Hrvatska mladež u poratnom jugoslavenskom društvu nije odmah bila društveno primjetna i relevantna iako je u pojedinim akcijama, osobito studentska mladež, pokazivala znakove bunta i težnje za autonomijom mlade generacije. Mladi su u studentskim demonstracijama već od 1954. god. u Beogradu, potom Zagrebu, Skopju te u Rijeci 1959. god. pokazivali samostalnost i izražavali svoje stavove ali su ti pokušaji „surovo gušeni“. Savez komunista i druge društveno-političke organizacije ozloglašavale su mlade u tisku, provođene su pojedinačne torture i napokon intervencije represivnog komunističkog policijskog aparata i sudova. Mladi su u to vrijeme bili politički i ekonomski marginalizirani. Hrvatska se mladež intenzivno uključuje u svjetski pokret mladeži 1968. god. u želji za transformacijom postojećega društva i traženja vlastita mjesta u njemu. Bilo je to vrijeme, kao i drugdje, velikih nadanja i iščekivanja. Hrvatska je mladež nastupala s gotovo identičnim zahtjevima kao i u drugim dijelovima svijeta iako je živjela u posve različitu režimu i društvenom sustavu te socijalnim i kulturnim uvjetima. Nova generacija mladeži pokazala je nekonformističan duh i suprotstavila se svijetu odraslih i svijetu postojećih vrijednosti. Kod nas se taj bunt više pokazao u razočaranju u društveni poredak. Mladi su imali hrabrosti javno iznijeti svoje stavove i razmišljanja. Tada je mladež otvorenije i slobodnije izražavala i svoje religiozne osjećaje i pripadnost Crkvi. To je vrijeme Hrvatskog proljeća kada dolazi do studentskih nemira u svim hrvatskim sveučilišnim središtima koja su stvarala prostore demokratizacije društva. Državni je represivni aparat nasiljem, tenkovima i progonom 1971. god. ugušio studentski pokret. Hrvatska mladež je tada pretrpjela težak udarac, ali su joj iskustva progona otvarala nove vidike i poljuljala neke društvene dogme. Može se reći da je nakon toga vremena u hrvatskim krajevima ostvareno više slobode djelovanja na društvenom i crkvenom planu pa tako i rad sa srednjoškolskom i studentskom mladeži.
Nakon gušenja Hrvatskog proljeća hrvatska mladež postaje realističnija i pragmatičnija. Promijenjena je i društvena zbilja koju potom do danas karakterizira industrijsko i postindustrijsko društvo s tehnološkim napretkom, suvremeni informatički sustavi, napredak znanosti i različite mogućnosti njezine manipulacije, ekološki problemi i drugo. Svi su ti događaji utjecali na našu mladež. Posebno je kriza komunističkog društva koje je bilo obilježeno diktaturom, političkom birokracijom i demokracijom svedenom na ideološku retoriku, dovela do toga da je mlade socijalizam „više razočarao nego impresionirao“.
Društvo se 80-ih godina zadovoljava činjenicom da nije bilo buntovne i agresivne mladeži među kojom sve više prevladava unutrašnji otpor prema društvenim zbivanjima. Taj opor mladi izražavaju apatijom, zatvaranjem u privatnost i ostajanjem po strani od društvenih zbivanja. Kroz razna se istraživanja u isto vrijeme željelo pokazati da mladi odišu “optimističkim patosom”. Među mladima sve više prevladavaju ciljevi koji vode osobnom zadovoljstvu, individualizmu i konzumističkom ponašanju. Hrvatska mladež 80-ih godina konkretna je i pragmatična, usmjerena na neposredne ciljeve. Ona više ne prihvaća ni nametnute modele ponašanja te postaje „generacija kojoj se ne žuri“, odnosno odgađa socijalno smještanje i preuzimanje društvene odgovornosti. Po svojim stavovima, orijentacijama i subkulturnim izričajima ona je danas vrlo slična zapadnoeuropskoj mladeži.
Ono po čemu se 90-ih godina hrvatska mladež, za trenutak, razlikovala od europske mladeži bila je činjenica agresije na Hrvatsku (1991.-1995.) i stvaranje samostalne hrvatske države u što su se mladi masovno uključili. Rat je na trenutak homogenizirao hrvatsku mladež, otklonio je generacijske razlike, potisnuo je društvene i osobne interesne probleme mladih u drugi plan i odgodio je kratko procese diferencijacije jer je trebalo braniti život i vlastiti identitet. Sada hrvatska mladež uglavnom pokazuje gotovo sve tendencije općenitoga ponašanja mladeži, interese, orijentacije i probleme koji su vlastiti mladima u zapadnoeuropskom kulturnom krugu i društvu. One se samo specifično manifestiraju, u većem ili manjem opsegu, u trenutnom hrvatskom socijalnom, političkom i kulturnom kontekstu.
Religioznost i druge vrednote hrvatske mladeži
Nakon Drugoga svjetskog rata tradicionalna religioznost hrvatske mladeži usko je bila povezana s crkvenom tradicijom. Ona se očituje u svijesti pripadnosti Crkvi i religioznoj ortopraksiji. Vjera mladih i njezino prakticiranje povezano je s roditeljskom ortodoksijom i ortopraksijom. Treba imati u vidu da se još 1953. god. se svega 12,6 % stanovnika Jugoslavije deklariralo kao ateisti. Istraživanja u zagrebačkoj regiji 20 godina kasnije pokazuju da je gotovo 50 % deklariranih vjernika manje nego prije. Iako pojam “vjernik” nije jasno artikuliran kao ni okolnosti i uvjeti istraživanja, dobiveni su pokazatelji religioznog ozračja. Pogotovo što roditeljski primjer u obitelji u vjerskoj identifikaciji mladih ima gotovo odlučujuću ulogu. To potvrđuju mnoga društvena istraživanja koja pokazuju da crkvena pripadnost roditelja, radilo se o intenzivnoj ili tradicionalnoj pripadnosti, utječe na religioznost i crkvenost mladih iako se ne može zanemariti utjecaj i drugih socijalizirajućih faktora kao što su škola, ulica, neformalne grupe, vjeronaučna skupina, masovni mediji…
Sekularizacija društva a potom sustavna ateizacija vrlo su brzo razarali religijsku tradiciju i praksu mladih vjernika, osobito u gradskim sredinama. U razdoblju između 1950. i 1978. god. konstatiran je stalni trend opadanja religioznosti i vezanosti mladih i odraslih uz Crkvu. Ali, nakon toga taj je proces zaustavljen. Sociolog E. Ćimić ustvrdio je 80-ih god. 20. st. na temelju istraživanja u nekadašnjoj Jugoslaviji da je otprilike jedna trećina mladih religiozna, jedna trećina ateistički usmjerena a jedna trećina da je indiferentna i prema religiji i prema ateizmu iako je taj omjer nešto drukčiji, odnosno veći je postotak religiozne mladeži u krajevima s jakom katoličkom tradicijom kao što je hrvatsko društvo. Tada je uočeno i više vrsta indiferentnosti, od one koja uključuje potpunu indiferentnost prema religiji i vjeri do parcijalne religiozne indiferentnosti koja govori o pojedinim dimenzijama vjere. Primijećeno je također da je proces ateizacije u katoličkim i muslimanskim sredinama tekao sporije zbog jake tradicije nego među pravoslavnim stanovništvom.
Treba istaknuti da su i marksistički ideolozi očekivali stalnu tendenciju opadanja religioznosti među mladima držeći da im marksizam nudi dovoljno sugestivan, revolucionar i socijalan program. Međutim, istraživanja su 80-ih godina pokazala da nije samo zaustavljen trend opadanja religioznosti nego se moglo vidjeti da ni ateizam nije dublje prodro među mlade i da zapravo dolazi do buđenja religioznosti kod mladih. Neki su marksistički sociolozi neuspjelu ateizaciju mladeži tumačili općom društvenom krizom i razočaranošću mladih u društvo. Tada su sociološki izdvojili različite tipove indiferentnosti bilo prema religiji bilo prema ateizmu govoreći o kognitivnom tipu, tipu bez religijske ili ateističke socijalizacije te prividnom tipu ateista i vjernika.
U to vrijeme neki marksistički sociolozi, kao primjerice E. Ćimić, šire vidike i upozoravaju da nije opravdano svoditi religiju na čisto sociološki fenomen i njezinu društvenu uvjetovanost. Budući da religija nadilazi granice izvanjskoga čovjeka, on tvrdi da je uzaludna borba protiv religije, jer to zapravo znači staviti u pitanje i ateizam kao svjetonazor. Kad je riječ o društvenom utjecaju, onda je također ateizam kod mladih više odsutnost usvajanja religijskih činjenica od roditelja i socijalne sredine negoli svjesno prihvaćanje ateističkoga svjetonazora. Upozoreno je zapravo da se ne radi o porastu religioznosti nego više o transformaciji latentnih u manifestne vjernike. Isto tako, na djelu je kod mladeži bilo više odvajanje i religiozni indiferentizam negoli deklarirani ateizam. Na temelju istraživanja među prosvjetnim radnicima, od kojih 78 % smatra da je potrebna vjera u “nešto”, iako to nije vjera u Boga, Ćimić pokazuje da je religijska supstanca mnogo dublja nego što je sam predmet neke religije. On će nešto kasnije otvorenije progovoriti i o transcendentnom temelju religioznosti. Slične tendencije 1969. god. potvrđuje i slovenski sociolog M. Kerševan koji pokazuje da mladi, na upit što im vjera znači, stavljaju na prvo mjesto njezino moralno učenje, potom unutarnju potrebu a tek na treće mjesto narodnu i obiteljsku tradiciju. Budući da nije rastao ni broj vjernika među mladima, u Crkvi se govorilo o religioznom indiferentizmu mladih u kontekstu planetarne krize religioznosti u sekulariziranu društvu. S duge strane, sami su marksistički sociolozi uočili da mladež, koja deklarira religioznost, traži autentičnu kršćansku religioznost što nadilazi stereotipe i teži produbljenoj kršćanskoj duhovnosti i autentičnom izboru moralnih vrednota.
Čini se da je ova tendencija jednako prisutna kod hrvatske mladeži u današnjem demokratskom ali i sekulariziranom hrvatskom društvu. Srednjoškolska se mladež npr. u najvećem broju, negdje i preko 90 %, opredijelila za pohađanje vjeronauka u školama, ali ta opredjeljenja ne prate tradicionalni oblici crkvene pripadnosti kako su to očekivali pastoralni radnici. Religiozna situacija mladih pokazuje da oni u sekulariziranom društvu traže i druge izričaje. Kako je kod njih ostao izazov svetoga, oni pokazuju dvije tendencije: s jedne strane, iznova otkrivaju tradicionalne religijske vrijednosti i, s druge strane, među njima se uočava i vrlo raširen religiozni indiferentizam koji karakterizira mlade u zapadnoeuropskom društvu. Tako je religioznost i crkvena pripadnost hrvatske mladeži obilježena i pojavom distanciranja od Crkve i religiozne prakse što je povezano sa željom mladih za autonomijom na svim područjima života, mladenačkom i društvenom krizom te različitim ponudama i manipulacijama kojima su mladi izvrgnuti. U isto se vrijeme među mladima uočava potraga za oblicima „nove religioznosti“, sve do posezanja za pseudoreligioznim ponudama različite religijske, civilizacijske i kulturalne provenijencije. Treba također uočiti već spomenutu činjenicu probuđene religioznosti hrvatske mladeži koja nakon demokratskih promjena prihvaća neke oblike tradicionalne religioznosti ali koja traži i suvremene izričaje, načine i oblike kršćanskoga života i religioznosti koji su bliski mladima. Osobito one kroz koje će oni sami biti prepoznati, vrednovani, okupljeni i aktivni.
Mladenačka religioznost povezana je i s njihovim individualnim i društvenim vrednotama. Vrednote mladeži u vidu njihova opredjeljenja i stila života vrlo su slične u različitim europskim društvenim sredinama. Ukupna su idejna i društvena događanja na širem europskom, a onda i na našem prostoru, utjecala na moral mladeži, koja se ranije lakše integrirala u društvenu sredinu, bez većih je potresa preuzimala tradicionalne vrednote i nije predstavljala poseban društveni fenomen ni problem. Treba reći da je hrvatska mladež već 70- ih a onda napose 80-ih godina 20. st. prestala težiti za univerzalnim i visokim društvenim ciljevima i idealima te sve više naginje individualnom, pragmatičnom i konkretnom iskustvu. Konkretna vrednota na području individualnoga iskustva jest osobna sreća, sigurnost, zdravlje… Mladi su na području morala subjektivni i selektivni, sve više se okreću “privatnosti”, individualizmu i novom realizmu koji teži prema onom što je odmah dohvatljivo i ostvarivo. Na području seksualnoga morala oni su sve permisivniji u pogledu predbračnih seksualnih iskustava, pobačaja, rastave braka… Povlačenje u privatnost očituje se i u tome što se mladi više ne bore za uspjeh u životu, što odgađaju društveno uključivanje, ne žele biti slavni, moćni i vrlo bogati. Mladi kao najvažniju društvenu vrednotu ističu zapošljavanje i radno mjesto, obitelj im je vrlo važna ali zato liberalnije shvaćaju instituciju braka i odnose u braku. Društvena zajednica, solidarnost, kultura, narod, nacija nisu im više velik izazov, osobito politika. Osjetljivi su na pitanje slobode, mira i zaštite okoliša.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Ante Pavlović, Putovima vjerskoga odgoja, Crkva na kamenu
