U izvještaju o muci u Lukinu Evanđelju pada mi u oči Isusova tvrdnja koju je izrekao na samom početku Posljednje večere kada je sjeo za stol s apostolima: “Vruće sam želio da blagujem s vama ovu pashalnu večeru prije svoje muke, jer je, kažem vam, sigurno više neću blagovati dok se ne ispuni u kraljevstvu Božjemu” (22,15-16). Svjestan svega onoga što ga čeka, Krist vruće želi da na rastanku porazgovara s apostolima, da ih posljednji put dočeka svojom ljubavi. Iako izgleda već izmoren i izmučen prije prve ćuške i prije prvoga udarca šibom, Bog-Čovjek uzima apostole pod svoje krilo. Kad se treba najviše veseliti i radovati, jer se slavi najvažniji blagdan Pasha, jer je riječ o pashalnoj gozbi, na licu Sina Čovječjega nema one radosti gozbe. Njegova se tuga pomalo pomalja ovdje-ondje u njegovim riječima i činima. On, naime, znade da će ga njegov narod uskoro sa svom žestinom odbaciti i da njegovi neprijatelji s velikom radošću očekuju njegovu smrt. K tomu još, Učitelj je svjestan izdaje što se pomalo rađa i hvata žile među samim njegovim učenicima, štoviše znao je da će ga jedan prijatelj ostaviti još u vrijeme gozbe. Kad su sjeli za stol, veli evanđelist Ivan, Isus ih je najprije podsjetio da je došlo vrijeme da se ispuni Pismo: “Tko jede kruh moj, podiže petu svoju na me” (13,18; usp. Ps 41,10), a onda, “potresen u duhu”, i svečano izjavljuje: “Zaista, zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati” (Iv 13,21). Marko je još precizniji te nadodaje: “jedan koji jede sa mnom” (14,18). Osim toga, znade da će ga u trenutku uhićenja svi ostali učenici ostaviti i pobjeći (Mk 14,50).
Ali u tim satima tijekom večere Isus je također osoba vrlo “nježna” koja gotovo osjeća želju da bude okružen toplinom prijateljstva. On razumije svoje apostole, ziba ih u svojoj nježnosti i veli: “Vi ste moji prijatelji… Više vas ne zovem slugama… Nazvao sam vas prijateljima, jer vam saopćih sve što sam čuo od Oca” (Iv 15,14-15). Proviruje tako na površinu Kristovo čovještvo u još jednom obliku. Riječ je o temeljnoj ljudskoj dimenziji koja ga ne samo približuje nama, nego ga čini nama u svemu jednakim, osim u grijehu. Što hoće reći da lik čovjeka Isusa, napose njegova patnja koja ga je učinila savršenim (Heb 2,10), daje viši smisao našim patnjama i trenutcima potištenosti, tuge, očaja, a isto tako našoj potrebi nježnosti, prijateljstva, ljubavi. I tako u sumrak, okružen svojim prijateljima, Isus prekida tišinu hladnu i beskrajnu što ga sa smrću spaja, govori im nadugo i široko, dok se u palačama moći organizira njegova zemaljska sudbina. Posljednji put ih grije i sokoli svojim riječima, u kojima se čovjek i Bog objavljuju uzajamno. Koliko nježnosti i intimnosti u njima! Tim svojim oproštajnim govorom on ih zapravo želi uvesti u otajstvo jedinstva. Želi sjediniti one koje ljubi i koji vjeruju u njega i od njih načiniti svoje udove. On je jedini pastir koji poznaje svoje učenike u njihovoj različitosti. A dajući svoj život, on želi sabrati u svoje stado raspršenu Božju djecu (Iv 11,51-52). Prije nego se to dogodi, Gospodin im upućuje svoj posljednji naputak, nalaže im da vjerno obdržavaju njegovu jedinu zapovijed: “Kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga” (Iv 13,34-35). Nikada do sada nije im tako govorio kao večeras uoči svoje muke. Sada oni znaju da je njihov prijatelj Bog i da je Bog ljubav. Isusove oproštajne riječi nisu upućene samo apostolima, već i svima koji će po njihovoj riječi vjerovati u njega, o čemu svjedoči njegova velikosvećenička molitva (Iv 17,20). Preko apostola on je svojom ljubavi htio dosegnuti i svakoga od nas. Istodobno nam je preko apostola obznanio vječnu Pashu što će se ispuniti u kraljevstvu Božjemu. To je ono na što smo pozvani da molimo na početku Očenaša: “Dođi kraljevstvo tvoje.”
Ima jedno drugo mjesto u izvještaju o muci koje me također pogađa. Riječ je o Isusovoj molitvi u Maslinskom vrtu: “Potom se udalji od njih koliko bi se moglo kamenom dobaciti, kleče na koljena te poče moliti: ‘Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja…’ Kad se nađe u smrtnoj borbi, još je žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju” (Lk 22,41-44). Okružen mrakom i smrtnim strahom, sam pred Ocem, moli, ali i Otac čini se šuti. Traži društvo učenika, ali oni spavaju. Krist je zaista žalostan i sam. Središte događanja u Getsemaniju je njegova žarka molitva upućena Ocu koja izražava neku vrstu njegova unutarnjeg razdiranja, unutarnje muke i drame. Unatoč svemu, on je svjestan svoje duboke prisnosti i neraskidive veze s Ocem, svijest koja ni u kušnji ne posustaje. Upravo tada pada na zemlju i moli: “Abba, Oče! Sve je tebi moguće. Otkloni ovaj kalež od mene!” (Mk 14,36). Nema dvojbe: Isus, Krist, Sin Božji je uistinu pravi čovjek, čovjek koji strašno trpi i koji ljubi, iako ga to ljudski mnogo košta. Vrši volju Očevu, ali nije bezvoljnik. Isus nije stroj, već živa osoba. Vrši volju Očevu do kraja, do potpuna žrtvovanja samoga sebe. I nama je rekao da molimo i činimo isto tako: “Oče naš… budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!”
Najposlije, “Isus viknu jakim glasom: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.’ To reče i izdahnu” (Lk 23,46). Nalazimo se pred najvećom tajnom: Sin Božji, koji je postao čovjekom, umire za nas. Radi se o sablazni križa. U našoj pameti se isprepleću pitanja, sumnje, poteškoće. To je zapravo put vjere. Dobro je što naša pitanja ostaju otvorena pred jednom takvom tajnom. Tajna Boga uvijek nas zateče, i nikada je ne ćemo moći do kraja istražiti. Bog koji nas ljubi do te mjere i koji je izumio tako sablažnjivo sredstvo da nas dosegne i spasi! Iste te poteškoće osjećao je sv. Pavao: “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane, a za pozvane – i Židove i Grke – Krista, Božju silu i Božju mudrost” (1 Kor 1,22-24).
Gospodin Isus se predaje s najvećim pouzdanjem u ruke Očeve i ide do kraja putom pouzdane poslušnosti. Put koji moramo i mi proći. I mi moramo svaki dan birati hoćemo li živjeti svoj život bez Boga ili ćemo živjeti u zajedništvu s njime, hoćemo li prezreti ili prihvatiti njegovu ljubav, hoćemo li odbiti njegovu pomoć ili ćemo se utjecati pod njegovu zaštitu. I to će ići tako do dana kada ćemo, htjeli ne htjeli, u ruke njegove predati duh svoj. Što znači da je i za nas najsigurniji put savršenstva ponizna ljubav prema Bogu i bližnjemu. Treba dakle krenuti putom poniznosti ljubavi Sina Božjega i vršiti njegovu zapovijed ljubavi. Kršćanski život nisu samo vjerski obredi, nego sudjelovanje u patnjama Kristovim u životu čovjeka koji je u stisci i koji me zove da mu budem bližnji.
Ako je Bog Otac i može sve, ljudi znaju obično upitati, zašto ne otkloni kušnju, zašto ne izbavi od pogibelji? Ovo spontano pitanje svakoga čovjeka također je pitanje čovjeka Isusa. No, poslije molitve evo obnovljena pouzdanja i predanja bez ustezanja: “Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!” Pred nama je sada potpuno drugi, preporođeni Isus. Više nije u strahu i tjeskobi kao na početku, već Isus pun snage, vedrine i odlučnosti: “Još spavate i počivate?! Dosta je! Došao je čas! Evo, Sin Čovječji predaje se u ruke grješnika! Hajdemo! Evo izdajnik je moj sasvim blizu” (Mk 14,41-42). Otac nije spasio Sina od križa, ali mu je pomogao da na križu izdrži do kraja. Božja šutnja je drugi način govora.
Poput Sina Čovječjega koji je proživio naš ljudski život i morao proći kroz poniženje u kojem su ga ljudi teško prepoznavali i vjerovali u njega (Iv 9,35-38), i nama valja proći kroza zemaljski život u kojem je naša buduća slava zastrta kojekakvim patnjama i poniženjima. Moramo stupati uskom stazom križa, prije no što se pojavimo u slavi, u posljednji dan. Ako budemo išli stopama svoga Učitelja u poniznosti i skrovitosti života i ne stideći se sablazni križa, već prihvaćajući križ, mi ćemo sigurno pobijediti. Ako pak odbacimo križ, izgubit ćemo. Sa znakom križa smo započeli svoj život i put vjere, sa znakom križa nadamo se da ćemo završiti svoj zemaljski život. Neka sveti križ, znak otkupljenja, ljubavi i nade, bude naš raspoznajni znak, naša snaga i utjeha, usred mirnih i sretnih dana, usred kušnja i nevolja.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Stipe Jurič, Božja riječ uporište i životna snaga, Crkva na kamenu