Došao sam do intelektualnoga ateizma, otišao tako daleko da sam sebi zamišljao svijet bez Boga. Pa ipak vidim da sam uvijek očuvao neko tajno pouzdanje u Mariju. U trenutcima svoga jada i tjeskobe iz srca mi spontano navire poklik: “Majko milosrđa, pomozi mi!”
Evo nam opet svibnja! Nova zgodna prilika da se s djetinjom ljubavlju obratimo Mariji, preljubaznoj Majci, da nam pomogne. Umjesto s nekim tekstom iz goleme marijanske literature, započeo sam ovo svoje kratko razmišljanje s autobiografskim riječima čuvenoga španjolskog pisca i filozofa Miguela de Unamunoa (1864.-1936.), čiji je život bio obilježen silnom borbom i mučnom kolebljivošću između ateizma i mistike.
Njegovo svjedočanstvo ni u kojem slučaju nije izolirano, nije nesvakidašnji događaj, već se radi o iskustvu što ga često, premda neočekivano, potkrjepljuju također mnogi drugi književnici i filozofi, izobraženi ljudi i odličnici, koji su nastojali izbrisati svaki religiozni trag iz svoje duše, čupajući osobito korijene djetinjstva, tj. iz vremena kad je njihova duhovnost bila posve naravna stvar, a pobožnost gotovo spontana. Ponekad pak mnoge od tih osoba, poput tolikih drugih ličnosti više ili manje poznatih, priznaju da su očuvali kaplju religioznoga pouzdanja, osobito u najtežim i najmračnijim trenutcima upravo kroz zazivanje Marije. Možda je to jedan od načina da se Boga izravno ne smeta, da se ne dosađuje Bogu, čija je nazočnost, htjeli ili ne htjeli, čudesnija i nedostupnija, mnogo teža i zahtjevnija, udaljena bez obzira na to što je blizu, transcendentna ma koliko god transparentna, ali je svakako posljednji, mali puteljak prema vjeri.
Crkva s pravom časti posebnim štovanjem Mariju, koja je po Božjoj milosti uzvišena poslije Sina iznad svih anđela i ljudi, kao presvetu Božju Majku, koja je rodila Isusa i imala dio u njegovim misterijima. Baš zbog njezine neraskidive veze s Kristovim djelom spasenja, nju štujemo i zazivamo, pučki i liturgijski, raznim zazivima i prošnjama, kao odvjetnicu, zagovornicu, pomoćnicu i sl. Jedan od najljepših i nama najdražih svakako jest onaj majka. Mariju nazivamo majkom i sinovskom pobožnošću zazivamo njezin moćni zagovor, jer se ona materinskom ljubavlju brine za sve nas, braću svoga Sina, koji još putujemo i nalazimo se u tjeskobama i pogiblima života.
Jednom sam negdje pročitao da je Marija postala majkom naših strahova, naših rezignacija, majkom mornara kojima prijeti brodolom, putnika izgubljenih u planinama, vojnika koji krvare, djece koja više nemaju majku, majki koje više nemaju djece, ljudi koji više nemaju ni doma, ni hrane, ni Boga. Tko bio da bio autor navedenih misli, jedno je sasvim sigurno, a to je da je nerijetko ostao kakav takav oblik marijanske pobožnosti kao neizbrisiv trag također u srcu onih koji su potpuno napustili vjeru svoga djetinjstva. Što je uzrok tome? Njezino materinstvo ili njezina ženstvenost, njezina čistoća ili njezina patnja (prizor pod križem Jedinorođenca srce para, pa ipak evanđelisti ne spominju ni jednu suzu Marijinu)? Je li uzrok tome njezina svakidašnjost ili njezina povlastica kao “milosti puna”, njezino predodređenje da bude Isusova majka ili njezina vjera, poslušnost i pristanak na božansku riječ da služi misteriju otkupljenja? Što bio da bio uzrok, činjenica je da u najtežim i najmračnijim životnim trenutcima, obilježenim strahovima, pogiblima, tragedijama, bolestima spontano je da se zazove Marija i zamoli njezina pomoć i zagovor. U njoj ljudi nalaze prokrčen, utrt, poravnat put prema onom svetom i svemogućem Bogu kojemu se oni ne usuđuju na izravan način smetati i dosađivati. Sad je razumljivo zašto je marijanska pobožnost izvorno kršćanska, jer nas dovodi do njezina Sina, i zašto je ona duboko ljudska, jer nas vraća u djetinjstvo, preporođuje nas i čini novim stvorenjima, odnosno djecom, u jednostavnosti pouzdana i vedra predanja.
Razmišljajući o poviku španjolskoga pisca Majci Milosrđa da mu pomogne, koju je i nesvjesno poput maloga djeteta zazivao, učini mi se da nije na odmet pozvati također vjernike koji stalno prianjaju uz Boga i svjedoče svoju vjeru, da ne sustaju životom izražavati i drugima očitovati svoje “djetinje” pouzdanje u Boga, a isto tako da se ne prestaju obraćati svojoj preljubaznoj Majci, upravo djetinjom ljubavlju i pobožnošću. Ne zaboravimo da ista Biblija, kroz pero nadahnuta pjesnika, prikazuje vjerna Izraelca, njegovu vjeru i pouzdanje u Boga, simboličnom slikom “dojenčeta na grudima majke” (Ps 131,2). Mir i spokoj uživa pobožni Izraelac na krilu Božjem, kao što duša djeteta ne poznaje ambicija niti nemira na grudima majke. A gdje može biti djetetu tako dobro kao na grudima majke?
Svaki čovjek, baš zato što je malen pred Bogom, treba najponiznijim počitanjem priznavati i ispovijedati neusporedivu božansku veličinu i moć, te se poput dojenčeta na grudima majke, smiriti i upokojiti na krilu Božjem, a to znači svoju nadu i svoje brige, baš djetinjim pouzdanjem, staviti u Boga i na besprijekoran način u njega se uzdati “od sada dovijeka”. Istina, vjera ne smije biti samo sentiment, nego također vedrina, slatkoća, predanost, mir i unutarnji pokoj. Osim toga, svaki čovjek neka se pouzdaje u moćni zagovor Marijin, jer je ona uistinu postala majkom svih ljudi i za sve vijeke, baš kao što je to Krist htio dok je visio na križu: “Kad Isus opazi majku i blizu nje učenika…, reče majci svojoj: Ženo, evo ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke!” (Iv 19,26-27).*
Izvor: Preuzeto iz knjige: Stipe Jurič, Božja riječ – uporište i životna snaga, Crkva na kamenu
