Kad je Natan izgovorio svoje proročke riječi i kazao Davidu da je on taj čovjek, kralj je izgovorio psalam poznat po početnoj latinskoj riječi Miserere: Smiluj mi se, Bože! Taj je psalam motiv tolikih glazbenih komada, pjesama, priča, komentara, kajanja. Neka nam ovo razmatranje posluži za vlastito kajanje.
Ps 51,3: “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje.”
David leži prostrt na podu, glavom i licem prema zemlji. Šmrkće, plače, uzdiše i briše se ručnikom, postiđen zbog svoga bezakonja i opačine i pred prorokom Natanom, dvorskim duhovnikom, i pred svojim dvorom i svim kraljevstvom, osobito pred Bogom. Jedini koji mu može pravo pomoći jest ne jedna jadna ženska preljubnica Bat-Šeba, ni jedan Natan prorok, ni konvertit Urija general, da ustane od mrtvih, nego isključivo Bog, i to tako da mu Bog iskaže ne svoju božansku pravdu, pa da ga otpuhne s lica zemlje kao zrnce prašine, nego da mu očituje svoje smilovanje: Smiluj se, Bože! Miserere! I da razastre svoje milosrđe nad svim bezakonjima njegovim. Sve je David radio protiv Božjega zakona i Božjih zapovijedi. On se po svojoj oholoj napuhanosti stavio iznad zakona i zato počinio bezakonje. I to priznaje. Njemu, Bogu, Božjem zakonu, on je skrivio. Ne zaziva pravdu Božju, nego smilovanje, samilost, milost, sućut, milosrđe. Milosrđe znači milo srce. Ja sam ljudska miseria, a ti si, Bože, Misericordia!
Ps 51,4: “Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!”
Davidu se upalila savjest, temperatura 42 stupnja u duši, i još diše. Gori u vatri, u vreloj vodi. Gori a ne sagorijeva. Krivica peče. Samo kakvim hladnim tušem ta se vrućica može skinuti, samo božanskim deterdžentom ta se prljavština može saprati. Krivica, grijeh, nečistoća, nevaljaština, bezobraština, to mu samo Bog oprašta jer je iznad svega Bog uvrijeđen. David prizna da su mu misli i osjećaji gubavi, i da ih samo Bog može očistiti.
Ps 51, 5: “Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.”
Ako je savjest nešto što je najviše i najdublje moje, po čemu ja živim i hodim kroza život, onda je grijeh krivi hod, prijestup sa staze, s magistrale. Grijeh i dolazi od greti, ići, hoditi. Pitamo: kamo greš? Pa kada greš autom s kolnika, s kolovoza, onda zgrešiš i zgrmiš u jarak, u stup, u drvo, u smrt.
Grijeh je dušmanski virus (lat. sluz, otrov), koji je uletio u Davidovu dušu, u moj duh, u tkivo moje najdublje savjesti, i razara me, kao što virus pojede tekst u kompjutoru.
Grijeh je rak rana, karcinom, sifilis, AIDS, ebola, bacil, poremetnja prirodne ravnoteže duha.
Grijeh je neuravnoteženost moralnih, psihičkih, nervnih i fizičkih funkcija u čovjeku. Je li ti drago da ti netko kaže da si neuravnotežen?
Grijeh je više nego infekcija, to je razorna epidemija, bjesnoća, duševna kuga. Želiš li biti kužan?
Grijeh je patološka pojava. Akutna ili kronična, maligna ili benigna, individualna ili nacionalna i socijalna, zarazna ili nezarazna. Čovječe grješniče, sve što govoriš i pišeš, to je primjer školske patologije. Je li ti drago da te zovu patološkim tipom?
Pa kad tomu grijehu dodaš još jedan, iste ili jače razorne moći, protiv koje druge Božje zapovijedi, onda se to zove komplikacija.
Ta bolest ima svoje simptome ili znakove, a to su obično: nervoza, vrtoglavica, besanica, crven na obrazima, stid i sram, bijeg iz društva, ne možeš pogledati osobi u lice, samomu sebi stalno govoriš: “A luda li mene!” Čovjek koji je u grijehu, on je izvan sebe. I vidjet ćemo domalo kako je David sve svoje sinove i kćeri zarazio svojim bludorijama i svojim ubojstvima!
Zato je nužna procjena, dijagnoza te bolesti protiv ljudskih i moralnih normi. Pa kad se ustanovi što je posrijedi, onda se poduzima određena terapija, prolazi se kroz krizu i dolazi do rekonvalescencije i potpuna ozdravljenja. A taj put jest dolaženje k sebi, vraćanje u se, uravnoteženje. Kad priznaš što si i kakav si, onda si velik. A grijeh koji je preda mnom, samo me nagoni da to priznam, očitujem, i da tražim razumijevanje, oproštenje. Taj čin traženja i davanja oproštenja jest terapija. Samo se tako dolazi do izlječenja.
Ps 51,6: “Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: pravedan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš.”
Samo Bog vidi i zna kakvo je zlo – zlo, mysterium iniquitatis, i kakve su mu užasne posljedice. I onaj komu Bog otvori oči. Jedini čijega se suda David ne boji da neće biti nepravedan jest Bog i Božji sud: On će dodijeliti svakomu njegovo, uvažavajući sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, poznavajući ranjivost naravi, nakane i misli, psihologiju muška i ženska, stupanj svijesti, odgoj savjesti, strukturu srca, slabosti tijela, prigode grijeha, sklonost zlu, želju za dobrom. Pravedan u pravorijeku, besprijekoran u presudi. Njegova je pravda puna ljubavi i milosrđa. Bez ikakve želje za prizivom. Pravda savršeno ispunjena i udovoljena, kakve nema na ovome svijetu, od podmitljiva općinskoga suda do kolaboracionističkoga haaškog tribunala. Tu nećeš moći biti ljut na Boga pravednoga nego na sebe nepravednoga! A Bog će božanski suditi sve vrhovne sudove i suce, sve konačne presude i osude, sve žive i mrtve! I njegovu sudu neće biti zamjerke ni od vraga paklenoga, koji će priznati da je taj sud pravedan! Pravedan ćeš biti kad progovoriš!
Ps 51,7: “Evo grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja.”
David priznaje da je grješan od materine utrobe, da je od majke preuzeo zlu krv, grješnu krv, usisao grijeh s materinim mlijekom. Prenesen je taj virus iz zemaljskoga raja, iz praroditelja Adama i Eve, koji su bili neposlušni Bogu i njegovoj zapovijedi. Taj neposluh, to je ono što David kaže: grješan sam već rođen, okrenut prema neposluhu, s ugrađenim neposluhom, s grijehom, kao tvorničkom pogrješkom, iskonskim grješnim stanjem.
Ps 51,8: “Evo, ti ljubiš srce iskreno, u dubini duše učiš me mudrosti.”
Boga veseli samo naša iskrenost, istinitost, ličnost, ne naša dvoličnost, dvoznačnost, vanjština, izgled. U duši je ljepota i mudrost koja od Boga dolazi i koje krase čovjeka.
Ps 51,9: “Poškropi me izopom da se očistim, operi me i bit ću bjelji od snijega.”
David doživljava da je grijehom onečišćen. A dosta je jedan čestit poškrop bršljanom blagoslovljene vode pa da bude bjelji od snijega, makar do jučer bio crn kao noć. Kad te Bog poškropi, očisti, opere, možeš biti bjelji nego što si bio! Vjeruješ li ovo?
Ps 51,10: “Objavi mi radost i veselje, nek se obraduju kosti satrvene.”
Vidiš li da je grijeh slomljena kost, fraktura, a oproštenje jest prevezivanje, prekivanje slomljenih i zgnječenih kostiju. Da se obraduju kosti satrvene! David je svjestan da je jedini Bog moćan oprostiti grijeh onomu koji je sebe isključio s puta zakona i zašao u bezakonja i uništio drugomu život, ali da posljedice toga grijeha idu na dugu stazu. To je taj savez s Bogom koji pokriva svojom dobrotom one koji ga se boje, i pokriva svojom pravdom one koji ga se ne boje!
Ps 51,11: “Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši su moju krivicu.”
Nemoj mi stalno gledati u moju crnu točku, moju krivicu, dapače, izbriši mi tu krivicu s lica zemlje i iz moga srca. Sve što činimo, dobra ili zla, sve se snima na našoj životnoj vrpci u svijesti, u pamćenju. To se zove memorija, memorijalni centar i snimak, videosnimak. I ništa se ne briše. Može to otići u podsvijest, ali svakoga trenutka može opet izroniti u punu svijest. Naš anđeo čuvar snima sve što u svome životu želimo, mislimo, govorimo, činimo, propuštamo. Ispovijed ili primanje oproštenja jest brisanje te vrpce, tih grijeha. Uključim dugme i sve po redu brišem, sve zle pjesme i zlogovore, sve psovke i sva djela, zlodjela. To je ispovijed. Ispovjediti se znači: izbaciti iz sebe teret, istresti iz svoje svijesti smeće, izbrisati iz svoje savjesti otpad. Eto, izbriši svu moju krivicu! Duhovne su vježbe uspjele samo ako si se dobro ispovjedio.
Ps 51,12: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!”
Kao što mi je oko zamagljeno pa ne vidim, tako mi se i srce može onečistiti, zamagliti da ništa ne osjećam, ne ćutim, ne doživljavam, ne uživam. Okom vidim materijalne stvari, a srcem doživljavam duhovni svijet. Kad je srce nečisto, onda je to teško sljepilo, primjetljiva neravnoteža, svojevrsno ludilo. Isus kaže: “Blago čistima srcem, oni će Boga gledati” (Mt 5,8). Znači srcem se jedino može Boga gledati, Boga i sva Božja stvorenja i stvari. Čisto srce stvori mi, Bože! Duh postojan obnovi u meni! Da ne klimam, da se ne ljuljam kao čamac na morskom valovlju, kao trava na vjetru, da ne teturam kao pijan cestom, da budem stabilan, postojan. Srce koje je prošlo sve kaljanje, zahtijeva kajanje!
Ps 51,13: “Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene!”
Svojim grijesima protiv Bat-Šebe i Urije zaslužio sam da me više ne pogledaš, da odvratiš lice svoje od mene, da budem u nemilosti tvojoj. Ne odvrati lica svoga od mene. Ne oduzmi svetoga duha svoga iz mene. Samo s tvojim duhom i ja ću nešto biti i značiti.
Ps 51,14: “Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim!”
Grijehom se gubi radost i iz srca i s lica. A radost dolazi od ràd, rado, pa onda odatle radovati se, obradovati se, tj. imati, posjedovati, uživati, zadovoljiti, usrećiti se. Grijehom je čovjek postao neprijatelj radosti i veselja, upravo obratno od onoga što misli da grijehom stječe radost. Samoobmana, prijevara.
Ps 51, 15: “Učit ću bezakonike tvojim stazama, i grešnici će se tebi obraćati.”
Rekosmo da grijeh nije samo kaljanje vlastitoga puta srca i oka, nego zaraza drugoga. Zato David prelazi u učitelja radosti, duhovnosti, poučava druge bezakonike Božjim stazama, on je sada instruktor kako se vozi po Božjoj magistrali, a ne preskače ljutim ljudskim stramputicama, hrapavim puteljcima i krivostazama. Grješnici, prijestupnici tebi će se obraćati.
Ps 51, 16: “Oslobodi me od krvi prolivene, Bože, Bože, spasitelju moj. Nek mi jezik, kliče pravednosti tvojoj!”
Očito David misli na prolivenu krv Urije Hetita, svoga uglednoga generala, i one skupine vojnika koji su poginuli zajedno s njime u osvajanju grada Rabe. Evo, sada zlikovac i ubojica David moli oproštenje od Boga zbog te prolivene krvi, pa će samo tako, omilošćen, klicati pravednosti Božjoj.
– Nije zgorega ovdje, kad se govori o dvostrukom Davidovu grijehu, podsjetiti se na neke stroge crkvene zakone koji se odnose na prijestupnike.
S obzirom na Petu Božju zapovijed: ako je prezbiter sudjelovao u ubojstvu druge osobe, “upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici” (usp. kan. 1041, 4; 1047, 2).
I drugo, s obzirom na sakramentalno ispovijedanje de sexto: “Odrješenje sukrivca u grijehu protiv šeste Božje zapovijedi nije valjano, osim u smrtnoj pogibelji” (kan. 977).
A ako pokuša odriješiti sukrivca u istom području, osim što je ispovijed nevaljana, slijedi još i stroga kazna, “upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici” (kan. 1378, 1). Crkva zna gdje su slabosti ljudske naglašene i ne želi im ni na koji način pustiti maha.
Ova je, dakle, kazna ravna onoj drugoj: ako bi svećenik izravno otkrio ispovjednu tajnu, jednako tako “upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici” (kan. 1388, 1).
Ps 51,17: “Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja naviještati hvalu tvoju.”
Kao što se ne možeš popeti na olimpijsko postolje i ovjenčati lovor vijencem ili zlatnom kolajnom, tako ne možeš ni usta otvoriti sam, i za to se traži pomoć Božja, jer Boga se može hvaliti samo po njegovim pravilima i po njegovoj pomoći.
Ps 51,18-19: “Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.”
Žrtva je izraz poštovanja prema Bogu. Nema religije bez žrtve, prinosnice janjaca ili paljenice jaraca. Ako je itko mogao prikazati na stotine volova, mogao je kralj David, sve iz svoga tora. Ali Bogu je draža žrtva ljudsko raskajano srce. Prikaži svoje srce, a ne svoje ovce! Kad se voljom okreneš Bogu, to je prava žrtva, to je sav čovjek. Prikazivanje volova jest lakši put. Hoće se onaj teži, uži, strmiji!
Ps 51,20: “U svojoj dobroti milostiv budi Sionu, i opet sagradi jeruzalemske zidine!”
Što to znači? Jeruzalem. U Jeruzalemu brežuljak Sion. Na Sionu Šator. U Šatoru svetište nad svetištem. U svetištu Božji kovčeg ili Škrinja zavjetna. U Kovčegu Deset Zapovijedi Božjih. U vršenju zapovijedi jest sav čovjek.
A David umjesto da Bogu iskazuje najveću slavu, hvalu i čast, on smrskao Kovčeg Božji, uprskao zapovijedi Božje, rasparao sionski Šator, razvalio zidine jeruzalemske. Stoga se kaje i moli Boga da opet sagradi jeruzalemske zidine!
Kad uzmeš kamenčić i baciš ga u more, on počne tonuti i nestane u dubini Tihog oceana, bez obzira koliko je lagan. A staviš kamenčić na prekooceanski brod, neće potonuti ni kamenčić ni velebrod. Ako budeš u Hramu, u Crkvi, u lađi Petrovoj, nećeš potonuti, bez obzira na svoju težinu.
Titanik. Spomenimo ovdje jedan primjer povijesne oholosti. Najveća moderna pomorska tragedija bijaše s velebrodom zvanim Titanik (Titani su grčki mitološki divovi koji su se pobunili protiv Zeusa i Zeus ih je bacio u Tartar, podzemlje, dakle vragovi. Eto kakvo su ime dali svomu brodu sile ovoga svijeta!). Tytanic – britanski putnički prekooceanski brod, koji je prvi put zaplovio 1912. godine iz Southamptona put New Yorka. Plovilo od 46.000 tona, najveći, najljepši i najskuplji brod toga vremena. Dva puta veći od bazilike sv. Petra u Rimu. Imao je dva dna i 16 nepropusnih pregrada. Smatran je nepotopivim. Vrhunac tehnike i ljudske snage.
Putnika 1308. Posade: 898. Svega skupa: 2206. Spasilačkih čamaca samo 20, da ne zauzimaju prostora. A trebalo ih je barem stotinu. Međutim, brod je ionako bio nepotopiv!
S jedne vanjske strane bile su, neslužbeno, napisane parole: “Ni Papa, ni Bog”, a s druge strane: “Ni nebo ni zemlja ne mogu te progutati.” Babilonske sile ovoga svijeta željele su se narugati Svemoći Božjoj, a podičiti se svojim ljudskim uspjesima.
Nešto prije ponoći 14. travnja 1912. brod je vozio 22 čvora na sat da postavi rekord i dobije “plavu vrpcu” (čvor je morska milja: 1853 m/h; ovdje: preko 40 kilometara na sat). Vozio je najkraćim putem i previše se približio granici ledenih bregova. Oko 140 kilometara južno od Newfoundlandske grede taj tehnološki izum i gigant modernoga doba doživio je brodolom u toj strašnoj noći. Brod je udario u ledenu santu ili u njega santa, koja mu je rasporila bok u duljini od 90 m oštetivši nepropusne pregrade. Počeo je lagano tonuti i slati SOS signale, ali ukrivo. Naime, ti svjetlosni signali nisu bili vapaj za spasenjem nego znakovi radosti. Kad je puknuo prvi glas na brodu o tonuću, nitko nije povjerovao. Svi su se rugali kao u doba Noino. Međutim, kad je glavni projektant broda, Th. Andrews, bolna lica javio putnicima da “Titanik tone”, svi su se smrtno uozbiljili. Kapetan broda Smith ubio se. Brod je nestao s površine oceana nakon 2 i pol sata agonije: 15. travnja oko 2,20 po ponoći. Ujutro oko 5 sati, nakon što je nepotopivi Titanik potonuo u mračne dubine Atlantika, došao je na mjesto nesreće austro-ugarski brod Karpathia, na kojem su bili i hrvatski moreplovci. I spasio je oko 700 preživjelih koji su se nalazili već tri sata na 20-ak čamaca, uglavnom žena i djece. Potopilo se 1513 putnika i članova posade. Među njima i vlč. benediktinac Jozef Peruschitz iz Bavarske, očito porijeklom naše gore list.[1] Jedna od najvećih katastrofa pomorstva uopće. O toj katastrofi napisano je mnoštvo knjiga. I, naravno, koliko spašenika, toliko verzija samoga događaja. A spašenika 700.
Eto nije ga potopio ni Papa, ni Zemlja, nego obična santa leda, kojom Bog upravlja i ravna.
Davidov grijeh bio je kraljevski brodolom poput Titanika s kraljevskom posadom i kraljevim podanicima.
Ps 51,21: “Tada će ti biti mile žrtve pravedne, i tad će se prinosit teoci na žrtveniku tvojemu.”
Samo sa srcem raskajanim, poniznim, obradovanim, obradošćenim; samo s duhom obnovljenim, spremnim, postojanim Bogu može doći i prinosom teladi i jaradi. Samo raskajanim srcem čovjek ponovno može stati pred lice Božje, licem u lice da prikaže žrtvu! Toliko malo, a tako puno!
Na kraju: Tko je zapravo Natan u mome životu? To je vanjska savjest, vanjski zov i grom, osvješćenje! To bi trebao biti ovaj isti Natan koji danas meni i tebi kaže: Ti si taj čovjek! To je svećenik, Crkva.
[1] B. Markić, Primjeri privlače, II., Donje Dicmo, 1968., str. 275-276.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Ratko Perić, Ti si taj čovjek, Crkva na kamenu
