Tanzanija – zemlja kontrasta
Prije točno godinu dana Ivana i ja odlučili smo posjetiti misije u Africi te nakon razgovora s don Ivanom Štironjom, ravnateljem Papinskih misijskih djela u BiH, i njegovih savjeta odlučno smo krenuli u organiziranje našega odlaska u Tanzaniju kod misionara don Velimira Tomića.
Tanzanija kao najveća zemlja istočne Afrike prostire se na 945.087 km². Na tom prostoru živi oko 41,5 milijuna stanovnika i oko 100 različitih plemena. To je jedna od najmanje urbaniziranih afričkih zemalja, ali zato zemlja s najviše rezervata i parkova prirode te fascinantnim životinjskim svijetom. Inače, uza službeni jezik svahili, u uporabi je i engleski, no uglavnom u poslovnim krugovima. Najveća vrijednost Tanzanije su geografska raznolikost i netaknuta priroda; od snijegom prekrivenih vrhova Kilimanjara, preko prašnjavih savana, sve do bijelih pješčanih plaža Zanzibara. Najzastupljenija religija je kršćanstvo 45 %, muslimana ima oko 30 % (otok Zanzibar 99 %), ostalo su domaće vjere, ali nema vjerske netolerancije. Postoji oko 130 etničkih grupa i podgrupa, a tu žive i Arapi, Pakistanci, Indijci, Europljani. Tanzanija je zemlja veličanstvenosti ali i zemlja kontrasta, jer je bez obzira na sve prirodne vrijednosti još uvijek među najnerazvijenijima na svijetu. Unatoč prirodnim bogatstvima, većina stanovništva živi na rubu siromaštva, a manje od 50 % stanovništva ima stalan pristup pitkoj vodi. Gotovo 6 % odrasloga stanovništva zaraženo je virusom HIV-a, a veliki zdravstveni problem je i malarija. Nerijetko siromašne obitelji s petero i više djece žive u kućicama od cigle spojene s blatom, slamnatim krovom, a oni “imućniji” imaju krov od limene ploče, spavaju na zemlji i jedu samo jedanput dnevno. Nemaju vode, struje, kanalizacije, niti se odvozi smeće.
Misija Kisongo
Među našim hrvatskim misionarima u Tanzaniji, već od 1988., nalazi se i svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije don Velimir Tomić. Nakon što je priveo kraju projekt izgradnje dispanzera sa stacionarom u mjestu Kambi ya Nyoka, on je u dogovoru s biskupom Arushe, jedne od najmlađih biskupija u Tanzaniji, započeo izgradnju nove misije Kisongo. Godine 2012. stigao mu je u pomoć i don Bernard Marijanović te sada zajedno pastoralno djeluju i grade misiju, duhovno i materijalno. Njihova svjedočanstva tijekom posjeta našim župama utjecala su na našu odluku i potaknuli nas da se odlučimo na putovanje.
Uskoro je došao i taj dan. Srijeda, 13. siječnja 2016., letom iz Zagreba preko Istanbula u ranim jutarnjim satima sletjeli smo u zračnu luku Kilimanjaro u Tanzaniji. Imali smo malih problema oko procedure ispunjavanja i dobivanja vize za boravak u Tanzaniji, ali kada je to završilo sve je bilo spremno za našu avanturu. Don Velimir nas je dočekao i oko 4 sata ujutro stigli smo u misiju Kisongo, nedaleko od grada Arushe koji ima oko 2 milijuna stanovnika. U 7 sati sudjelovali smo na svetoj Misi s nekolicinom časnih sestara iz Indije i nekoliko župljana, i upravo će tako sljedećih mjesec dana započinjati svaki dan našega boravka u misiji. U blizini misije je srednja i osnovna škola, te učiteljski fakultet koji su osnovale i vode časne sestre iz Indije.
Smještaj je bio posebna priča. Nismo ni slutili gdje ćemo spavati, sve smo prepustili don Velimiru jer u misiji zaista nije bilo mjesta. On i njegov kolega don Bernard borave u kontejneru koji je prilagođen za njihov boravak ali ne može primiti više ljudi. Don Bernarda nismo imali prilike pozdraviti i vidjeti tijekom našega boravka u Tanzaniji jer je bio na odmoru u Hercegovini.
Tijekom poslijepodneva prvoga dana otišli smo u kuću gdje smo bili smješteni i imali smo što vidjeti, prostorija s dvije prazne sobe, pod prljav i prašnjav, nema ni toaleta, ni kreveta, zapravo nema ništa. Inače taj smještaj se nalazio nedaleko od misije, 10-ak minuta pješice. Zahvaljujući don Velimirovoj snalažljivosti ubrzo smo iz misije donijeli dva kreveta, promijenili bravu na vratima jer se vrata nisu mogla zatvoriti, postavili mreže za komarce iznad kreveta i bili smo spremni. Prvih nekoliko dana bilo je pomalo neobično, ali ubrzo smo se navikli i shvatili smo da naš smještaj ne bismo mijenjali ni za što na svijetu.
Župna zajednica
Često bi nas navečer ispred našega novog doma dočekala djeca, naravno s razlogom. Kolegica Ivana uvijek je bila spremna podijeliti bombone. Inače, gdje god se nađete, opkole vas djeca i viču pipi – bomboni, čemu se mališani uvijek najviše razvesele. Ujutro bismo, pješačeći prema misiji, susretali mnoštvo djece koja bi nas s poštovanjem pozdravljala “Shikamoo”, a mi bismo odgovarali “Marahaba”. Ivana nije mogla odoljeti tim mališanima, a sam Bog zna otkud je sve vadila bombone.
Prve nedjelje našega boravka u misiji imali smo priliku upoznati cjelokupnu župnu zajednicu. Misno slavlje koje je trajalo oko dva i pol sata bio je poseban događaj za nas, nešto zaista predivno. Niti jednu riječ nismo razumjeli, ali pratili smo i pozorno slušali. Pjesma je posebna priča. Toliko radosti, plesa i pjesme tijekom svete Mise još nismo doživjeli. Cijela crkva pjeva, pleše i plješće. Na kraju svete Mise don Velimir je Ivanu i mene predstavio kao prijatelje misije koji su stigli volontirati i pomagati u izgradnji misije, kao i to da ću im održavati glazbene instrukcije svaki dan tijekom boravka u misiji. Narod nas je srdačno dočekao i pozdravio gromoglasnim pljeskom i vriskom u crkvi. Jedno neobično i lijepo iskustvo.
Težina života, a srca puna ljubavi
Sljedećih dana radio sam instrukcije, a Ivana je bila od pomoći Elizi, domaćici u misiji. Ivana je učila Elizu nekim gastronomskim specijalitetima iz naše domovine, te su prvi put probali i palačinke s Nutelom koju je Ivana uspješno pronašla u jednoj od trgovina koje smo posjetili. Instrukcije smo imali svaki dan ujutro od 8,30 do 12, i poslijepodne od 17 do 19,30 sati, a Ivana je u kući obavljala svoj dio posla. U međuvremenu se radilo i na podizanju krova za župnu kuću. Često je padala kiša dok smo bili u misiji, što je po don Velimirovim riječima rijetka pojava, osobito u siječnju.
Moram spomenuti jednu mladu djevojku Upendo koja je i meni i Ivani prirasla srcu, a ona već godinu dana radi u misiji Kisongo. Kad kažem radi, mislim na sve poslove, od građevine, košenja trave, čišćenja tankova s vodom (pritom ulazeći u njih), a da ne pričam kako dobro poznaje sve strojeve koji postoje u misiji, pa slobodno mogu reći da je misionarima Upendo desna ruka. Tijekom našega boravka u misiji još bolje smo upoznali Upendo te saznali da ona nije završila školu. Živi sama u jednoj garaži bez struje, vode, toaleta, a uvijek nasmiješena, spremna za razgovor i šalu. U dogovoru s don Velimirom predložili smo joj pomoći i financirati školovanje, te je ona na našu radost pristala, a uskoro očekujemo prve vijesti što je upisala i kad počinje s nastavom.
Tijekom boravka posjetili smo i jedno sirotište nedaleko od misije. Kupivši najosnovnije namirnice krenuli smo s poglavarom sela i malom Jessicom koja nam je bila prevoditelj. Kroz blato smo se probili do toga sirotišta u kojemu živi 20-ak djece bez roditelja, a o njima se brine nekoliko odgajateljica koje su i osnovale to sirotište. Osjetili smo težinu života i okruženja, ali i veliku radost u malim stvarima poput zagrljaja, osmjeha, bombone…
Nekoliko puta smo otišli i do grada Arushe u nabavku namirnica za misiju, te nas je jedne prilike u povratku nasred puta zaustavio jedan župljanin iz misije Kisongo i zamolio don Velimira da mu blagoslovi motor koji je nedavno kupio. Don Velimir je izišao iz automobila te na ulici sa strane obavio blagoslov motora, a župljanin nije krio sreću.
Ubrzo nakon nas u misiju su stigli i članovi planinarskoga društva Granaš iz Brčkog Zvonko, Franjo i Mirko koji su bili s nama u misiji dva dana, a zatim smo ih ispratili u grad Moshi, oko 80 kilometara od misije Kisongo do njihove početne točke za uspon na Kilimanjaro. Tijekom njihova boravka u misiji puno su pomogli i u izgradnji krova župne kuće te smo u ta dva dana napravili mnogo posla. Zahvaljujem im u don Velimirovo ime i misije Kisongo.
Na putu prema Moshiu posjetili smo i školu sv. Franje koja skrbi za oko 300 djece s posebnim potrebama. U toj školi ima mnogo albino djece, gluhonijeme djece, djece bez oba roditelja i još mnogo drugih tužnih sudbina. Posjet ovoj školi nešto je što će nam ostati za sva vremena urezano u pamćenje, jer toliko tužnih sudbina na jednom mjestu, a svima njima osmijeh s lica ne silazi i jedino im je bilo bitno da nas dodirnu i s nama provedu nekoliko minuta.
Upoznali smo mnogo mladih studenata koji žive i studiraju u Kisongu, mnogo ljudi s raznim tužnim ali i sretnim sudbinama, posjetio nas je i misionar s najdužim boravkom u Tanzaniji don Nikola Sarić, i mnogo dobrih ljudi koji će nam ostati u sjećanju, a prije svih naš dragi prijatelj i misionar don Velimir koji nam je uvijek bio na raspolaganju kada je bilo što zatrebalo. Njemu ide najveća hvala za sve što smo doživjeli u misiji.
“Nije važno koliko radiš, nego je važno koliko ljubavi unosiš u ono što radiš i koliko to daruješ drugima”, riječi su Majke Terezije. Mi smo imali priliku upoznati mnogo onih koji sebe istinski daruju najpotrebnijima i to nas je učinilo još radosnijima. Neka ih Gospodin nagradi za njihova dobra djela. Hvala dragom Bogu jer je naš odlazak, boravak i povratak protekao u najboljem redu i bez ikakvih problema, te se nadamo da ćemo uskoro opet posjetiti naše prijatelje u Tanzaniji.
Mario Soldo


















Izvor: Crkva na kamenu