MOSTAR/KOTOR – O Hrvatima u Crnoj Gori malo se govori i sve manje zna, a upravo takve okolnosti najviše pogađaju brojčano malu hrvatsku zajednicu na ovim prostorima. Pojmovi poput “Zaljev hrvatskih svetaca”, imena poput Tripa Kokolje, Vicka Zmajevića, kapetanskih obitelji iz Perasta, ali i saznanja o Kotoru, sv. Tripunu, blaženoj Ozani Kotorskoj, sv. Graciju, kao da su iščeznula iz suvremene hrvatske zbilje. Stoga i ne čudi da su mi se u mislima tijekom hodočašća do Perasta stalno isprepletala čudna razmišljanja – od toga kako pohodimo prostore na kojima su Hrvati kao zajednica pred nestajanjem, a s druge strane, gdje god doseže pogled golim okom, provlači se misao sa samo jednim zaključkom: kako su Hrvati Boke kotorske baštinici bogate kulturne i graditeljske baštine.
Subota je, 10. prosinca 2016. Hodočastimo u Boku kotorsku, 80 hodočasnika iz župe Sv. Marka u Cimu i iz župe Sv. Luke u Ilićima pod vodstvom župnika don Ivana Perića.
Boka kotorska
Boka je smještena jugoistočno od Dubrovnika, duž obale od Herceg Novog, pa sve do blizine Bara, a svoje ime dobiva po gradu Kotoru i tal. riječi‚ “boca”, u značenju ušće. Godine 1945. pripojena je Crnoj Gori, a u dubljoj povijesti pripadala je području Crvene Hrvatske. Etničko-religijska struktura naglo se počela mijenjati nakon 1991. godine.
Bokokotorski zaljev
Bokeljski Hrvati pripadnici su najjužnije hrvatske etničke skupine. Nastanjeni su na području Boke u Crnoj Gori, a podrijetlo vuku od Dukljana, najjužnijeg plemena Crvenih Hrvata. Iako su danas brojčano u manjini, važnost bokeljskih Hrvata za Boku kotorsku ne ogleda se u njihovoj brojnosti, nego u doprinosu kulturnoj baštini Boke, koji je nesrazmjerno veći od današnjega etničkog udjela Hrvata.
Bokeljski Hrvati su u 18. stoljeću imali više od 300 brodova i bili rival Dubrovniku i Veneciji.
Perast
Naš domaćin u Perastu bio je don Srećko Majić, Hercegovac, župnik. Perast (talijanski Perasto) je malo primorsko naselje. Najveći je spomenik Boke kotorske, cijeli je na kamenu i cijeli kameni. U njemu se nalaze palače, crkve i kamene kuće. Prema župnikovim riječima najveći uspon Perasta bio je u 17. stoljeću kada su imali najvećeg hrvatskog baroknog slikara Tripa Kokolju, nadbiskupe Andriju Zmajevića i Vicka Zmajevića koji je postao zadarski nadbiskup. Tada su imali oko 2.300 stanovnika i svi su bili katolici, pretežito Hrvati, a bilo je i onih koji nisu hrvatske nacionalnosti, primjerice Talijana. Imali su 20 crkava i bogat kulturni i vjerski život, kao i običaje. Jedan od najljepših događaja u povijesti Perasta bio je 15. svibnja 1654. kada su uspjeli pobijediti Osmanlije i sačuvati svoju slobodu.
O tome koliko župa Perast danas broji katolika Hrvata, don Srećko kaže: “U župi ima ukupno 220 stanovnika stalnih, od koji je 80 katolika. Veliko iseljavanje Hrvata zabilježeno je 1900. godine. Dogodila su se nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, kao i nakon posljednjeg, Domovinskog rata.”
Idemo đir po mjestu. Plan grada je sasvim jednostavan. Jedna dugačka ulica vodi kroz grad duž obale, a od nje stepeništa vode u više dijelove. U centru grada nalazi se trg (Pjaca) kojim dominira crkva sv. Nikole sa svojim impresivnim zvonikom visokim 55 metara. Prvobitno započeta trobrodna crkva nikada nije završena. Danas se u prezbiteriju i sakristijama nedovršene crkve nalazi riznica i muzej. Osim crkve sv. Nikole Perast ima još 17 crkvi. Veoma je interesantna crkva sv. Ane koja se nalazi visoko iznad grada, a freskama je ukrasio Tripo Kokolja.
Crkva sv. Nikole
Prelijepe peraške palače, iako danas velikim dijelom zapuštene i obrasle bršljanom, svjedoče o zlatnom dobu ovoga grada. Perast je danas iznimno miran gradić, a buran život, bogatstvo i slava Perasta i Peraštana su povijest. Ipak, svojom ljepotom Perast privlači hodočasnike, moderne moreplovce, putnike, umjetnike.
Gospa od Škrpjela
Ispred baroknog Perasta nalazi se Gospa od Škrpjela, zavjetno svetište Peraštana, posebno njihovih pomoraca.
Otok Gospe od Škrpjela
Gospa od Škrpjela, vještački otok, nastao nabacivanjem kamena na podvodnu hrid. Do današnjih dana sačuvan je običaj ritualnog bacanja kamena oko otoka svakog 22. srpnja, kao spomen na dan kada su 1452. godine na hridi – škrpjelu, dvojica braće, ribara pronašli sliku Bogorodice sa malim Kristom, što je Peraštanima bio i povod za izgradnju crkve. U smiraj dana povorka okićenih barki napunjenih kamenjem kreće prema Gospi. Kao vrhunac svečanosti, u more oko otoka baca se doneseno kamenje i barke se vraćaju natrag. U manifestaciji tradicionalno sudjeluju samo muškarci. Sama crkva podignuta je 1630. godine, a osmokutna kapela dodana je četrdeset godina kasnije.
Odlazeći na svoja duga, u to vrijeme često i opasna putovanja, pomorci su imali običaj da se zavjetuju Gospi od Škrpjela da će joj se na ovaj ili onaj način zahvaliti ako se živi i zdravi vrate s plovidbe raznim morima svijeta. Škrpjelska Gospa bila je poznata ne samo u Boki, nego duž cijele obale, o čemu svjedoče i arhivske sheme brodova koji su nosili njezino ime. Od XVI. stoljeća do sada bilo ih je oko 150. U početku, njihov zavjet sastojao se u tome da daju doprinos i izgrade ovaj otok. Nakon toga, na njemu su sagradili zavjetnu crkvu, a onda je, od putovanja do putovanja, opet zavjetima, obogatili. U znak zahvalnosti, vraćajući se sa dalekih putovanja donosili su joj darove, najskuplje i najskupocjenije predmete iz cijeloga svijeta – kineske vaze, porculan, zlato, srebro…
Tako se danas na ovom mjestu nalazi bogata riznica raznih predmeta neprocjenjive vrijednosti, a svima je zajedničko da su zavjetni darovi koje su ljudi poklanjali Gospi od Škrpjela iz zahvalnosti što ih je čuvala na dalekim putovanjima ili što im je pomogla u ozdravljenju nakon teške bolesti. Zato svaki zavjetni poklon, svaka srebrna ploča – a srebro je u to vrijeme bilo vrjednije od zlata – ima svoju priču o jednoj ljudskoj sudbini.
Među najimpresivnijim i najinteresantnijim zavjetnim darovima je dar koji je crkvi zavjetovala Jacinta Kunić iz Perasta koja je, čekajući svoga muža pomorca, da se vrati s dalekih putovanja, 25 godina zlatnim i srebrnim nitima i vlasima svoje kose izvezla sliku koja prikazuje gornji dio glavnog oltara crkve sa slikom Bogorodice prekrivenom srebrnim okovom.
Slika Bogorodice, dar koji je crkvi zavjetovala Jacinta Kunić iz Perasta
Kosu je Jacinta koristila za frizure prikazanih likova i pažljivo oko promatrača uočit će na njima tragove starenja žene koja nikad nije gubila nadu da će se ponovo sresti sa svojim voljenim mužem.
Don Srećko kaže da je Peraštanka počela izradu ovoga rada 1803. godine, a prema potpisu na slici može se zaključiti da ga je završila 1828. godine.
“Radila ga je iglom, koristeći sedam različitih materijala. Podloga je jedna specijalna vrsta japanske svile, koju je ukrašavala sa zlatnim i srebrnim nitima, te raznobojnom kineskom svilom. Od platna je koristila damast koji je tada bio veoma cijenjen, zatim raznobojne bisere, a na glave anđela, Gospe i Isusa stavlja svoju vlastitu kosu. Kada je počela raditi, kosa joj je bila tamna, a nakon 25 godina kosa je bijela, sijeda. Interesantno je da to nije goblen, ona je imala svoju šemu, projekt oltara sa slikom Gospe. Radila je iglom, pod lupom, a na pojedinim mjestima na kvadratnom centimetru ima oko 650 uboda iglom. Otud i stručni talijanski naziv ‘punto pintura’ – slikanje ubodom.”
Priča kaže kako je na kraju oslijepila, počela krivo raditi, što je vrlo moguće, ali taj podatak u arhivu ne postoji. Ostalo je nepoznato je li se njezin muž vratio s putovanja.
Unutrašnjost crkve raskošna je pinakoteka. Šezdeset osam slika, rađenih tehnikom ulja na platnu, nalazi se na bočnim zidovima i stropu. One na bočnim zidovima podijeljene su u dva vodoravna reda. Prvi, iznad korskih klupa, čini 14 slika s prikazima starozavjetnih proroka i antičkih proročica. Gornji red dekoracije bočnih zidova čine četiri kompozicije velikih dimenzija. Ta dva reda slika međusobno su odijeljena frizom od srebrnih zavjetnih pločica. Na ulazu u crkvu je veliki zavjet Andrije Zmajevića. Zmajević je bio opat u crkvi sv. Jurja na istoimenom otočiću koje s Gospom od Škrpjela čini prepoznatljivu vizuru Boke. Bio je i peraški župnik, a od 1671. godine barski nadbiskup, doktor teologije i filozofije, pjesnik i pisac, povjesničar i prosvjetitelj, skupljač starina i pokrovitelj umjetnosti. Samo takav čovjek, sveobuhvatnog obrazovanja, mudrosti i plemenitosti, mogao je stvoriti slojeviti idejni koncept slikanog ciklusa u crkvi Gospe od Škrpjela. On je financirao studije Tripa Kokolja, a kao zavjet da oslika crkvu u 68 slika na platnu.
Srebrne zavjetne pločice
U crkvi se nalazi najveća zbirka zavjetnih pločica na svijetu, kojih ima oko 2000 komada. Najstarija zavjetna pločica datira iz 1624. godine, a najnovija od prije dva dana.
“Sve su rađene u srebru jer je ono tada bilo najdragocjenije, skuplje od zlata. Na njima najčešće motivi brodova, borbe s piratima razne katastrofe, nevrijeme, nezgode, slike bolesnih dijelova tijela. U tim trenucima ljudi su se zavjetovali, tj. obećali Gospi da će joj pokloniti nešto vrijedno u znak zahvalnosti ako se vrate živi i zdravi. Imamo 36 vrsta jedrenjaka, a na 95 pločica imamo natpis sa imenom kapetana, broda, godinom i mjestom gdje se dogodila neka havarija, nezgoda, brodolom, ili borbe s piratima. Gotovo uvijek u zaglavlju stoji skraćenica VFGA, na latinskom jeziku koja znači ‘Zavjet sam učinio, milost sam dobio’. Zatim, tu su i zavjetne orgulje stare 320 godina, koje su još u uporabi. A, s obzirom na to da na otoku imamo i vjenčanja, običaj je da mlada kao zalog Gospi od Škrpjela za sretan bračni život, ostavi buket, tako da imamo na stotine tih zavjetnih buketa”, kaže vlč. Majić.
Don Srećko Majić, župnik u Perastu
Najstarija i najveća zavjetna ploča je u znak sjećanja na 15. svibanj 1654. kada se održala bitka s Osmanlijama, kada je oko 80 Peraštana pobijedilo pet tisuća turskih vojnika predvođenih Mehmed-agom Rizvanagićem. Tu pobjedu, to čudo, pripisali su Gospi od Škrpjela i zavjetnom pločom pokrenuli tradiciju koja traje i danas. U muzejskom dijelu se nalaze na tisuće drugih zavjetnih predmeta, među kojima je 75 slika domaćih i stranih slikara, koje su umjesto novca ili srebrne pločice, zavjetovane ovom svetištu. Zatim tu je 220 križeva, krune posrebrene i pozlaćene, 65 slika brodova, što je najveća i najljepša zbirka u Europi, rađene akvarelom na papiru, temperama na drvetu i uljem na platnu, što su također zahvale s natpisom.
Imaju i zbirku materijalne baštine s tisućama upotrebnih predmeta, recimo 25 vrsta starih pegli, razne vrste ključeva, brave, kišobrani… Ovdje možete razgledati i stare pegle na žar, stare mašine singerice, gramofone, satove, brave, ključeve, kišobrane, keramiku, mašinu za sječenje mesa, ali i slike modernoga doba, među kojima je i slika Voja Stanića koju je slikar poklonio kotorskom biskupu Iliji Janjiću, a on zavjetovao Gospi od Škrpjela. U muzejskom dijelu nalazi se i škrinja želja stara 550 godina, u kojoj posjetitelji ubacuju novčanice iz cijeloga svijeta. U svetištu se čuva i jedan od prvih brodskih propelera na ručni pogon u Europi, star 220 godina koji su svećenici koristili prevozeći se na otok.
No, najvrijednija je zbirka prstena. Muzej ima preko 500 prstena, iznimne vrijednosti, ne samo izražene u vrijednosti zlata, nego ponajprije u umjetnosti kotorskih, zadarskih i mletačkih zlatara. Andrija Zmajević je svoj nadbiskupski prsten poklonio Gospi od Škrpjela.
Kotor
Kotorska biskupija najjužnija je hrvatska Crkvena pokrajina. Imali smo čast (i malo sreće) da nam o povijesti crkve sv. Marije i katedrale sv. Tripuna govori kotorski biskup Ilija Janjić, osobno, moralna vertikala hrvatskih vjernika. Na njega su usmjereni pogledi ostalih naroda i, dakako, političke elite. Stoga svaka riječ koju izgovori kao biskup ima posebnu težinu. Povijest Kotora se ne može opisati u nekoliko redaka. Prenosim samo par zanimljivih podatka koji dovoljno govore da je Kotor nekada bio najjače gospodarsko središte pomorstva, kao i duhovno središte, iz govora kotorskoga biskupa.
Kotor
Katedrala sv. Tripuna najznačajniji je spomenik srednjovjekovnoga Kotora. Podignuta je na mjestu na kojem je 809. godine bila izgrađena manja predromanička crkva posvećena istom svecu. Kako pokazuju najnovija arheološka otkrića, osnova te prvobitne građevine je imala oblik upisanog križa s tri prislonjene apside i, najvjerojatnije, kupolom nad centralnim dijelom. Njezin projektant je bio kotorski građanin Andrea Saracenis, što potvrđuje i sarkofag sa spomenom njegova imena pronađen do današnje crkve. Katedrala se gradila više desetljeća. Konačno je bila završena i posvećena 1166. godine, o čemu je sačuvano i pisano svjedočanstvo. U osnovi je trobrodna bazilika čiji je centralni brod duplo širi od dva bočna, između kojih su naizmjenično postavljeni snažni stupci i stupovi s korintskim kapitelima. Brodovi (bočne lađe) se završavaju polukružnim apsidama. Nad centralnim dijelom uzdizala se kupola, uklonjena poslije razornih zemljotresa u 16. stoljeću. Uza zapadnu fasadu prislonjena su dva zvonika povezana polukružno zasvođenim trijemom s dekorativnim rubnim reljefima. Svoj današnji izgled su dobili krajem 17. st., nakon zemljotresa 1667. godine, u kojem je katedrala pretrpjela velika oštećenja.
Katedrala sv. Tripuna
Od skulpturalno-dekorativnih elemenata ističu se barokno-profilirani otvori zvonika i velika rozeta na pročelju.
Poseban raritet (vrijedan izuzetak) je jedna strana ciborija iz prvobitne crkve iz 9. stoljeća s predromaničkim pleterom i lavovima. Novi visoki ciborij potječe iz druge polovice 14. stoljeća, a najvjerojatnije je djelo učenika fra Vita Kotoranina. Biskup Ilija Janjić nas poziva u svom govoru, da se nađe netko stručan i napiše knjigu o ciborijima ovoga kraja…!
Relikvijarij katedrale smješten je u polukružnoj katnoj kapeli, prizidanoj uza sjeverni brod, u kojoj je mramorne reljefe i slobodne kipove početkom 18. stoljeća izradio mletački skulptor Francesko Kabjanka. Tu se, osim srebrnog moćnika i “svete glave” sv. Tripuna, čuvaju brojne relikvije i predmeti najrazličitijih oblika, djela kotorskih zlatara od 15. do 20. stoljeća.
Procesija za proslavu sv. Tripuna u Kotoru
Unutrašnjost katedrale sv. Tripuna
Biskup Ilija Janjić
Crkva sv. Marije
Crkva se nalazi u sjeveroistočnom dijelu gradske jezgre Kotora, do sjevernih gradskih vrata. Današnja crkva je podignuta 1221. godine. Jednobrodna osnova joj je podijeljena na tri traveja. Nad središnjim dijelom uzdiže se kupola s okruglim oktogonalnim tamburom.
Crkva je početkom 14. stoljeća bila živopisna. Od freski su sačuvani samo fragmenti: na kupoli nekoliko stojećih figura, na zapadnom zidu svadba u Kani, na južnom također samo fragmenti i ostaci više scena u apsidi.
Bl. Ozana Kotorska
Tijelo blažene Ozane Kotorske nalazi se u sarkofagu u zapadnom brodu bazilike. Dominikanka Ozana Kotorska rođena je u Relezi 1493., a umrla u Kotoru 1565. godine. U Kotoru je bila poznata i kao “učiteljica mistike” pogotovo jer je posebno štovala Kristovu muku. Vrijeme je najviše provodila u molitvi i žrtvovanju za duše u čistilištu. Zbog svojih dijela, mnogi je smatraju apostolom kršćanskoga jedinstva i zaštitnicom ekumenskoga pokreta.
Reljefe na sarkofagu blažene Ozane izradio je A. Augustinčić. Na ulazu u crkvu svete Marije danas se nalaze vrata s 24 polja koja opisuju život blažene Ozane, rad kipara Vaska Lipovca.
Za kraj, kažu, još se nitko nije pokajao tko je krenuo u Boku kotorsku. Neki smo se zavjetovali Gospi od Škrpjela, neki sv. Leopoldu Mandiću, netko bl. Ozani Kotorskoj…
Nismo zaboravili, VFGA: Zavjet učinimo, po milost idemo opet.
Nada Komadina, ing. arh.
Izvor: Crkva na kamenu/http://kristadobrogpastira.com/
