Imah dvije krunice od srebra s dvije medaljice Gospe Fatimske. Jednu dadoh svome bratu, da bi mu ona bila drug u noćima u kojima mu teška bolest bješe mučeništvo, i da bi u njemu, sa slatkim prebiranjem zrnaca među prstima u razmišljanju o Bogu, ublažila duh i tijelo. Na jednom od bila (pulsova) on htjede imati onu krunicu u trenutku dok je silazio u svoj posljednji počinak, dok je umirao. A ja na drugoj, na onoj što je meni ostala, nastavih večeri nizati nebrojene Zdravomarije, njega predočujući, nad njim spuštajući svjetlost vječnu, nad njim zazivajući Marijin moćni zagovor: Kraljice svete krunice, beskrajne sreće more, budi mu spas.
Gore navedeni tekst su zapravo riječi jedne fine starije gospođe koja mi je otvoreno pripovijedala svoj život, nakon što se ispovjedila o blagdanu Velike Gospe u jednom prelijepom hrvatskom otočkom gradiću. Dobro sam upamtio to njezino pripovijedanje, tako da ga se često sjetim. A evo danas, ono mi je itekako dobro došlo da probudim sjećanje na jednu od najljepših, najproširenijih i puku najdražih marijinskih pobožnosti, krunicu ili ružarij. Ta se pobožnost, kao što je svima ili skoro svima poznato, sastoji od razmišljanja i molitava koje su usredotočene na život Kristov i Djevice Marije. Razmišljanja se još nazivaju otajstvima. Usput recimo i to da je krunica svetačka oznaka sv. Dominika, za koga se drži da je osnivač te pobožnosti, kao i sv. Katarine Sijenske, velike dominikanke svetice.
Pričanje spomenute gospođe, valja odmah kazati, nježno je i tankoćutno. Imaše dvije krunice, jednu je bila povjerila voljenoj osobi, svome bolesnom bratu, drugu je bila zadržala za sebe. Nakon bratove smrti, ostala je sama da prebire onu svoju krunicu, nalazeći u molitvi vezu ljubavi i zajedništva. Vjerujem sa sigurnošću da je ona završila ovozemaljski život s vedrim pogledom u budućnost te da je i ona, u trenutku svoje smrti kad je bila spuštena u zemlji sa sklopljenim rukama na prsima, imala na jednom od svojih bila (pulsova) onu svoju krunicu. Isto tako nimalo ne sumnjam da joj je Kraljica svete krunice izmolila spas, onaj spas koji je ona tako žarko molila za svoga brata.
Lik majke Kristove bio je često u srcu pobožnosti jednostavnih. Ne dvojbeći da uvijek treba moliti i nikada ne kloniti, držeći se Isusova naputka (Lk 18,1), kao i onoga sv. Pavla (1 Sol 5,17), kao i to da je potrebna molitva zajednice i osobna molitva, netko će možda ovome dometnuti primjedbu kako treba molitvu modernizirati, to jest dati joj novi duh i novu formu, slijedeći zahtjeve i potrebe vremena. Jamačno, treba korektno preurediti i prilagoditi molitvu zahtjevima vremena. No isto tako je točno da joj ne treba oduzimati toplinu, žar, spontanost i ljudskost. “Otajstva” krunice su kristološka, ali ona su predložena u molitvenom tečenju, a dok teku ona dotiču Marijin život i na taj način upliću osjećaj i nježnost preko njezine materinske ženske naravi. Osim toga, jezgra ove pobožnosti sastoji se u kontinuiranom moljenju Zdravomarija koje se broje pomoću niza zrnaca na krunici. Držanje krunice na bilu (pulsu) može nekome izgledati nemoderno i zastarjelo, međutim, ono je prelijepo i znakovito, jer svjedoči i potvrđuje jednostavnu, iskrenu i pravu pravcatu vjeru.
Crkva u kojoj sam upoznao spomenutu gospođu sagrađena je tik uz more. Unutrašnji prostor je vrlo lijep, unatoč tomu što je tijekom vremena doživio brojne promjene. Na oltaru Kraljice svete krunice nalazi se slika Bogorodice s Djetetom optočena s medaljonima u kojima su prikazana otajstva svetoga ružarija. Ova Gospa zacijelo poput zvijezde bdije nad svim ljudima na moru i na kopnu, nad mornarima i putnicima, nad ribarima i težacima, nad otočanima i njihovim brojnim posjetiteljima. Moli napose za žene koje su svoje sinove ili muževe ispratile na brodove i vidjele ih gdje isplovljavaju, međutim, koji se nikad više nisu vratili. Kraljica neba i Zvijezda mora moli također za sve one koji su završili svoje ovozemaljsko putovanje u mračnim dubinama mora ili na obali morskoj ili gdje mu drago gdje ih više ne mogu dosegnuti jutarnje, podnevno i večernje zvonjenje zvona, da ih pozove na moljenje marijinske molitve Angelusa (Anđeo Gospodnji navijestio Mariji…).
Naš je život neka vrsta plovljenja, sad po mirnom i plavom moru, sad opet po uzburkanom i olujnom, izlažući se opasnosti da potonemo u njegove dubine. Neki su od nas već stigli skroz nadomak svoje posljednje luke, svoje luke spasa, drugi joj se pomalo približavaju, dok preostale čekaju tisuće i tisuće milja, brojne luke i široki horizonti dok stignu do svoga konačnog cilja, do svoje odredišne luke. Ono što je važno za svakoga od nas jest to da uvijek imamo na pameti činjenicu kako na našemu putovanju nismo sami. Dok plovimo morem s nama je na našemu putovanju Marija, naša zvijezda mora, beskrajne sreće more. Svi mi dok putujemo trebamo malo mira, vedrine, spokoja, pomoćnika i vodiča. Napose trebamo, želimo i očekujemo nekoga da nas dočeka kad uplovljavamo u luku. Molimo i zazivajmo Mariju da nam ona u životu pokazuje put, da nam razvedrava i umiruje more, da nam u olujama i pogiblima života izmoli spas, te osobito da nam isprosi vječni spas i da nas dočeka kad budemo stigli na naše krajnje odredište, kad budemo uplovljavali u posljednju luku, gdje ćemo čuti i slušati skladnu zvonjavu nebeskih zvona.
Tko će nam drugi pomoći, ako li ne ona s visina? Marijo, zvijezdo mora, svijetli nam do na kraj. Preko tvoga zagovora daj nam doći u vječni raj.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Stipe Jurič, Božja riječ uporište i životna snaga, Mostar, 2012.
