seže sve do ničim izazvane apsurdnosti. Ne samo Job, nego i Krist uoči svoje muke i razapinjanja osjeća svu težinu stvarnosti kojoj ide ususret, koja osljepljuje, koja sputava čovjekove misli i osjećaje i koja uzrokuje sumnje što čovjeka razdiru iznutra. Je li Bog uistinu pravedan i je li mu svejedno što će biti s čovjekom pojedincem i s cijelim ljudskim rodom? I grčki se filozof Epikur pitao: Ako Bog želi ukloniti zlo, a ne može, onda je slab i nejak; Ako ga može ukloniti, a ne će, onda je zloban prema nama; ako ga ne želi i ne može ukloniti, onda je i zloban i slab; ali ako hoće i može, zašto onda dopušta da se zlo događa i zašto ga ne eliminira?
Toliki su sustavi filozofski i teološki nastojali otvoriti bar mali prozorčić ove neosvojive tvrđave misterija zla i patnje. Uspijevali su dokučiti, odškrinuti pokoji mali otvor pružajući neke odgovore, ali sve je to bilo uvijek djelomično i ni slično pravom odgovoru. U tom smislu ni Sveto Pismo ne osuđuje patnika i onoga koji je pogođen bilo kakvim zlom zato što pita pa čak u očaju i predbacuje Bogu govoreći: Zašto? I dokle ćeš me mučiti? Dapače, ove uzvike i jauke svetopisamski sveti pisci ukomponirali su u svoje molitve kao npr. u psalmima, u knjizi o patniku Jobu ili u knjizi “filozofa” Propovjednika.
Božji plan i čovjekova sloboda
Nužno je, međutim, naglasiti i drugu dimenziju “misterija” zla i patnje što pritišće vjernika. To je ona uzvišenija dimenzija, transcendentna koja ne obezvrjeđuje i ne poništava, nego nadvisuje naše ljudsko racionalno rezoniranje. Upravo to je ono što poručuje knjiga Joba patnika. To je također temelj na kojem počiva kršćanska nada.
Naime, Bog je onaj koji može dati smisao svakom, po ljudski govoreći, kaosu, zlu, čak i ništavilu i svemu onom što je na rubu provalije beznađa, ali samo onda ukoliko je to dio Božjega providnosnoga plana koji nije tako shematski i linijski kako ga mi ljudi zamišljamo i priželjkujemo. Božja providnost i plan ne moraju biti u skladu s ljudskim rezoniranjem i planiranjem. Jobovi prijatelji snuju i savjetuju Joba po ljudsku, a Bog bdije i čuva Joba po božanskoj providnosti i planu. Misterij zla i patnje posjeduje nepomične i neobjašnjive točke koje je sam Bog objavio. Upravo zato odgovor na ovu tajnom obavijenu ljudsku stvarnost ne može dati nijedan filozofski sustav, nego samo teologija izrasla iz duboke vjere u Boga koji po svojoj providnosti upravlja ljudskim životima i cijelim svemirom.
Prije svega važno je naglasiti kako Bog nije začetnik zla. Niti postoji zlo koje bi imalo božanske osobine kako zastupaju neke religije koje govore dualističkim rječnikom ističući kako se na početku dogodio sukob zlog protiv dobrog božanstva. Nismo također izloženi nikakvom mračnom biću kao grčki Fato, niti je nesavladivi sotona gospodar povijesti.
Zlo propupa i procvjeta iz ograničene ljudske slobode koju Bog poštuje. Bog nije stvorio čovjeka kao npr. zvijezde, koje su podložne zakonima svemira, nego je čovjek slobodni suradnik Božji kojemu se On objavio i s njim uspostavio dijalog. Neki je pjesnik usporedio stvaranje čovjeka s oceanom koji se povlači da bi se pojavilo kopno u svoj svojoj ljepoti. Tako se i Bog Stvoritelj iz poštovanja prema najveličanstvenijem svome stvoru “povlači”, jer čovjek nije rob, nije predmet, objekt, nego osoba koja je sposobna u svojoj slobodi prionuti ili odbiti svoga Stvoritelja.
Erupcija milosti
Još je jedna činjenica od bitne važnosti kada govorimo o čovjekovoj slobodi koju zapljuskuju i nagrđuju valovi zla. Bog, naime, kada je riječ o ljudskoj slobodi, nije indiferentan i pasivan. On djeluje na dva načina. On čovjeka podupire svojom milošću, koju neprestano dariva, mnogo puta u obliku praštanja. Uvijek je to prava erupcija milosti i Božje pravednosti koja se ne može poistovjetiti s ljudskim pravicama, jer ne pretpostavlja samo ovozemaljske staze ljudskoga života nego one vječne, čovjekovo konačno spasenje.
Drugi je element također važan za kršćanina. Po utjelovljenju svoga Sina jedinorođenca Bog je bio “izložen” tami zla, prihvatio je patnju i smrt, proživio je i sjedinio se s našom ljudskom sudbom. I opet možemo ustvrditi kako Bog na našu ljudsku izloženost zlu i patnji nije indiferentan i pasivan. Postoji zraka svjetlosti, sjeme života, radosti, vječnosti i konačno spasenja unatoč ljudskoj ograničenosti i izloženosti zlu. To sjeme ne će proklijati odmah, ali u njemu su sigurni tragovi života, ono živi ispod tvrde ljuske ljudske povijesti koja je usmjerena po Božjem providnosnom planu prema ostvarenju kraljevstva Božjega što ga je Isus navijestio.
Kršćanin zna da ga ljubav Božja ne će poštedjeti od svake patnje, ali On će ga pomagati svojom milošću u svakoj patnji, i to sve do konačne pobjede ljubavi. Od francuskog pjesnika Claudela zapamtio sam divnu misao: Bog u Isusu Kristu nije došao dati ljudima objašnjenje zašto trpe, nego je došao ispuniti patnju svojom nazočnošću.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Ante Tonćo Komadina, Staza u život, Mostar, 2012.
